Izdavač: Egmont, 2018.
[eng. The Why Cafe]
Kad
se radi o pripovijestima o smislu života, kakav je i podnaslov ove
knjige, uvijek sam skeptična oko toga želim li uopće takvu knjigu čitati
i hoće li mi se svidjeti. No, ne možeš znati dok ne probaš, zar ne?
Autor ove kratke knjižice - John Strelecky - odlučio je svoju priču ispričati nakon životne promjene koja mu se, kako kaže, dogodila kad su mu bile 33 godine, i koja je njegov život usmjerila u potpuno novom smjeru.
Krenuvši na zasluženi godišnji odmor, John je, kako to obično biva, zapeo u prometnom zastoju. Nakon dužeg čekanja, odlučio je probati zaobići blokadu na cesti, ali se uskoro posve izgubio vozeći nepoznatim mu ulicama. Pri kraju s benzinom, a i prilično gladan, očajnički je htio pronaći nekakvu benzinsku postaju, otvoreni lokal ili barem nekakav znak života u nepreglednoj pustoši u kojoj se našao. Kad je već skoro izgubio svaku nadu, naišao je na usamljeni kafić usred ničega.
Smjestivši se za uredan separe, John je u ruke uzeo meni kako bi naručio nešto za pojesti. Na meniju ga je dočekala bogata ponuda slasnih obroka, ali i tri zagonetna pitanja:
Zašto ste ovdje?
Bojite li se smrti?
Jeste li ispunjeni?
Ne bi li odgonetnuo zašto su ta pitanja uopće ovdje i što se njima želi postići, John se upusti u razgovor s konobaricom Casey, kuharom Mikeom i još jednom gošćom kafića, Anne. Diskutirajući s njima, ali i samostalno promišljajući o pitanjima s menija, John će se uskoro iznenaditi do kakvih će ga otkrića sve to dovesti i kamo će njegov život otamo krenuti.
Početak Johnovog putovanja, tijekom kojeg on zbog nepredviđenih okolnosti nabasa na mističan kafić i zagonetna pitanja koja ga čekaju unutar tog kafića bio mi je vrlo zanimljiv. Nastavak mi se, u početku, manje svidio, iz razloga što, nakon što pročita pitanja na meniju, Johnovu stolu iz vedra neba prilaze ljudi i odmah s njim započinju filozofske rasprave, kao da igraju neku već unaprijed određenu mehaničku igru u kojoj su oni samo lutke koje je ulazak novog gosta ponovno pokrenuo. Te su mi rasprave u početku djelovale isforsirano i automatski, kao da likovi izgovaraju unaprijed napamet naučene rečenice, bez ikakvog reda i smisla. No, vrlo brzo ti razgovori postanu opušteniji, prijateljskiji, realniji, a i puno zanimljiviji.
Na naizgled jednostavna, čak banalna, pitanja s menija, onako na prvu ćete vrlo vjerojatno tek okrenuti očima. Ali, baš kao i John, nesvjesno ćete početi o njima i razmišljati, čak i ako to ne želite. Ta će vas pitanja dovesti do drugih pitanja, ključnih pitanja koja si svatko u svom životu barem jednom postavi. Kao npr.:
"Zašto toliko vremena provodimo pripremajući se za vrijeme kad ćemo moći raditi što želimo, umjesto da već sad radimo što želimo?"
Ljudska je osobina, pomalo i paradoks, zapravo, da većinom živimo svoje živote na način da radimo da bismo živjeli umjesto da živimo da bismo radili, i to radili nešto što volimo. Sate i sate provodimo zarađujući novac i štedeći ga kako bismo jednom, u neko neodređeno doba u budućnosti, u mirovini, konačno prestali raditi ono što moramo i počeli raditi ono što želimo, ono što nas ispunjava.
Naravno, to što nas ispunjava najprije moramo pronaći, svatko za sebe.
"Izazov je u tome, rekao je, da shvatimo da je nešto ispunjavajuće jer svatko od nas sam određuje što ga ispunjava, a ne zato što je netko drugi rekao da je tako."
