Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Push]
[eng. Push]
Ovo je priča o teškom životu, priča o padanju u pakao i izvlačenju iz njega (ili barem pokušavanju), i to golim rukama. Priča je to o životu pod zlostavljačkom rukom onih koji bi nam trebali biti najbliži i najviše nas, i bezuvjetno, voljeti. Crna je to priča, brutalna, i neće svatko moći izdržati njeno čitanje. No, bez obzira na temu, ili čak njoj usprkos, ovo je također i priča o nadi, o upornosti, o snazi, o ljudskosti, o pobjedi nad vlastitim surovim životom i prihvaćanju druge prilike. Ovo je priča o Precious.
Precious je šesnaestogodišnja crnkinja, siromašna i nepismena, koja živi s majkom na socijalnoj pomoći. Njen cijeli život samo je neprekidna crna rupa puna zlostavljanja i zanemarivanja. Njen vlasiti otac seksualno ju zlostavlja od malena, kao i majka, s tim da ona to čini još i verbalno, i fizički. Ni u školi nije puno bolje, pogotovo zato jer Precious ne zna ni čitati ni pisati, a nitko nema ni volje ni želje da ju nauči - jer je sustavu lakše samo gurnuti ju među ostale propalitete i promašaje na koje ionako ne treba trošiti vrijeme jer im je pad razreda neizbježan, pa zašto se uopće truditi? I tako ukrug. Uz to, Precious muči problem pretilosti i činjenica da je trudna s očevim djetetom. Ovo, također, nije prvi put - prvo je dijete rodila sa samo 12 godina, djevojčicu Mongo, koja je rođena sa Downovim sindromom i koju su joj oduzeli i dali njenoj baki da se brine za djevojčicu i odgaja ju.
Zbog činjenice da je ponovno trudna, Precious je primorana prebaciti se u alternativnu školu, koju vodi gospođica Rain. Alternativna škola prva je dobra stvar koja joj se dogodila u cijelom životu, gđica Rain voljna je naučiti Precious, kao i druge djevojke sa sličnim životnim problemima, i čitati i pisati i pomoći im koliko god može. Ona predlaže Precious da počne voditi dnevnik u koji će zapisivati svoje misli i stvari iz svog života, a koji bi joj trebao pomoći da nauči bolje se izražavati i da lakše svlada čitanje i pisanje. Precious otkriva da joj pisanje zapravo jako dobro ide, te da ima talent za pisanje pjesama. Uz pomoć dnevnika, Precious se polako otvara gđici Rain, i nekima od ostalih djevojaka, te im priznaje sve svoje probleme i detalje svog groznog života. Po prvi put u životu, Precious doznaje kako je to imati prijatelje, kako je imati nekoga na koga se možeš osloniti, nekoga tko te razumije i tko će ti pomoći bez da traži išta zauzvrat, te uz čiju pomoć i podršku je moguće zauvijek pobjeći iz crne rupe njenog života i početi ispočetka.
Priča o Precious djelomično je autobiografska, te je, možda zbog toga, i brutalno iskrena. Ona opisuje sve grozne činjenice koje sačinjavaju jedan život ispunjen zlostavljanjem, i to od trenutka od kad osoba zna za sebe. Ova priča ne bježi od surove stvarnosti nego ju točno opisuje, crno na bijelo, kako je to živjeti u obitelji u kojoj se prema tebi ponašaju kao prema stvari, u kojoj nisi čak ni ljudsko biće, već si sveden na neko pomagalo kojim će oni koji bi te trebali najviše voljeti, tvoji vlastiti roditelji, zadovoljiti svoje najniže potrebe, uopće ne vodeći računa o tome što će ti time napraviti i koliko će te time povrijediti. Ova priča hrabro prikazuje svu surovost i brutalnost života u stalnoj nemoći, strahu i bijedi, iz koje nemaš snage da se izvučeš, a nitko ne stoji s vanjske strane okrutnog vrtloga u koji si samim svojim rođenjem upao, da ti dobaci uže za spašavanje, ili barem prijateljsku ruku.
