Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.
[norv. Bienes historie]
Kroz posljednjih desetak godina, broj pčela i pčelinjih kolonija u
svijetu u drastičnom je padu. Milijuni ovih marljivih oprašivača nestali
su s lica Zemlje, čemu je glavni uzrok fenomen nazvan poremećaj kolapsa
kolonija. Iako se ne zna točno što sve uzrokuje ovaj poremećaj, glavnim
pridonosećim faktorima smatraju se pesticidi, paraziti koji napadaju
pčele, ogroman uzgoj monokultura i klimatske promjene. Ovaj poremećaj ne
utječe samo na uzgojene pčelinje zajednice, već i na divlje pčele, a
posredno i na ostale kukce oprašivače, o kojima mi i naši usjevi
ovisimo.
Ovaj uvod uvod je i u radnju ovog romana, ali on, nažalost, nije fikcija, već činjenica. Maja Lunde u ovom je romanu odlučila pogledati u budućnost i opisati nam kakva bi ona mogla biti, ako po pitanju izumiranja pčela ne učinimo ništa (odnosno ne učinimo dovoljno da ih spasimo).
Priča prati tri lika - Tao, Williama i Georgea - od kojih je svaki smješten u različito razdoblje. Tao je Kineskinja koja živi u Sečuanu u 2098. godini, George pčelar iz Ohia iz 2007., a William znanstvenik iz Hertfordshirea u Engleskoj 1852. Poveznica koja spaja sve ove likove su pčele.
William, otac sedmero djece i vlasnik prodavaonice sjemena, neuspjeli je znanstvenik koji se bavi proučavanjem pčela. Cilj mu je izumiti novu vrstu košnice, koja bi pospješila proizvodnju i sakupljanje meda, i omogućila skladan život pčelama. George je srednje uspješni pčelar, koji se u doba izrazite modernizacije pčelarstva još drži svojih 'staromodnih' principa i umjesto košnica masovne industrijske proizvodnje sâm izrađuje košnice za svoje pčele. Tao, pak, živi u svijetu u kojem više ne žive pčele. Pčelinji posao preuzeli su ljudi, a Tao je jedna od tih ljudi koji mukotrpno rade ručno oprašujući voćke, kako bi osigurali dovoljno hrane za zajednicu. Iscrpljujuć je to i dugotrajan posao, koji je ljudima u potpunosti preuzeo živote: iz škola su izbačeni svi predmeti koji se ne tiču obavljanja tog posla i čim je osoba dovoljno stara da počne, šalje ju se na posao. Hobiji i druga zanimanja gotovo da i ne postoje, jer, ako nemaš što jesti, koja je svrha toga što bi htio radije raditi?
Taoina, Georgeova i Williamova priča raspoređene su po poglavljima koja se neprestano izmjenjuju. Tri priče teku paralelno, sve se više jedna drugoj približavajući i otkrivajući nam na koji su način povezane. Svaka je priča, pritom, izuzetno zanimljiva i vrlo vješto ispričana, tako da sa svakim novim poglavljem neprestano žudimo za još.
'Povijest pčela' roman je koji govori o prirodi i onome što se neizbježno dogodi kada se čovjek u tu prirodu upetlja, istovremeno zanemarujući njene potrebe i iskorištavajući je radi povećanja proizvodnje i profita. Pčele su tek jedna od žrtava tog zanemarivanja i iskorištavanja, ali i jedna vrlo značajna žrtva. Jer, bez pčela, nema usjeva; bez usjeva, nema hrane; bez hrane, dolazi glad, a glad prati smrt. U Taoinom svijetu ljudsko stanovništvo također se drastično smanjilo, opstale su tek civilizacije koje su se na vrijeme snašle i organizirale, ali koje su imale i gomilu (gotovo) besplatne radne snage koja je sve to mogla izvesti i osigurati da ta civilizacija preživi. No, kao što vidimo iz Taoinog opisa, taj je život tek preživljavanje, neprekidan rad na osiguranju hrane, koje nikad nema dovoljno.
Roman Maje Lunde alarmantan je, bez sumnje aktualan, tragičan, ali i s tračkom nade. Beskrajno je tužno čitati kako marljivi žuto-crni insekti nestaju i kako im je strašna sudbina, ali još je tužnije znati da je to što se ovdje opisuje ujedno i ono što se događa DANAS. Svuda oko nas. Dok toliki ljudi koji stoje na važnim pozicijama uporno niječu klimatske promjene i čvrsto zatvaraju oči pred dokazima koje pred njih stavljaju znanstvenici, potrebno nam je sve više glasova koji će se pobrinuti da svi konačno čuju, i upamte, neizbježnu istinu: da trebamo nešto učiniti kako bi izbjegli crne prognoze za našu budućnost, i budućnost ovog planeta, i da to nešto trebamo učiniti SAD.