John nam, uz pomoć Casey, Mikea i Anne, također govori da nije dovoljno samo postaviti si prava pitanja, već i na ta pitanja pronaći prave odgovore.
"Ipak, razmišljao sam, nije dovoljno znati koncept. Poanta je doista raditi stvari koje želim raditi."
E sad, raditi ono što doista želiš pomalo je naivan koncept. Nemaju svi tu sreću da si ga mogu priuštiti. No, ako to ne bismo promatrali kao rad u smislu posla ili profesije, nego nečega što bi možda mogao biti naš hobi, ili strast, ili zanimacija, onda ova teorija dobiva više smisla. Jer, kada bismo ovo doslovno shvaćali, tada bi netko mogao odlučiti da je ono što želi raditi igrati video igrice cijeli dan ili sjediti pred TV-om i gledati serije, a odlučivši posvetiti se samo i isključivo tome, teško da bi opstao. Mislim da je ključ svega u mjeri: radi ono što želiš koliko ti to tvoj život dopušta, ali učini sve što možeš da bi tih stvari u kojima uživaš u tvom životu bilo što više, a ne što manje. Cilj bi nam trebao biti voditi ispunjen život, a ne domoći se dovoljno novca da si priskrbimo sve što poželimo, u smislu materijalnih stvari za koje mislimo da nas ispunjavaju, ali one to doista ne čine.
John je to sjajno sažeo:
"Pitam se koliko bih toga doista htio da nemam potrebu 'pobjeći' ili 'opustiti se'? Kad bih uvijek radio ono što želim, bilo bi manje toga od čega trebam bježati i vjerojatno ni približno toliko stresa od kojeg bih se trebao opuštati. Ne kažem da bih otišao u šumu i živio u kolibi, ali pitam se ne ovisi li čovjekova definicija 'mnogo novca' o tome koliko živi životom koji mu ispunjava Smisao Života."
Što je naš Smisao Života i koji su odgovori na pitanja s menija, svatko od nas mora sam za sebe otkriti. Ova priča unutar sebe sadrži još nekoliko sjajnih priča o potrazi za smislom, koje nam pomažu shvatiti što je uopće to za čim tragamo. Ona nam također govori da odgovore koje tražimo možda nećemo naći u jednoj večeri ili jednom tjednu ili jednoj godini. Svakome je potrebno onoliko vremena koliko mu je potrebno i svatko svoje odgovore traži na svoj način.
"Znači, želiš reći, počeo sam, da ne možeš samo napraviti prvi korak i onda čekati da se nešto dogodi. Ako netko doista želi znati zašto je ovdje, mora sam potražiti odgovor."
Poanta ove priče je da smo svi mi sami kreatori našeg života, odnosno da je svakome od nas naš život u našim rukama i na nama je da odlučimo kako ćemo ga živjeti.
"Život je nevjerojatna priča, Johne. Samo što neki ne shvaćaju da su oni autori te priče i da je mogu napisati kako god požele."
Nakon što se sretnete s pitanjima i razmišljanjima iznesenima u ovoj knjižici, kako će ona (i hoće li uopće) na vas utjecati ovisi o vama. Želite li ih se uopće zapitati? Odluka je vaša. Možete to učiniti odmah, možete i nikad to ne učiniti, a možete i pričekati hoće li vas put jednog dana odvesti do nekog zabačenog kafića, usred ničega, na kraju svijeta.
Je li Johnov kafić uopće stvaran? Ne znam. Mogao bi biti baš onakav kakvog ga je opisao, ispunjen ljudima koje je u njemu zaista sreo. Ja sam ga više shvatila kao neko neodređeno mjesto u životu na kojem se zapitaš neke ključne stvari, a Casey, Mike i Anne u tom trenutku predstavljaju djeliće tebe samog, dok vodiš unutarnju raspravu sa samim sobom o stvarima koje si se netom zapitao. Mnogo je načina na koji možete shvatiti ovu priču, baš kao što je mnogo puteva kojim u životu općenito možete krenuti. Samo treba odabrati smjer.