U vidu Preciousinih problema sa školom jasno je ocrtana i surovost, ne samo školskog sustava - u kojem su oni koji zaostaju, oni kojima je potrebno više pažnje i više truda da ih se nešto nauči (oni koji u biti najviše pomoć i poduku i trebaju) svedeni na viškove i usputne troškove na koje ne vrijedi trošiti ni vrijeme ni trud - već i društva općenito: društva koje zatvara oči pred onim očitim, te koje ne vidi (ili, bolje rečeno, ne želi vidjeti) ono što mu se odigrava ravno pred nosom, a što bi trebalo, tj. što bi se MORALO, pod svaku cijenu spriječiti, zaustaviti i onemogućiti da se odvija i dalje. Cijeli nam taj sistem zapravo šalje poruku: nije nas briga što vam se događa, ne želimo to znati, ne možemo (ili ne želimo?) vam pomoći, pa uzmite ovaj ček socijalne pomoći i gubite nam se s očiju.
Uz sav mračan ton ovog romana, u njemu postoji i jedna jarka zraka svjetlosti, a to je sam lik Precious. Uz sve što je proživjela u svom relativno kratkom životu od samo šesnaest godina, sve ono grozno kroz što je morala proći i kroz što je morala prolaziti baš svaki dan svog života, Precious je u sebi sačuvala dovoljno volje i snage da se izbavi. Precious se nije predala, nije prestala vjerovati u (koliko god maglovitu i nedohvatljivu) mogućnost 'boljeg sutra', te je, kad joj je prilika iskočila na put, objeručke prihvatila tu priliku i vlastitom je snagom odbacila olovnu kuglu svoje okrutne prošlosti koja joj je cijelo vrijeme bila prikovana za nogu i vukla ju unatrag. I ne samo to - Precious je u sebi uspjela sačuvati i dovoljno ljubavi za svog sina, kao i prvu kćer, i dovoljno odlučnosti da da sve od sebe da im oboma omogući život toliko bolji od onog koji je sama imala, unatoč načinu na koji su začeti i osobi koja joj je to napravila. Baš zbog toga kakvi su bili njeni roditelji, Precious je čvrsto odlučila prema svojoj djeci biti ono što su njeni roditelji trebali biti - primjer utočišta, oslonca i beskrajne ljubavi. Iskreno se divim Precious: njenoj snazi, njenoj nadi i njenom trudu; povjerenju u ljude kao što su gđica Rain, čak i nakon svih onih koji su ju iznevjerili prije nje, njenom optimizmu, i nadasve, njenoj hrabrosti.
Ono što je neopisivo gore od čitanja o toj surovosti društva koje zatvara oči pred zlostavljanjem i nepravdom, je pomisao na sve one slične (a neke još i puno gore) slučajeve o kojima NE čitamo. Mislim da je zato ovaj roman vrlo važan, vrlo hrabar i vrlo potreban - jer podiže svijest o svemu onome što se događa iza nečijih zatvorenih vrata, a o čemu ništa ne možemo (ne želimo?) znati sve dok ne bude prekasno i sve dok žrtva konstantnog zlostavljanja (koja možda neće biti snažna kao Precious) ne odluči iz svoje crne rupe izaći na svoj način - nažalost, u crnoj vreći i na putu za drugu, ovaj put zemljanu i kvadratnu, crnu rupu.
Mnogi ne bi uspjeli preokrenuti svoj život nakon što su dotaknuli samo dno, mnogi to baš sada, u ovom trenutku, ne uspijevaju. Mnogi odustaju, mnogi se mire sa sudbinom, mnogi su povjerovali u etiketu otpatka koju im je društvo zalijepilo i misle da ni ne zaslužuju bolje, mnogi šute, mnogi se u svojoj boli i nemoći utapaju. Ovaj roman je tu da pokaže, i njima, i nama, i društvu općenito, da ne treba šutjeti, niti okretati glavu na drugu stranu. Treba djelovati, treba pomoći, treba pružiti ruku i treba svakoga izvući van iz njegove crne rupe, i sve te rupe potom zatvoriti, pustiti ih da se uruše u sebe. Jer poruka koju nam šalje Precious je ta da su svi oni uhvaćeni u vrtloge zlostavljanja bilo kakve vrste vrijedni spašavanja, svi su vrijedni brige i ljubavi, i svi su dragocjeni. Baš svi, baš svatko od njih je - "precious".
