CRVENA KAO KRV, Salla Simukka

Izdavač: Znanje, 2014.

 1. dio trilogije Snjeguljica
[fin. Punainen kuin veri]

Glavni lik ovog romana je Lumikki, povučena srednjoškolka koja se uglavnom drži za sebe i ni s kim se ne druži, što joj većinu vremena osigurava da prolazi posve neprimjetno kod drugih ljudi. U školi, Lumikki ima omiljeno mjesto na koje odlazi kako bi bila sama, a to je mala tamna komora za izradu fotografija. Jednog jutra, kad Lumikki kao i obično ode u svoje skrovište u njemu nalazi gomilu novca, tisuće Eura zamrljanih krvlju obješene poput fotografija koje se suše. Očito je netko ondje bio i ostavio novac. Lumikki tijekom nastave mozga što učiniti i radi li se o pravom ili lažnom novcu, te čija je, i da li je uopće, ono krv, a do vremena kad opet uđe u svoje skrovište otkriva da je sav novac nestao. Pomalo razočarana, uočava kolegu iz škole koji se neobično ponaša i odluči ga slijediti ne bi li utažila svoju znatiželju. Lumikki otkriva da spomenuti kolega iz škole nije jedini koji je upleten u što god da se događa, a s čim je povezana golema svota novca, ali pri tome nije neprimjetna kao što je mislila. Uskoro, iako nerado, Lumikki biva uvučena u nešto što njeni kolege iz škole nisu ni naslutili kad su slučajno došli do novca, a što se ispostavi da je povezano s nekim sumnjivim tipovima, krijumčarenjem droge i zagonetnim likom koji stoji iza svega...

Ovu sam knjigu uzela u ruke ne pročitavši sinopsis na poleđini, i očekujući nekakvu mračnu priču o Snjeguljici. No, ono što ova knjiga zapravo jest, je napeti skandinavski triler. Poveznica sa Snjeguljicom, nazivom trilogije, je sam lik Lumikki, i to ne samo zbog toga što fizički odgovara opisu Snjeguljice (bijela kao snijeg, crvena kao krv, crna kao ebanovina), već i zbog njenog imena koje na finskom znači upravo Snjeguljica. No, tu svaka sličnost sa poznatom bajkom prestaje.

Ovo je napeti triler, s elementima kriminalističkog romana i onim posebnim mračno-ledenim ozračjem kojim zrače svi, u zadnje vrijeme vrlo popularni, skandinavski trileri. Razlika između njih i ovog romana je u glavnom liku, koji ovaj put nije ni policajac ni privatni istražitelj ili inspektor, već jedna tinejdžerica. To je također i ono što meni baš ne drži vodu u cijeloj priči. Lumikki je opisana kao vrlo povučena osoba, koja bježi od vlastite prošlosti i općenito je vuk samotnjak. Njenu znatiželju zbog novca koji je pronašla mogu razumjeti, i njena potraga za odgovorima u ovoj priči je logična. Ono što nije logično je činjenica da Lumikki pristaje biti uvučena u vrlo opasnu situaciju samo zato jer ju je to zamolila djevojka iz škole, jedna od troje učenika koji su slučajno pronašli novac, djevojka s kojom se ne druži, čak ni koju osobito ne voli. Iako se kasnije među njima razvije prijateljstvo, ta početna stepenica s koje su krenule mi nije baš logična ni vjerojatna. Biste li vi riskirali svoj život upličući se u nešto što do kraja ni ne razumijete i za što nemate uopće razloga uplesti se, samo zato što vas je za to zamolio netko koga uopće ne poznajete i koga baš ni ne volite?

Lumikkina glavna osobina njena je sposobnost da ostane neprimjetna. Zbog te sposobnosti ona se uspijeva neopaženo uvući na svakakva mjesta i izvući bez posljedica. Na tome u biti leži cijela priča - jednom kad ju uvuku u problem s novcem, Lumikki samostalno istražuje dalje i pokušava otkriti tko stoji iza svega i što zapravo oni žele. U nekoliko navrata zbog toga umalo i strada, ali ipak ne odustaje i nastavlja tražiti odgovore. Ovdje do izražaja dolazi još jedna stvar koju je malo teže probaviti kod ove priče, a to je činjenica da je Lumikki tek srednjoškolka. Čak i uz svoju sposobnost da bude neprimjetna, svu svoju inteligenciju i fizičku formu, teško je vjerodostojno prikazati tinejdžericu u situaciji u kojoj se npr. ona ubacuje na tajni tulum najzloglasnijeg krijumčara droge, ili bježi od iskusnih profesionalnih ubojica. Mnogi lik Lumikki uspoređuju s Larssonovom Lisbeth Salander, ali kod Lumikki jednostavno ne vidimo dovoljno toga zbog čega bi njena razina samostalnosti i snalažljivosti bila iole blizu onoj koju vidimo kod Lisbeth, iako su po dobi obje tu negdje. Kad bismo Lumikki gledali kao odraslu osobu, onda bi priča bila puno, puno vjerodostojnija.