"Ne znam u kojem bih smjeru trebao poći.
Mike se nasmiješio. Ovisi o tome kamo želiš stići."
Autor ove kratke knjižice - John Strelecky - odlučio je svoju priču ispričati nakon životne promjene koja mu se, kako kaže, dogodila kad su mu bile 33 godine, i koja je njegov život usmjerila u potpuno novom smjeru.
Krenuvši na zasluženi godišnji odmor, John je, kako to obično biva, zapeo u prometnom zastoju. Nakon dužeg čekanja, odlučio je probati zaobići blokadu na cesti, ali se uskoro posve izgubio vozeći nepoznatim mu ulicama. Pri kraju s benzinom, a i prilično gladan, očajnički je htio pronaći nekakvu benzinsku postaju, otvoreni lokal ili barem nekakav znak života u nepreglednoj pustoši u kojoj se našao. Kad je već skoro izgubio svaku nadu, naišao je na usamljeni kafić usred ničega.
Smjestivši se za uredan separe, John je u ruke uzeo meni kako bi naručio nešto za pojesti. Na meniju ga je dočekala bogata ponuda slasnih obroka, ali i tri zagonetna pitanja:
Zašto ste ovdje?
Bojite li se smrti?
Jeste li ispunjeni?
Ne bi li odgonetnuo zašto su ta pitanja uopće ovdje i što se njima želi postići, John se upusti u razgovor s konobaricom Casey, kuharom Mikeom i još jednom gošćom kafića, Anne. Diskutirajući s njima, ali i samostalno promišljajući o pitanjima s menija, John će se uskoro iznenaditi do kakvih će ga otkrića sve to dovesti i kamo će njegov život otamo krenuti.
Početak Johnovog putovanja, tijekom kojeg on zbog nepredviđenih okolnosti nabasa na mističan kafić i zagonetna pitanja koja ga čekaju unutar tog kafića bio mi je vrlo zanimljiv. Nastavak mi se, u početku, manje svidio, iz razloga što, nakon što pročita pitanja na meniju, Johnovu stolu iz vedra neba prilaze ljudi i odmah s njim započinju filozofske rasprave, kao da igraju neku već unaprijed određenu mehaničku igru u kojoj su oni samo lutke koje je ulazak novog gosta ponovno pokrenuo. Te su mi rasprave u početku djelovale isforsirano i automatski, kao da likovi izgovaraju unaprijed napamet naučene rečenice, bez ikakvog reda i smisla. No, vrlo brzo ti razgovori postanu opušteniji, prijateljskiji, realniji, a i puno zanimljiviji.
Na naizgled jednostavna, čak banalna, pitanja s menija, onako na prvu ćete vrlo vjerojatno tek okrenuti očima. Ali, baš kao i John, nesvjesno ćete početi o njima i razmišljati, čak i ako to ne želite. Ta će vas pitanja dovesti do drugih pitanja, ključnih pitanja koja si svatko u svom životu barem jednom postavi. Kao npr.:
"Zašto toliko vremena provodimo pripremajući se za vrijeme kad ćemo moći raditi što želimo, umjesto da već sad radimo što želimo?"
Ljudska je osobina, pomalo i paradoks, zapravo, da većinom živimo svoje živote na način da radimo da bismo živjeli umjesto da živimo da bismo radili, i to radili nešto što volimo. Sate i sate provodimo zarađujući novac i štedeći ga kako bismo jednom, u neko neodređeno doba u budućnosti, u mirovini, konačno prestali raditi ono što moramo i počeli raditi ono što želimo, ono što nas ispunjava.
Naravno, to što nas ispunjava najprije moramo pronaći, svatko za sebe.
"Izazov je u tome, rekao je, da shvatimo da je nešto ispunjavajuće jer svatko od nas sam određuje što ga ispunjava, a ne zato što je netko drugi rekao da je tako."
John nam, uz pomoć Casey, Mikea i Anne, također govori da nije dovoljno samo postaviti si prava pitanja, već i na ta pitanja pronaći prave odgovore.