Maja Lunde pridružila se tim glasovima, i to na sjajan način. Prikazujući svu svoju vještinu pripovjedanja, koja je iznimna, te sjajan odabir i karakterizaciju likova, ispričala nam je zanimljivu, emotivnu i potresnu priču o kojoj ćemo danima razmišljati. Njen roman nije distopijski, njen roman je spekulativna fikcija koja zapravo nije toliko ni spekulativna, niti fikcija, već realna, moguća, prognoza budućnosti. Želimo li takvu budućnost ili ćemo učiniti sve što možemo da je izbjegnemo, ostaje na nama.
Ovaj uvod uvod je i u radnju ovog romana, ali on, nažalost, nije fikcija, već činjenica. Maja Lunde u ovom je romanu odlučila pogledati u budućnost i opisati nam kakva bi ona mogla biti, ako po pitanju izumiranja pčela ne učinimo ništa (odnosno ne učinimo dovoljno da ih spasimo).
Priča prati tri lika - Tao, Williama i Georgea - od kojih je svaki smješten u različito razdoblje. Tao je Kineskinja koja živi u Sečuanu u 2098. godini, George pčelar iz Ohia iz 2007., a William znanstvenik iz Hertfordshirea u Engleskoj 1852. Poveznica koja spaja sve ove likove su pčele.
William, otac sedmero djece i vlasnik prodavaonice sjemena, neuspjeli je znanstvenik koji se bavi proučavanjem pčela. Cilj mu je izumiti novu vrstu košnice, koja bi pospješila proizvodnju i sakupljanje meda, i omogućila skladan život pčelama. George je srednje uspješni pčelar, koji se u doba izrazite modernizacije pčelarstva još drži svojih 'staromodnih' principa i umjesto košnica masovne industrijske proizvodnje sâm izrađuje košnice za svoje pčele. Tao, pak, živi u svijetu u kojem više ne žive pčele. Pčelinji posao preuzeli su ljudi, a Tao je jedna od tih ljudi koji mukotrpno rade ručno oprašujući voćke, kako bi osigurali dovoljno hrane za zajednicu. Iscrpljujuć je to i dugotrajan posao, koji je ljudima u potpunosti preuzeo živote: iz škola su izbačeni svi predmeti koji se ne tiču obavljanja tog posla i čim je osoba dovoljno stara da počne, šalje ju se na posao. Hobiji i druga zanimanja gotovo da i ne postoje, jer, ako nemaš što jesti, koja je svrha toga što bi htio radije raditi?
Taoina, Georgeova i Williamova priča raspoređene su po poglavljima koja se neprestano izmjenjuju. Tri priče teku paralelno, sve se više jedna drugoj približavajući i otkrivajući nam na koji su način povezane. Svaka je priča, pritom, izuzetno zanimljiva i vrlo vješto ispričana, tako da sa svakim novim poglavljem neprestano žudimo za još.
'Povijest pčela' roman je koji govori o prirodi i onome što se neizbježno dogodi kada se čovjek u tu prirodu upetlja, istovremeno zanemarujući njene potrebe i iskorištavajući je radi povećanja proizvodnje i profita. Pčele su tek jedna od žrtava tog zanemarivanja i iskorištavanja, ali i jedna vrlo značajna žrtva. Jer, bez pčela, nema usjeva; bez usjeva, nema hrane; bez hrane, dolazi glad, a glad prati smrt. U Taoinom svijetu ljudsko stanovništvo također se drastično smanjilo, opstale su tek civilizacije koje su se na vrijeme snašle i organizirale, ali koje su imale i gomilu (gotovo) besplatne radne snage koja je sve to mogla izvesti i osigurati da ta civilizacija preživi. No, kao što vidimo iz Taoinog opisa, taj je život tek preživljavanje, neprekidan rad na osiguranju hrane, koje nikad nema dovoljno.
Roman Maje Lunde alarmantan je, bez sumnje aktualan, tragičan, ali i s tračkom nade. Beskrajno je tužno čitati kako marljivi žuto-crni insekti nestaju i kako im je strašna sudbina, ali još je tužnije znati da je to što se ovdje opisuje ujedno i ono što se događa DANAS. Svuda oko nas. Dok toliki ljudi koji stoje na važnim pozicijama uporno niječu klimatske promjene i čvrsto zatvaraju oči pred dokazima koje pred njih stavljaju znanstvenici, potrebno nam je sve više glasova koji će se pobrinuti da svi konačno čuju, i upamte, neizbježnu istinu: da trebamo nešto učiniti kako bi izbjegli crne prognoze za našu budućnost, i budućnost ovog planeta, i da to nešto trebamo učiniti SAD.
Maja Lunde pridružila se tim glasovima, i to na sjajan način. Prikazujući svu svoju vještinu pripovjedanja, koja je iznimna, te sjajan odabir i karakterizaciju likova, ispričala nam je zanimljivu, emotivnu i potresnu priču o kojoj ćemo danima razmišljati. Njen roman nije distopijski, njen roman je spekulativna fikcija koja zapravo nije toliko ni spekulativna, niti fikcija, već realna, moguća, prognoza budućnosti. Želimo li takvu budućnost ili ćemo učiniti sve što možemo da je izbjegnemo, ostaje na nama.