Ono što funkcionira u romanu su njegovi elementi trilera i kriminalističkog romana. Zamršena povezanost krvavog novca s krijumčarenjem droge i korupcijom u policiji vrlo je dobro postavljena, i otkrivanje činjenica koje cijelu priču povezuju je zanimljivo i pridonosi napetosti priče. Zanimljivi su i trenuci u kojima se Lumikki prisjeća svoje prošlosti, kojih nema dovoljno da nam otkriju puno toga o njoj, ali daju naslutiti neke stvari pomoću kojih ju kao lika možemo bolje shvatiti. Imam dojam da smo u ovom romanu tek načeli vrh sante ispod koje se skriva Lumikki, i bit će zanimljivo otkriti kako će se njen lik dalje razvijati i što će se s njom događati. Lumikki nije jedina iz čijeg kuta pratimo priču, ima još nekoliko likova koji nam prikazuju njene dijelove, i ti dijelovi su također jako dobri i zanimljivo je otkrivati i pratiti kako su međusobno povezani.

Žanrovski gledano, ovo je solidan triler. Ima napetu priču, nekoliko neočekivanih obrata u radnji, intrigantnu tajnu krvavog novca koju treba otkriti. Ipak, mislim da bi možda bio i puno bolji da je glavni lik, Lumikki, malo bolje razrađen. Knjiga me ostavila s osjećajem kao da joj nešto nedostaje, da je neki dio ostao nedorečen. Možda to ima veze i s činjenicom da je hrvatsko izdanje prevedeno s engleskog, a ne s originala, zbog čega je moguće da se nešto u prijevodu prijevoda izgubilo. Usprkos tome, nastavit ću čitati ovu trilogiju, jer unatoč svim manama njen prvi dio zaista nije loš, i zanima me kako će se priča dalje razvijati.

GURAJ, Sapphire

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Push]

Ovo je priča o teškom životu, priča o padanju u pakao i izvlačenju iz njega (ili barem pokušavanju), i to golim rukama. Priča je to o životu pod zlostavljačkom rukom onih koji bi nam trebali biti najbliži i najviše nas, i bezuvjetno, voljeti. Crna je to priča, brutalna, i neće svatko moći izdržati njeno čitanje. No, bez obzira na temu, ili čak njoj usprkos, ovo je također i priča o nadi, o upornosti, o snazi, o ljudskosti, o pobjedi nad vlastitim surovim životom i prihvaćanju druge prilike. Ovo je priča o Precious.

Precious je šesnaestogodišnja crnkinja, siromašna i nepismena, koja živi s majkom na socijalnoj pomoći. Njen cijeli život samo je neprekidna crna rupa puna zlostavljanja i zanemarivanja. Njen vlasiti otac seksualno ju zlostavlja od malena, kao i majka, s tim da ona to čini još i verbalno, i fizički. Ni u školi nije puno bolje, pogotovo zato jer Precious ne zna ni čitati ni pisati, a nitko nema ni volje ni želje da ju nauči - jer je sustavu lakše samo gurnuti ju među ostale propalitete i promašaje na koje ionako ne treba trošiti vrijeme jer im je pad razreda neizbježan, pa zašto se uopće truditi? I tako ukrug. Uz to, Precious muči problem pretilosti i činjenica da je trudna s očevim djetetom. Ovo, također, nije prvi put - prvo je dijete rodila sa samo 12 godina, djevojčicu Mongo, koja je rođena sa Downovim sindromom i koju su joj oduzeli i dali njenoj baki da se brine za djevojčicu i odgaja ju.

Zbog činjenice da je ponovno trudna, Precious je primorana prebaciti se u alternativnu školu, koju vodi gospođica Rain. Alternativna škola prva je dobra stvar koja joj se dogodila u cijelom životu, gđica Rain voljna je naučiti Precious, kao i druge djevojke sa sličnim životnim problemima, i čitati i pisati i pomoći im koliko god može. Ona predlaže Precious da počne voditi dnevnik u koji će zapisivati svoje misli i stvari iz svog života, a koji bi joj trebao pomoći da nauči bolje se izražavati i da lakše svlada čitanje i pisanje. Precious otkriva da joj pisanje zapravo jako dobro ide, te da ima talent za pisanje pjesama. Uz pomoć dnevnika, Precious se polako otvara gđici Rain, i nekima od ostalih djevojaka, te im priznaje sve svoje probleme i detalje svog groznog života. Po prvi put u životu, Precious doznaje kako je to imati prijatelje, kako je imati nekoga na koga se možeš osloniti, nekoga tko te razumije i tko će ti pomoći bez da traži išta zauzvrat, te uz čiju pomoć i podršku je moguće zauvijek pobjeći iz crne rupe njenog života i početi ispočetka.