Precious je šesnaestogodišnja crnkinja, siromašna i nepismena, koja živi s majkom na socijalnoj pomoći. Njen cijeli život samo je neprekidna crna rupa puna zlostavljanja i zanemarivanja. Njen vlasiti otac seksualno ju zlostavlja od malena, kao i majka, s tim da ona to čini još i verbalno, i fizički. Ni u školi nije puno bolje, pogotovo zato jer Precious ne zna ni čitati ni pisati, a nitko nema ni volje ni želje da ju nauči - jer je sustavu lakše samo gurnuti ju među ostale propalitete i promašaje na koje ionako ne treba trošiti vrijeme jer im je pad razreda neizbježan, pa zašto se uopće truditi? I tako ukrug. Uz to, Precious muči problem pretilosti i činjenica da je trudna s očevim djetetom. Ovo, također, nije prvi put - prvo je dijete rodila sa samo 12 godina, djevojčicu Mongo, koja je rođena sa Downovim sindromom i koju su joj oduzeli i dali njenoj baki da se brine za djevojčicu i odgaja ju.
Zbog činjenice da je ponovno trudna, Precious je primorana prebaciti se u alternativnu školu, koju vodi gospođica Rain. Alternativna škola prva je dobra stvar koja joj se dogodila u cijelom životu, gđica Rain voljna je naučiti Precious, kao i druge djevojke sa sličnim životnim problemima, i čitati i pisati i pomoći im koliko god može. Ona predlaže Precious da počne voditi dnevnik u koji će zapisivati svoje misli i stvari iz svog života, a koji bi joj trebao pomoći da nauči bolje se izražavati i da lakše svlada čitanje i pisanje. Precious otkriva da joj pisanje zapravo jako dobro ide, te da ima talent za pisanje pjesama. Uz pomoć dnevnika, Precious se polako otvara gđici Rain, i nekima od ostalih djevojaka, te im priznaje sve svoje probleme i detalje svog groznog života. Po prvi put u životu, Precious doznaje kako je to imati prijatelje, kako je imati nekoga na koga se možeš osloniti, nekoga tko te razumije i tko će ti pomoći bez da traži išta zauzvrat, te uz čiju pomoć i podršku je moguće zauvijek pobjeći iz crne rupe njenog života i početi ispočetka.
Priča o Precious djelomično je autobiografska, te je, možda zbog toga, i brutalno iskrena. Ona opisuje sve grozne činjenice koje sačinjavaju jedan život ispunjen zlostavljanjem, i to od trenutka od kad osoba zna za sebe. Ova priča ne bježi od surove stvarnosti nego ju točno opisuje, crno na bijelo, kako je to živjeti u obitelji u kojoj se prema tebi ponašaju kao prema stvari, u kojoj nisi čak ni ljudsko biće, već si sveden na neko pomagalo kojim će oni koji bi te trebali najviše voljeti, tvoji vlastiti roditelji, zadovoljiti svoje najniže potrebe, uopće ne vodeći računa o tome što će ti time napraviti i koliko će te time povrijediti. Ova priča hrabro prikazuje svu surovost i brutalnost života u stalnoj nemoći, strahu i bijedi, iz koje nemaš snage da se izvučeš, a nitko ne stoji s vanjske strane okrutnog vrtloga u koji si samim svojim rođenjem upao, da ti dobaci uže za spašavanje, ili barem prijateljsku ruku.