"Ipak, razmišljao sam, nije dovoljno znati koncept. Poanta je doista raditi stvari koje želim raditi."
E sad, raditi ono što doista želiš pomalo je naivan koncept. Nemaju svi tu sreću da si ga mogu priuštiti. No, ako to ne bismo promatrali kao rad u smislu posla ili profesije, nego nečega što bi možda mogao biti naš hobi, ili strast, ili zanimacija, onda ova teorija dobiva više smisla. Jer, kada bismo ovo doslovno shvaćali, tada bi netko mogao odlučiti da je ono što želi raditi igrati video igrice cijeli dan ili sjediti pred TV-om i gledati serije, a odlučivši posvetiti se samo i isključivo tome, teško da bi opstao. Mislim da je ključ svega u mjeri: radi ono što želiš koliko ti to tvoj život dopušta, ali učini sve što možeš da bi tih stvari u kojima uživaš u tvom životu bilo što više, a ne što manje. Cilj bi nam trebao biti voditi ispunjen život, a ne domoći se dovoljno novca da si priskrbimo sve što poželimo, u smislu materijalnih stvari za koje mislimo da nas ispunjavaju, ali one to doista ne čine.
John je to sjajno sažeo:
"Pitam se koliko bih toga doista htio da nemam potrebu 'pobjeći' ili 'opustiti se'? Kad bih uvijek radio ono što želim, bilo bi manje toga od čega trebam bježati i vjerojatno ni približno toliko stresa od kojeg bih se trebao opuštati. Ne kažem da bih otišao u šumu i živio u kolibi, ali pitam se ne ovisi li čovjekova definicija 'mnogo novca' o tome koliko živi životom koji mu ispunjava Smisao Života."
Što je naš Smisao Života i koji su odgovori na pitanja s menija, svatko od nas mora sam za sebe otkriti. Ova priča unutar sebe sadrži još nekoliko sjajnih priča o potrazi za smislom, koje nam pomažu shvatiti što je uopće to za čim tragamo. Ona nam također govori da odgovore koje tražimo možda nećemo naći u jednoj večeri ili jednom tjednu ili jednoj godini. Svakome je potrebno onoliko vremena koliko mu je potrebno i svatko svoje odgovore traži na svoj način.
"Znači, želiš reći, počeo sam, da ne možeš samo napraviti prvi korak i onda čekati da se nešto dogodi. Ako netko doista želi znati zašto je ovdje, mora sam potražiti odgovor."
Poanta ove priče je da smo svi mi sami kreatori našeg života, odnosno da je svakome od nas naš život u našim rukama i na nama je da odlučimo kako ćemo ga živjeti.
"Život je nevjerojatna priča, Johne. Samo što neki ne shvaćaju da su oni autori te priče i da je mogu napisati kako god požele."
Nakon što se sretnete s pitanjima i razmišljanjima iznesenima u ovoj knjižici, kako će ona (i hoće li uopće) na vas utjecati ovisi o vama. Želite li ih se uopće zapitati? Odluka je vaša. Možete to učiniti odmah, možete i nikad to ne učiniti, a možete i pričekati hoće li vas put jednog dana odvesti do nekog zabačenog kafića, usred ničega, na kraju svijeta.
Je li Johnov kafić uopće stvaran? Ne znam. Mogao bi biti baš onakav kakvog ga je opisao, ispunjen ljudima koje je u njemu zaista sreo. Ja sam ga više shvatila kao neko neodređeno mjesto u životu na kojem se zapitaš neke ključne stvari, a Casey, Mike i Anne u tom trenutku predstavljaju djeliće tebe samog, dok vodiš unutarnju raspravu sa samim sobom o stvarima koje si se netom zapitao. Mnogo je načina na koji možete shvatiti ovu priču, baš kao što je mnogo puteva kojim u životu općenito možete krenuti. Samo treba odabrati smjer.
"Ne znam u kojem bih smjeru trebao poći.
Mike se nasmiješio. Ovisi o tome kamo želiš stići."