Priča o Precious djelomično je autobiografska, te je, možda zbog toga, i brutalno iskrena. Ona opisuje sve grozne činjenice koje sačinjavaju jedan život ispunjen zlostavljanjem, i to od trenutka od kad osoba zna za sebe. Ova priča ne bježi od surove stvarnosti nego ju točno opisuje, crno na bijelo, kako je to živjeti u obitelji u kojoj se prema tebi ponašaju kao prema stvari, u kojoj nisi čak ni ljudsko biće, već si sveden na neko pomagalo kojim će oni koji bi te trebali najviše voljeti, tvoji vlastiti roditelji, zadovoljiti svoje najniže potrebe, uopće ne vodeći računa o tome što će ti time napraviti i koliko će te time povrijediti. Ova priča hrabro prikazuje svu surovost i brutalnost života u stalnoj nemoći, strahu i bijedi, iz koje nemaš snage da se izvučeš, a nitko ne stoji s vanjske strane okrutnog vrtloga u koji si samim svojim rođenjem upao, da ti dobaci uže za spašavanje, ili barem prijateljsku ruku.

U vidu Preciousinih problema sa školom jasno je ocrtana i surovost, ne samo školskog sustava - u kojem su oni koji zaostaju, oni kojima je potrebno više pažnje i više truda da ih se nešto nauči (oni koji u biti najviše pomoć i poduku i trebaju) svedeni na viškove i usputne troškove na koje ne vrijedi trošiti ni vrijeme ni trud - već i društva općenito: društva koje zatvara oči pred onim očitim, te koje ne vidi (ili, bolje rečeno, ne želi vidjeti) ono što mu se odigrava ravno pred nosom, a što bi trebalo, tj. što bi se MORALO, pod svaku cijenu spriječiti, zaustaviti i onemogućiti da se odvija i dalje. Cijeli nam taj sistem zapravo šalje poruku: nije nas briga što vam se događa, ne želimo to znati, ne možemo (ili ne želimo?) vam pomoći, pa uzmite ovaj ček socijalne pomoći i gubite nam se s očiju.

Uz sav mračan ton ovog romana, u njemu postoji i jedna jarka zraka svjetlosti, a to je sam lik Precious. Uz sve što je proživjela u svom relativno kratkom životu od samo šesnaest godina, sve ono grozno kroz što je morala proći i kroz što je morala prolaziti baš svaki dan svog života, Precious je u sebi sačuvala dovoljno volje i snage da se izbavi. Precious se nije predala, nije prestala vjerovati u (koliko god maglovitu i nedohvatljivu) mogućnost 'boljeg sutra', te je, kad joj je prilika iskočila na put, objeručke prihvatila tu priliku i vlastitom je snagom odbacila olovnu kuglu svoje okrutne prošlosti koja joj je cijelo vrijeme bila prikovana za nogu i vukla ju unatrag. I ne samo to - Precious je u sebi uspjela sačuvati i dovoljno ljubavi za svog sina, kao i prvu kćer, i dovoljno odlučnosti da da sve od sebe da im oboma omogući život toliko bolji od onog koji je sama imala, unatoč načinu na koji su začeti i osobi koja joj je to napravila. Baš zbog toga kakvi su bili njeni roditelji, Precious je čvrsto odlučila prema svojoj djeci biti ono što su njeni roditelji trebali biti - primjer utočišta, oslonca i beskrajne ljubavi. Iskreno se divim Precious: njenoj snazi, njenoj nadi i njenom trudu; povjerenju u ljude kao što su gđica Rain, čak i nakon svih onih koji su ju iznevjerili prije nje, njenom optimizmu, i nadasve, njenoj hrabrosti.

Ono što je neopisivo gore od čitanja o toj surovosti društva koje zatvara oči pred zlostavljanjem i nepravdom, je pomisao na sve one slične (a neke još i puno gore) slučajeve o kojima NE čitamo. Mislim da je zato ovaj roman vrlo važan, vrlo hrabar i vrlo potreban - jer podiže svijest o svemu onome što se događa iza nečijih zatvorenih vrata, a o čemu ništa ne možemo (ne želimo?) znati sve dok ne bude prekasno i sve dok žrtva konstantnog zlostavljanja (koja možda neće biti snažna kao Precious) ne odluči iz svoje crne rupe izaći na svoj način - nažalost, u crnoj vreći i na putu za drugu, ovaj put zemljanu i kvadratnu, crnu rupu.