U vidu Preciousinih problema sa školom jasno je ocrtana i surovost, ne samo školskog sustava - u kojem su oni koji zaostaju, oni kojima je potrebno više pažnje i više truda da ih se nešto nauči (oni koji u biti najviše pomoć i poduku i trebaju) svedeni na viškove i usputne troškove na koje ne vrijedi trošiti ni vrijeme ni trud - već i društva općenito: društva koje zatvara oči pred onim očitim, te koje ne vidi (ili, bolje rečeno, ne želi vidjeti) ono što mu se odigrava ravno pred nosom, a što bi trebalo, tj. što bi se MORALO, pod svaku cijenu spriječiti, zaustaviti i onemogućiti da se odvija i dalje. Cijeli nam taj sistem zapravo šalje poruku: nije nas briga što vam se događa, ne želimo to znati, ne možemo (ili ne želimo?) vam pomoći, pa uzmite ovaj ček socijalne pomoći i gubite nam se s očiju.
Uz sav mračan ton ovog romana, u njemu postoji i jedna jarka zraka svjetlosti, a to je sam lik Precious. Uz sve što je proživjela u svom relativno kratkom životu od samo šesnaest godina, sve ono grozno kroz što je morala proći i kroz što je morala prolaziti baš svaki dan svog života, Precious je u sebi sačuvala dovoljno volje i snage da se izbavi. Precious se nije predala, nije prestala vjerovati u (koliko god maglovitu i nedohvatljivu) mogućnost 'boljeg sutra', te je, kad joj je prilika iskočila na put, objeručke prihvatila tu priliku i vlastitom je snagom odbacila olovnu kuglu svoje okrutne prošlosti koja joj je cijelo vrijeme bila prikovana za nogu i vukla ju unatrag. I ne samo to - Precious je u sebi uspjela sačuvati i dovoljno ljubavi za svog sina, kao i prvu kćer, i dovoljno odlučnosti da da sve od sebe da im oboma omogući život toliko bolji od onog koji je sama imala, unatoč načinu na koji su začeti i osobi koja joj je to napravila. Baš zbog toga kakvi su bili njeni roditelji, Precious je čvrsto odlučila prema svojoj djeci biti ono što su njeni roditelji trebali biti - primjer utočišta, oslonca i beskrajne ljubavi. Iskreno se divim Precious: njenoj snazi, njenoj nadi i njenom trudu; povjerenju u ljude kao što su gđica Rain, čak i nakon svih onih koji su ju iznevjerili prije nje, njenom optimizmu, i nadasve, njenoj hrabrosti.
Ono što je neopisivo gore od čitanja o toj surovosti društva koje zatvara oči pred zlostavljanjem i nepravdom, je pomisao na sve one slične (a neke još i puno gore) slučajeve o kojima NE čitamo. Mislim da je zato ovaj roman vrlo važan, vrlo hrabar i vrlo potreban - jer podiže svijest o svemu onome što se događa iza nečijih zatvorenih vrata, a o čemu ništa ne možemo (ne želimo?) znati sve dok ne bude prekasno i sve dok žrtva konstantnog zlostavljanja (koja možda neće biti snažna kao Precious) ne odluči iz svoje crne rupe izaći na svoj način - nažalost, u crnoj vreći i na putu za drugu, ovaj put zemljanu i kvadratnu, crnu rupu.
Mnogi ne bi uspjeli preokrenuti svoj život nakon što su dotaknuli samo dno, mnogi to baš sada, u ovom trenutku, ne uspijevaju. Mnogi odustaju, mnogi se mire sa sudbinom, mnogi su povjerovali u etiketu otpatka koju im je društvo zalijepilo i misle da ni ne zaslužuju bolje, mnogi šute, mnogi se u svojoj boli i nemoći utapaju. Ovaj roman je tu da pokaže, i njima, i nama, i društvu općenito, da ne treba šutjeti, niti okretati glavu na drugu stranu. Treba djelovati, treba pomoći, treba pružiti ruku i treba svakoga izvući van iz njegove crne rupe, i sve te rupe potom zatvoriti, pustiti ih da se uruše u sebe. Jer poruka koju nam šalje Precious je ta da su svi oni uhvaćeni u vrtloge zlostavljanja bilo kakve vrste vrijedni spašavanja, svi su vrijedni brige i ljubavi, i svi su dragocjeni. Baš svi, baš svatko od njih je - "precious".
