Izdavač: Fokus, 2014.
[eng. Looking for Alaska]
Ovo je prva knjiga Johna Greena, a druga njegova koju sam imala prilike
pročitati, nakon 'Greške u našim zvijezdama'. Iznenadilo me to što su
te dvije knjige toliko različite jedna od druge, ne samo tematikom i
likovima, već i stilom pisanja, gotovo kao da ih nije napisao isti
pisac, stoga mislim da je najbolji način da vam prikažem to kako sam ih
doživjela tako da ih usporedim.
No, prvo, ukratko, o čemu se
radi: Miles je tinejdžer, srednjoškolac, odličan učenik, bez prijatelja,
kojemu je jedina strast u životu čitati biografije raznih znamenitih
ličnosti i pamtiti njihove posljednje riječi. Posljednje riječi
Francoisa Rabelaisa, u kojima kaže da odlazi u potragu za Velikim Možda,
potaknu Milesa da promijeni sredinu u kojoj živi i ode u internat, kako
bi i sam tamo, možda, pronašao svoje Veliko Možda. U internatu se
sprijatelji sa svojim cimerom, Pukovnikom, koji mu (prema običaju koji
vlada među učenicima internata da se svi nazivaju prema nekom nadimku)
nadjene nadimak Buco, ironično, zato jer je strašno mršav. Pukovnik ga
upozna s još nekoliko ljudi, koji će Milesu također postati prijatelji,
kao i Alaskom, djevojkom u koju se Miles zaljubi na prvi pogled, ali
koja, na njegovu žalost, već ima dečka. Ekipa se druži, alkoholizira i
smišlja psine, rade sve ono što čini život tinejdžera daleko od
roditeljskog nadzora, sve do jedne noći kad se svi dobrano napiju, a
Alaska se, nakon napada histerije, odveze automobilom i doživi prometnu
nesreću. Zašto, kako i zbog čega pitanja su na koja si njezini
prijatelji nakon nesreće pokušavaju odgovoriti, dok ujedno krive sebe za
to što ju nisu spriječili da ode...
Onoliko koliko me 'Greška u
našim zvijezdama' oduševila, toliko me 'U traganju za Alaskom'
razočarala. Svaka od ovih knjiga, na svoj način, govori o smrti
tinejdžera, ali onoliko koliko 'Greška' to čini duhovito, pomalo
crnohumorno i nekako 'životno', 'Alaska' se utoliko (previše) trudi
činiti to isto, ali joj nikako ne uspijeva. Hazel i Gus iz 'Greške'
duhoviti su, inteligentni, optimistično-cinični, a njihovi dijalozi
prožeti su sarkazmom i humorom. 'Alascini' Miles, Pukovnik i Alaska u
usporedbi s njima su nekako beživotni, nezanimljivi, svim silama
pokušavaju biti cool ali kao da se u tome previše trude, a njihovi
dijalozi bezidejna su nabacivanja tinejdžerskim žargonizmima i nekom
usput dobačenom 'dubokom misli' koja ipak nije u stanju u dovoljnoj
mjeri zainteresirati čitatelja da se zapita što se njome htjelo reći. I
dok je u 'Grešci' ljubav (u jednakoj mjeri kao i bolest) ono što
povezuje Hazel i Gusa i tu njihovu povezanost možemo vidjeti na svakoj
stranici, likove iz 'Alaske' čini se da ne povezuje baš ništa osim
ljubavi prema cigaretama i alkoholu, a Milesa čak ni to.
Sam
roman pisan je na način da je Alaskina nesreća označena kao središnji
događaj romana, pa su sva poglavlja prije naslovljena tako da
odbrojavaju do tog događaja, a sva poglavlja nakon na isti način
odbrojavaju od njega. Čini mi se da je Green takvim načinom pisanja
pokušao podići svijest o problematičnom ponašanju tinejdžera (kao i
poslati onu očitu poruku - kad piješ, ne vozi), te konstatirati
činjenicu da nema svaki put svaki čin koji napravimo neko posebno
značenje, odnosno da loše stvari koje smo napravili ili su nam se
dogodile nisu uvijek naša krivnja i ako se nastavimo zbog njih vječno
gristi to će nas dovesti do situacije u kojoj će nas krivnja izjesti u
toj mjeri da od nas više ništa neće ostati, pa ćemo, možda, napraviti
nešto glupo, nepromišljeno i impulzivno, što više nećemo moći povući i
vratiti se natrag.
Ono što je dobro, što mi se svidjelo i što mi
je bilo zanimljivo je Milesova fascinacija posljednjim riječima. Svaki
put kad ih ubaci u razgovor, Miles iznese i kratku priču o tome kako je
taj netko o kome priča umro i kako je došlo do njegovih posljednjih
riječi, što je, kao što sam spomenula, zanimljivo, a ponekad i zabavno, i
možda vas čak potakne da pokušate pronaći koje su bile posljednje
riječi nekog vašeg omiljenog autora ili neke vama fascinantne povijesne
ličnosti. (Ja sam potražila Dostojevskog, koji je, navodno, među
posljednjim riječima citirao Evanđelje po Mateju, nakon čega je rekao
"Slušajte sada - dopustite da se dogodi. Nemojte me sputavati!")
Iako me ova knjiga razočarala, 'Greška' me oduševila, pa ću nastaviti
čitati Greena. Također, treba uzeti u obzir i to da mu je ovo bio prvi
roman koji je napisao, onaj u kojem je tek krenuo definirati svoj stil i
počeo tražiti pravi način da kaže ono što njime želi reći i pravu temu
kojom će to postići. Isto tako, mislim da je ova knjiga prvenstveno
namijenjena tinejdžerima, što se vidi iz načina i stila kojim je pisana,
pa treba uzeti u obzir i to da će ju možda publika kojoj je namijenjena
ujedno i bolje shvatiti. U svakom slučaju, ako volite Greena, dajte
šansu i ovoj, njegovo prvoj, knjizi. Ako ga još niste čitali, preporučam
da vam ovo ne bude prva. Uzmite radije 'Grešku u našim zvijezdama', ili
koju drugu.