Mnogi ne bi uspjeli preokrenuti svoj život nakon što su dotaknuli samo dno, mnogi to baš sada, u ovom trenutku, ne uspijevaju. Mnogi odustaju, mnogi se mire sa sudbinom, mnogi su povjerovali u etiketu otpatka koju im je društvo zalijepilo i misle da ni ne zaslužuju bolje, mnogi šute, mnogi se u svojoj boli i nemoći utapaju. Ovaj roman je tu da pokaže, i njima, i nama, i društvu općenito, da ne treba šutjeti, niti okretati glavu na drugu stranu. Treba djelovati, treba pomoći, treba pružiti ruku i treba svakoga izvući van iz njegove crne rupe, i sve te rupe potom zatvoriti, pustiti ih da se uruše u sebe. Jer poruka koju nam šalje Precious je ta da su svi oni uhvaćeni u vrtloge zlostavljanja bilo kakve vrste vrijedni spašavanja, svi su vrijedni brige i ljubavi, i svi su dragocjeni. Baš svi, baš svatko od njih je - "precious".

CHARLIEJEV SVIJET, Stephen Chbosky

Izdavač: Algoritam, 2014.

[eng. The perks of being a wallflower]

Lagano štivo sa odličnim likovima koji te lagano privuku u svoj svijet. Charlie nema prijatelja, njegov jedini prijatelj se ubio, a usto se boji novog dana u školi. Charlie ubrzo upoznaje Patricka i Sam. Patrick je čudak, Sam je zgodna, zajedno su odlični i brzo prihvaćaju Charlieja u svoju grupu. Pozivaju ga na tulume gdje se pije i drogira. Charlie se brzo uklopi i zaljubljuje se u Sam, koja samo pada na krive dečke. 

U životu je važno uz mnogo drugih stvari i sudjelovati. Pokušati biti dio svega što je važno i što se čini ispravnim. Uvod što se događa u knjizi je gore napisan pa ja počinjem sa svojim dojmom.

Knjiga (kao i film) su odlični. Brza radnja i dobri likovi. Knjiga vas vodi kroz radnju neočkivano i svaki čas nešto novo se dogodi. Ne bih htio u detalje da nikome ne upropastim dojam, ali ovo djelo se ne propušta, a nakon knjiga pogledajte i film. Preporučam svima.

Prvi put sam pročitao djelo prije dvije godine i to na engleskom i pogledao sam film. Sada sam napokon ponovo uronio u Charlijev svijet na hrvatskom. Isprva knjiga ide lako. Stranice kao da se same okreću. Ali djelo postaje teže i ozbiljnije, ali ne odjednom već suptilno i dobivate osjećaj kako Charlieju nije lako. Jer i nije. Sramežljiv je i svi ga smatraju čudnim i želite mu biti prijatelj. Iako mu se mnogo toga dobro dogodi on se opet ne boji zaplakati - ponekad od sreće, ponekad jer mu je teško. Charlie ima puno strahova. Škola zauzima veliko mjesto na toj ljestvici kao i strah da izgubi prijatelje koje je teško stekao. Charlie u knjizi prolazi kroz lepezu raspoloženja i trudi se biti normalan, ali to je njemu kao bitka u kojoj se njemu teško boriti i lakše je glas u glavi ugasiti alkoholom neko sve pokušati prebroditi. 

Djelo je teško, ali ne u smislu čitanja. Dotiče ozbiljnije teme zbog kojih stvarno promislite. U svim zbrkama od škole, ljubavi i prijateljstva, te obitelji Charlieju je lako te sve emocije napisati i poslati nepoznatom prijatelju. On se zna raspasti, ali se zna i ponovo sastaviti i pokazati kako može sudjelovati u životu. Uglavnom, ovo je snažno djelo koje se tako lako ne ispušta te ima snažne poruke koje se tako lako ne zaboravljaju. I citat koji je snažan: "Čovjek prihvaća ljubav kakvu misli da zaslužuje."

[Josip Labaš]

IZBOR, Kiera Cass

Izdavač: Mozaik knjiga, 2014.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. The Selection]

Radnja ovog novog i originalnog serijala odvija se u SAD-u budućnosti, koji se sada naziva Illea, teritorijalno je reorganiziran i udružen s još nekolicinom zemalja, a stanovništvo je podijeljeno na kaste. Zemljom vlada kraljevska obitelj, a u vrijeme kada prijestolonasljedniku dođe doba za ženidbu, održava se Izbor: iz svih pokrajina i kasti odabire se 35 djevojaka prikladne dobi, od kojih će samo jednu princ izabrati za buduću kraljicu. Ne radi se tu samo o ljepoti: svaku od djevojaka princ će osobno upoznati, a u njegovoj konačnoj odluci faktor igra i mišljenje naroda, vještine koje djevojka posjeduje, njeno vladanje i ponašanje u kriznim situacijama i još mnogo toga. Natjecanje je eliminacijsko i prenosi se televizijskim prijenosom, a na kraju Izbora 10 odabranih djevojaka ulazi u uži izbor, te se one nazivaju Elitom, i od njih će na kraju samo jedna postati buduća kraljica. Biti jedna od 35 odabranih i dobiti mogućnost da upoznaju princa, kao i mogućnost da postane kraljicom, san je svake djevojke - tj. svake osim Americe Singer.

