[eng. the sun and her flowers]
"sunce i njeni cvjetovi
zbirka je pjesama o
tuzi
prepuštenosti trenutku
poštivanju korijena
ljubavi
i osnaženju sebe"
"ne mogu shvatiti da ja
moram uvjeriti pola čovječanstva
da moje tijelo nije njihov krevet
gubim vrijeme učeći posljedice ženstvenosti
umjesto da učim matematiku i kemiju
volim raditi zvijezde i gimnastiku i ne mogu zamisliti
da hodam uokolo stisnutih bedara
kao da kriju tajnu
kao da će moje prihvaćanje mojeg tijela
zazvati požudu u njihove misli
ne želim se podvrgnuti
njihovoj ideologiji
jer sramoćenje bludnica je kultura silovanja
jer hvaljenje djevica je kultura silovanja
nisam lutka u izlogu
vašeg najdražeg butika
ne možete se igrati sa mnom
i odbaciti me kad me istrošite
niste kanibali
vaša djela nisu moja odgovornost
svladavajte se"
zbirka je pjesama o
tuzi
prepuštenosti trenutku
poštivanju korijena
ljubavi
i osnaženju sebe"
Ovi
kratki stihovi nalaze se na posljednjoj stranici nove knjige Rupi Kaur,
ali zapravo čine i savršen uvod u ovu knjigu. Rupina druga zbirka
poezije u sebi objedinjuje snažne pjesme (i ponešto proze) s temom
ženstvenosti, boli, ljubavi, prihvaćanja same sebe, tuge, gubitka,
obitelji, pripadanja i još mnogo, mnogo toga.
Knjiga je podijeljena na pet cjelina: venem, padam, puštam korijenje, rastem i cvatem, u kojima je život (jedne) žene parafraziran kroz život cvijeta - od krhke, uvenule biljčice do snažnog, mirisnog cvijeta u punom cvatu.
Žene i ženstvenost uvijek su prisutan motiv u Rupinim pjesmama. Svojim stihovima ona slavi žene i sve što žene čini ženama, ujedno ih potičući da zavole same sebe, budu jake, snažne, postojane i čvrsto stoje na svojim nogama, dok im istovremeno govori i da je u redu ponekad se raspasti, jer nakon toga uvijek dolazi vrijeme u kojem će sakupiti svoje rasute komadiće i ponovno se sastaviti, rasti i ponovno cvasti.
U ovoj se zbirci Rupi po prvi puta dotiče i svojih imigrantskih korijena, te priča o svojoj obitelji, posebno svojoj majci. Ona bez zadrške, iskreno i izravno progovara o problemima imigranata, osjećaju koji se javlja kada moraš napustiti svoju zemlju da bi život ponovno izgradio negdje drugdje, osjećaju podvojenosti i pripadnosti dvama kulturama koje se nikada prije nisu susrele. Rupi također progovara o problemu ubijanja ženske novorođenčadi, koji je još uvijek prisutan u mnogim azijskim zemljama, te općenito o tradiciji koja smatra žene manje vrijednima od muškaraca. Potrebno je još puno da bi se taj svijet i njegove tradicije promijenile, ali sve je više glasova poput Rupinog, koji ga guraju u pravom smjeru.
Rupina poezija je jednostavna, ali jezgrovita, govori o svakodnevnim osjećajima i emocijama koje su većini nas vrlo bliske i zbog kojih još više osjećamo da se njeni stihovi obraćaju izravno nama. Ovaj novi tip poezije neće se svidjeti baš svima, ali onima koji ga zavole, u njemu mogu uvijek iznova pronalaziti ono što im je u nekom trenutku potrebno: suosjećanje, razumijevanje, utjehu, inspiraciju.