America je pripadnica Pete kaste (od njih ukupno osam, od kojih se brojevi kreću od one najpovoljnije do najnepovoljnije, tj. najsiromašnije i društveno najneprihvatljivije), po zanimanju je glazbenica i do ušiju je zaljubljena u svoga (tajnog) dečka Aspena. Nevolja je u tome što je Aspen Šestica, a udati se ispod svog ranga smatra se gotovo ravnim (društvenom) samoubojstvu. Aspen također misli da on nije dovoljno dobar za Americu i zato, kada dođe vrijeme Izbora, on ju nagovori da se prijavi, da barem pokuša, kako ne bi do kraja života žalio i krivio sebe što joj je uskratio mogućnost da nađe nekoga boljeg, odnosno nekoga iz više kaste, s kime će imati bolju budućnost. Budući da ju i njena vlastita obitelj neprekidno nagovara na isto, America popusti i prijavi se, misleći kako su šanse da ju izaberu ionako dovoljno male. Međutim, kad među odabranih 35 prozovu i njeno ime, America će  biti primorana stvarno i sudjelovati u nečemu što nije nikada htjela. Njen plan da se pokuša nimalo ne truditi kako bi ju što prije izbacili iz Izbora izjalovi se već na samom početku, kada ju Aspen ostavi jer joj ne želi stajati na putu, a k tome i princ Maxon pokaže se kao ne baš najmrskija joj osoba na svijetu. No, i samo sudjelovanje u Izboru nije lako, kada si osuđen samo na društvo kompetitivnih suparnica, od kojih bi svaka dala sve na svijetu da bude odabrana - i pritom ne bira sredstva kojima će to postići...

Ovaj je serijal pravo osvježenje među serijalima za mlade, a samo zato što je kategoriziran kao roman za mlade ne znači da u njemu neće uživati i čitatelji drugih dobnih skupina. Žanrovski, radi se o romantičnom fantastičnom djelu, na granici distopije, začinjenom s malo povijesti, malo akcije, malo pustolovine. A unatoč tome što je romantičan, te što u centru zbivanja imamo ljubavni trokut, ovo ipak nije ljubić u pravom smislu te riječi. Ovdje nemamo heroinu koja se vrtoglavo zaljubi u najzgodnijeg tipa kojeg svi žele, i to na prvi pogled. Americin odnos s princom Maxonom započne prijateljski, nakon čega vidimo kako to prijateljstvo raste u još prisnije prijateljstvo, a možda i nešto više. Isto je i s njenim odnosom s Aspenom: America opisuje kako su se postupno zaljubili, kako su održavali svoju vezu i koliko je tu bilo osjećaja i međusobnog razumijevanja i ustupaka s obje strane - svega onoga što čini pravu, realističnu, stvarnu vezu. Čak i nakon ljubavnog razočaranja s Aspenom, America ostaje s obje noge na zemlji, vladajući se u toj situaciji možda isto kao što bi i bilo tko drugi, i to je ono što ovu heroinu razlikuje od svih drugih i zbog čega se s njom svatko može poistovjetiti i shvatiti ju.

Sam Izbor, to natjecanje djevojaka za krunu, prikazan je pomalo poput reality showa. S jedne strane, vidimo djevojke onako kako se one žele predstaviti drugima (naročito princu), u njihovom najboljem svjetlu, dok s druge strane vidimo i onaj mračniji dio natjecanja: žestoku konkurenciju, spremnost na sve, međusobna podmetanja i noževe u leđa, laži, obmane i izdaje. Mali je broj djevojaka poput Americe, koje se ne pretvaraju i žele biti ono što jesu, a puno je više onih koje su došle ovamo s jednim ciljem: po princa ili po krunu. Sam lik princa nije baš ono što sam očekivala - neki alfa mužjak predstavljen kao san snova svake žene - upravo suprotno, on je prizemljen, dostupan, potpuno normalan, pun normalnih, svakodnevnih ljudskih strahova i želja, što me ugodno iznenadilo.

Nemojte suditi knjigu po koricama, misleći da je ovo nekakva teen romansa u balskim haljinama. Ima tu pomalo svega i svačega, što bi moglo zainteresirati različite tipove čitatelja: originalna i drugačija vizija svijeta budućnosti, ljubavna priča, priča o prijateljstvu, lekcija iz (buduće) povijesti o tome kako je došlo do stvaranja Illee, povremenih (čak i brutalnih) napada tajnovitih pobunjeničkih skupina koje se protive kraljevskoj vlasti, obične ljudske priče o nametnutom društvenom položaju u koji si zapao rođenjem i iz kojega se više no teško izvući, te priče o prilici za bolji život, prilici da nešto promijeniš i nešto postigneš, čak i ako si čvrsto odlučio danu priliku ne iskoristiti. A, naravno, ima i balskih haljina, i opisa života u palači, kao i dvorskih intriga koje uz to idu. :)

Serijal 'Izbor' veliki je hit u svijetu, sada konačno preveden i kod nas, a kako kažu, uskoro stižu i nastavci. Meni je ovo bilo pravo osvježenje za čitanje, nešto novo i zanimljivo, a nastavke s oduševljenjem očekujem.