Nedavno sam na YouTubeu nabasala na snimku Rupinog gostovanja u showu Jimmya Fallona, tijekom kojeg je pročitala jednu od svojih pjesama iz ove zbirke. Naziv pjesme je 'bezvremenska' i jedna je od meni dražih iz ove knjige, a način na koji ju Rupi čita njene stihove podiže na jednu posve novu razinu. Ako vas zanima, pogledajte video: bit.ly/2KybKWD
Mogla bih još puno toga reći o ovoj knjizi i Rupinoj poeziji općenito, ali umjesto toga, završit ću ovu recenziju s ulomkom iz meni najdraže pjesme iz ove zbirke - 'umjetnost odrastanja', u kojoj je sadržano sve ono najbolje i najljepše što Rupinu poeziju čini toliko dobrom:
Knjiga je podijeljena na pet cjelina: venem, padam, puštam korijenje, rastem i cvatem, u kojima je život (jedne) žene parafraziran kroz život cvijeta - od krhke, uvenule biljčice do snažnog, mirisnog cvijeta u punom cvatu.
Žene i ženstvenost uvijek su prisutan motiv u Rupinim pjesmama. Svojim stihovima ona slavi žene i sve što žene čini ženama, ujedno ih potičući da zavole same sebe, budu jake, snažne, postojane i čvrsto stoje na svojim nogama, dok im istovremeno govori i da je u redu ponekad se raspasti, jer nakon toga uvijek dolazi vrijeme u kojem će sakupiti svoje rasute komadiće i ponovno se sastaviti, rasti i ponovno cvasti.
U ovoj se zbirci Rupi po prvi puta dotiče i svojih imigrantskih korijena, te priča o svojoj obitelji, posebno svojoj majci. Ona bez zadrške, iskreno i izravno progovara o problemima imigranata, osjećaju koji se javlja kada moraš napustiti svoju zemlju da bi život ponovno izgradio negdje drugdje, osjećaju podvojenosti i pripadnosti dvama kulturama koje se nikada prije nisu susrele. Rupi također progovara o problemu ubijanja ženske novorođenčadi, koji je još uvijek prisutan u mnogim azijskim zemljama, te općenito o tradiciji koja smatra žene manje vrijednima od muškaraca. Potrebno je još puno da bi se taj svijet i njegove tradicije promijenile, ali sve je više glasova poput Rupinog, koji ga guraju u pravom smjeru.
Rupina poezija je jednostavna, ali jezgrovita, govori o svakodnevnim osjećajima i emocijama koje su većini nas vrlo bliske i zbog kojih još više osjećamo da se njeni stihovi obraćaju izravno nama. Ovaj novi tip poezije neće se svidjeti baš svima, ali onima koji ga zavole, u njemu mogu uvijek iznova pronalaziti ono što im je u nekom trenutku potrebno: suosjećanje, razumijevanje, utjehu, inspiraciju.
Nedavno sam na YouTubeu nabasala na snimku Rupinog gostovanja u showu Jimmya Fallona, tijekom kojeg je pročitala jednu od svojih pjesama iz ove zbirke. Naziv pjesme je 'bezvremenska' i jedna je od meni dražih iz ove knjige, a način na koji ju Rupi čita njene stihove podiže na jednu posve novu razinu. Ako vas zanima, pogledajte video: bit.ly/2KybKWD
Mogla bih još puno toga reći o ovoj knjizi i Rupinoj poeziji općenito, ali umjesto toga, završit ću ovu recenziju s ulomkom iz meni najdraže pjesme iz ove zbirke - 'umjetnost odrastanja', u kojoj je sadržano sve ono najbolje i najljepše što Rupinu poeziju čini toliko dobrom:
"ne mogu shvatiti da ja
moram uvjeriti pola čovječanstva
da moje tijelo nije njihov krevet
gubim vrijeme učeći posljedice ženstvenosti
umjesto da učim matematiku i kemiju
volim raditi zvijezde i gimnastiku i ne mogu zamisliti
da hodam uokolo stisnutih bedara
kao da kriju tajnu
kao da će moje prihvaćanje mojeg tijela
zazvati požudu u njihove misli
ne želim se podvrgnuti
njihovoj ideologiji
jer sramoćenje bludnica je kultura silovanja
jer hvaljenje djevica je kultura silovanja
nisam lutka u izlogu
vašeg najdražeg butika
ne možete se igrati sa mnom
i odbaciti me kad me istrošite
niste kanibali
vaša djela nisu moja odgovornost
svladavajte se"