U TRAGANJU ZA ALASKOM, John Green

Izdavač: Fokus, 2014.

[eng. Looking for Alaska]

Ovo je prva knjiga Johna Greena, a druga njegova koju sam imala prilike pročitati, nakon 'Greške u našim zvijezdama'. Iznenadilo me to što su te dvije knjige toliko različite jedna od druge, ne samo tematikom i likovima, već i stilom pisanja, gotovo kao da ih nije napisao isti pisac, stoga mislim da je najbolji način da vam prikažem to kako sam ih doživjela tako da ih usporedim.

No, prvo, ukratko, o čemu se radi: Miles je tinejdžer, srednjoškolac, odličan učenik, bez prijatelja, kojemu je jedina strast u životu čitati biografije raznih znamenitih ličnosti i pamtiti njihove posljednje riječi. Posljednje riječi Francoisa Rabelaisa, u kojima kaže da odlazi u potragu za Velikim Možda, potaknu Milesa da promijeni sredinu u kojoj živi i ode u internat, kako bi i sam tamo, možda, pronašao svoje Veliko Možda. U internatu se sprijatelji sa svojim cimerom, Pukovnikom, koji mu (prema običaju koji vlada među učenicima internata da se svi nazivaju prema nekom nadimku) nadjene nadimak Buco, ironično, zato jer je strašno mršav. Pukovnik ga upozna s još nekoliko ljudi, koji će Milesu također postati prijatelji, kao i Alaskom, djevojkom u koju se Miles zaljubi na prvi pogled, ali koja, na njegovu žalost, već ima dečka. Ekipa se druži, alkoholizira i smišlja psine, rade sve ono što čini život tinejdžera daleko od roditeljskog nadzora, sve do jedne noći kad se svi dobrano napiju, a Alaska se, nakon napada histerije, odveze automobilom i doživi prometnu nesreću. Zašto, kako i zbog čega pitanja su na koja si njezini prijatelji nakon nesreće pokušavaju odgovoriti, dok ujedno krive sebe za to što ju nisu spriječili da ode...

Onoliko koliko me 'Greška u našim zvijezdama' oduševila, toliko me 'U traganju za Alaskom' razočarala. Svaka od ovih knjiga, na svoj način, govori o smrti tinejdžera, ali onoliko koliko 'Greška' to čini duhovito, pomalo crnohumorno i nekako 'životno', 'Alaska' se utoliko (previše) trudi činiti to isto, ali joj nikako ne uspijeva. Hazel i Gus iz 'Greške' duhoviti su, inteligentni, optimistično-cinični, a njihovi dijalozi prožeti su sarkazmom i humorom. 'Alascini' Miles, Pukovnik i Alaska u usporedbi s njima su nekako beživotni, nezanimljivi, svim silama pokušavaju biti cool ali kao da se u tome previše trude, a njihovi dijalozi bezidejna su nabacivanja tinejdžerskim žargonizmima i nekom usput dobačenom 'dubokom misli' koja ipak nije u stanju u dovoljnoj mjeri zainteresirati čitatelja da se zapita što se njome htjelo reći. I dok je u 'Grešci' ljubav (u jednakoj mjeri kao i bolest) ono što povezuje Hazel i Gusa i tu njihovu povezanost možemo vidjeti na svakoj stranici, likove iz 'Alaske' čini se da ne povezuje baš ništa osim ljubavi prema cigaretama i alkoholu, a Milesa čak ni to.

Sam roman pisan je na način da je Alaskina nesreća označena kao središnji događaj romana, pa su sva poglavlja prije naslovljena tako da odbrojavaju do tog događaja, a sva poglavlja nakon na isti način odbrojavaju od njega. Čini mi se da je Green takvim načinom pisanja pokušao podići svijest o problematičnom ponašanju tinejdžera (kao i poslati onu očitu poruku - kad piješ, ne vozi), te konstatirati činjenicu da nema svaki put svaki čin koji napravimo neko posebno značenje, odnosno da loše stvari koje smo napravili ili su nam se dogodile nisu uvijek naša krivnja i ako se nastavimo zbog njih vječno gristi to će nas dovesti do situacije u kojoj će nas krivnja izjesti u toj mjeri da od nas više ništa neće ostati, pa ćemo, možda, napraviti nešto glupo, nepromišljeno i impulzivno, što više nećemo moći povući i vratiti se natrag.

Ono što je dobro, što mi se svidjelo i što mi je bilo zanimljivo je Milesova fascinacija posljednjim riječima. Svaki put kad ih ubaci u razgovor, Miles iznese i kratku priču o tome kako je taj netko o kome priča umro i kako je došlo do njegovih posljednjih riječi, što je, kao što sam spomenula, zanimljivo, a ponekad i zabavno, i možda vas čak potakne da pokušate pronaći koje su bile posljednje riječi nekog vašeg omiljenog autora ili neke vama fascinantne povijesne ličnosti. (Ja sam potražila Dostojevskog, koji je, navodno, među posljednjim riječima citirao Evanđelje po Mateju, nakon čega je rekao "Slušajte sada - dopustite da se dogodi. Nemojte me sputavati!")

Iako me ova knjiga razočarala, 'Greška' me oduševila, pa ću nastaviti čitati Greena. Također, treba uzeti u obzir i to da mu je ovo bio prvi roman koji je napisao, onaj u kojem je tek krenuo definirati svoj stil i počeo tražiti pravi način da kaže ono što njime želi reći i pravu temu kojom će to postići. Isto tako, mislim da je ova knjiga prvenstveno namijenjena tinejdžerima, što se vidi iz načina i stila kojim je pisana, pa treba uzeti u obzir i to da će ju možda publika kojoj je namijenjena ujedno i bolje shvatiti. U svakom slučaju, ako volite Greena, dajte šansu i ovoj, njegovo prvoj, knjizi. Ako ga još niste čitali, preporučam da vam ovo ne bude prva. Uzmite radije 'Grešku u našim zvijezdama', ili koju drugu.

SUTRA NEĆE DOĆI, Daniel Polansky

Izdavač: Znanje, 2014.
[eng. Tommorow, the killing, 2. knjiga iz trilogije o Gradu sjena]

Grad sjena onaj je 'crni' dio grada Rigusa, u kojem se nalazi. To je ono mjesto u gradu koje bi nazvali lošom četvrti, predjelom koji vrvi kriminalcima i 'odbačenima', a koje 'obični' ljudi zaobilaze u širokom luku. Baš u tom dijelu grada smjestio se Warden, bivši ratni heroj i agent Krune, sada vlasnik krčme i svojevrsni privatni istražitelj.

Kada nestane njegova kći Rhaine, i to nekamo u smjeru Grada sjena, pukovnik Montgomery angažira Wardena da ju pronađe. Warden prihvaća slučaj, iako nevoljko, više zbog dužnosti koju osjeća prema pukovnikovom pokojnom sinu, Rolandu, čiji je prijatelj bio tijekom rata u kojem su se obojica borili, a kojeg je prije nekoliko godina, kao agent Krune, našao ubijenog u Gradu sjena. Povremeno se prisjećajući prošlosti, Warden traga za Rhaine, usput saznajući da je razlog njena nestanka možda povezan s time što je počela postavljati malo previše pitanja o pravoj istini iza bratove smrti. Rolandova smrt prije toliko godina i Rhainein nestanak, čini se, vrlo su usko povezani, a onaj koji je stajao iza Rolandove smrti, sada je, čini se, krenuo i na Rhaine. Na Wardena time pada teški zadatak otkriti tko je taj tajanstveni ubojica, te njegovim otkrićem spriječiti još jedno ubojstvo i osvetiti prijateljevu smrt.

Warden je vrlo osebujan i zanimljiv lik. Bivši ratni heroj koji to nije postao zbog silnog domoljublja ili nevjerojatne hrabrosti već više zato jer je samo htio da se rat već jednom konačno završi. Bivši agent Krune, koji je upoznao sve mračne i neugodne stvari kojima se ljudi poput njega na takvom poslu bave, te koji shvaća da iza ugleda koji taj posao nosi stoji doslovce krvav i mučan 'rad' koji nije za svačiji želudac. Krčma čiji je vlasnik zajedno sa prijateljem koji za tu krčmu skrbi sa svojom ženom u biti je samo paravan za druge poslove, nerijetko one 'mutne', kojima se Warden zapravo bavi, ali i nešto pomoću čega zna da je njegov stari prijatelj sa svojom obitelji zbrinut i na sigurnom (koliko to može biti u opasnom Gradu sjena). Warden nema visoko mišljenje o sebi, samog sebe vidi kao točno ono što jest: povremeni narkoman, cinik i skeptik, razočaran vlašću i društvom u kojem živi, čiji posao neprestano leluja između prave i krive strane zakona. S druge strane, Warden je prema prijateljima do kraja odan, iako im nije uvijek i iskren, te se na svoje kojiput pomalo i čudne načine uvijek spreman baciti pred liniju vatre za ljude do kojih mu je stalo. Kad se bavi kriminalom, on je neobično pošten, dok u stvarima koje je prisiljen napraviti za Krunu pokazuje prkos i otpor, na što često ima i potpuno pravo. Cijeli taj miks svega dobrog i onog malo više lošeg čini Wardena vrlo slikovitim i karakterno dubokim likom, koji nosi čitavu radnju romana, i to vrlo dobro.

Sam roman miks je dvaju žanrova: fantastike i noira. Fantastični dio ogleda se u mjestu u koji je smještena radnja, njenom okruženju, fantastičnim likovima i opisima scena, dok je atmosfera cijelog romana, tijek odvijanja radnje i način pisanja nedvojbeno ono što ovaj roman čini noirovskim. Kako sam inače veliki fan oba ta žanra, ovaj miks mi se jako svidio, a među sličnim naslovima i jednog i drugog žanra, kao i onima u kojima su pomiješani, stavila bih ovaj serijal u sam vrh.

'Sutra neće doći' druga je knjiga u serijalu o Gradu sjena, a prva, 'Poljubac oštrice', također je prevedena od strane istog izdavača. Iako nisu povezane radnjom, te se mogu čitati odvojeno i nasumičnim redoslijedom, preporučila bih vam da ih u svakom slučaju pročitate obje. Ovakvih naslova kod nas se na tržištu ne nudi baš mnogo, a serijal je i više no odličan, pa iskreno sumnjam da ćete požaliti.

OPEČEN, Thomas Enger

Izdavač: Fokus, 2013.
[norv. Skinndod, 1. knjiga u serijalu o Henningu Juulu]

Novinar Henning Juul vraća se na posao nakon oporavka od nesreće - požara, u kojem mu je poginuo sin, a on sam zadobio je strašne opekline na koži. Prva priča na kojoj počinje raditi nakon povratka je ubojstvo jedne žene, koja je, čini se, bila kamenovana do smrti. Slučaj vuče na ubojstvo iz časti i poveznicu s terorističkim napadima, ali nešto se jednostavno ne uklapa u cijelu tu priču. Iako je policija uvjerena da je uhitila pravu osobu, Juul samostalno nastavlja istraživati i kopati malo dublje, kako bi došao do pravog razloga ubojstva i otkrio tko zapravo stoji iza svega. Pritom mu nije lako, jer mora se ponovno uhodati u posao nakon dugog izbivanja, a slučaj postaje sve zamršeniji i istraživanje sve opasnije, čak toliko da mu prijeti i opasnost od smrti...

Zanimljiv, napet i uzbudljiv skandinavski triler autora kojega nerijetko nazivaju 'novim Nesboom'. Osobno, ne volim takve usporedbe, volim svakog autora promatrati samog za sebe, a ne kao nasljednika ili kopiju nekoga drugoga. Bilo kako bilo, ne bih rekla da je Enger 'novi Nesbo', u dosta toga se razlikuju, ali rekla bih da je Enger još jedan vrlo dobar skandinavski autor kojeg itekako vrijedi čitati.

U 'Opečenom' mi se sviđa to što Juul nije ni policajac ni privatni istražitelj, već novinar (zanimanje koje možda pomalo podsjeća na Larssonovog Blomkvista, ali kao likovi, njih dvojica su posve različiti), te kao takav ima možda malo drugačiji pristup slučaju nego što bi to imao netko iz redova policije. Zanimljivo mi je opisan i način na koji funkcionira istraživačko novinarstvo, kako se dolazi do izvora, informacija, činjenica. Juul također na mahove iznosi i svoju vlastitu priču, onu čije posljedice još nosi na vlastitoj koži u vidu opeklina koje je zadobio u nesreći u kojoj mu je poginuo sin. Vidimo i koliko ta nesreća ima utjecaja na Juulov život - kad prilikom svakog ulaska u prostoriju provjerava nalazi li se gdje protupožarni alarm ili aparat za gašenje požara, te kada svako jutro ili večer mijenja baterije na svim protupožarnim alarmima u vlastitom stanu, kojih ima čak osam. Sve te osobine daju mu posebnu zanimljivost i dubinu, te je on kao lik u biti nositelj cijele priče, što čini vrlo dobro.

Sam slučaj meni je ujedno i glavna mana ovog romana. On jest napet i zamršen, i način na koji ga se prati kroz radnju je zanimljiv i uzbudljiv, ali ono što mi se nije nekako 'uklopilo' je rasplet, koji mi je nekako djelovao prejednostavno i motiv krivca mi se nekako činio preslabim za tako brutalan čin kao što je kamenovanje nekoga do smrti. No, možda je razlog tome i to što sam do sada navikla na puno zapetljanije i strašnije motive za zločin u drugim skandinavskim trilerima koji se nude na tržištu.

Ono što me zadržalo uz stranice ove knjige i zbog čega sam ju pročitala u jednom popodnevu nije samo dobra kriminalistička priča, nego više briljantan lik Henninga Juula i njegova pozadinska priča, koja se proteže dalje od ovog romana i traži nastavak. Nastavaka, srećom, ima čak dva, a nadajmo se da na njihove prijevode nećemo morati dugo čekati.