Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. The tattooist of Auschwitz]
[eng. The tattooist of Auschwitz]
Auschwitz-Birkenau. Logor smrti. Holokaust.
Priče o ovom strašnom mjestu i strašnom dobu ljudske povijesti svi smo već mnogo puta čuli: iz povijesnih udžbenika, televizijskih dokumentaraca, knjiga i filmova. A onda te priče čujete iz usta ljudi koji su doista ondje bili i koji su to užasno mjesto preživjeli, i tek tada shvatite da je ono što smo do tada smatrali strašnim zapravo još puno, puno strašnije.
Židovi, Romi, politički neistomišljenici, neprijateljski vojnici, 'obični' kriminalci ili, jednostavno rečeno, svatko tko nije bio po volji nacistima završavao bi u nekom od koncentracijskih logora. Ljudi bi jednoga dana dobili obavijest da 'dođu raditi za Nijemce' kako bi spasili svoje obitelji, a već sljedećeg bi ih trpali u vagone za stoku i odvozili da se više nikada ne vrate. Tisuće i tisuće ljudi koncentracijski su logori pretvorili u pepeo, samo dio ih se izvukao, a tek šačica preživjelih se dovoljno osnažila da bi mogli pričati o onome što su proživjeli. Lali je jedan od njih.
Kad je pošao 'raditi za Nijemce', ne bi li time osigurao da ostatak njegove obitelji ostane na sigurnom, Lali je obukao najbolje odijelo i mislio da je spreman na sve. No, na ono što ga je dočekalo na odredištu, u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau, nitko nije mogao biti spreman. Za razliku od većine logoraša, Lali je, zahvaljujući svom znanju stranih jezika, vrlo brzo nakon dolaska raspoređen na lakše dužnosti, a nedugo potom i na mjesto tetovirera - čovjeka koji novopridošlicama tintom utiskuje novi identitet i pretvara ih iz ljudi u brojeve.
(Zašto tetovirer, a ne tattoo majstor ili neki uvrježeniji naziv za osobu koja se bavi umijećem slikanja tintom po koži drugih ljudi? Upravo zato - jer ovdje tetovirer nije osoba koja se svojom voljom bavi umjetnošću i tom umjetnošću usrećuje druge ljude, već je tetovirer ovdje onaj koji utiskuje žig smrti na nesretne ljude koji taj žig ničim nisu zaslužili. Mislim da je sjajno što je ovim nazivom učinjena ta razlika.)
Lali mrzi svoj posao, ali trudi se obavljati ga što nježnije, kako nesretnim ljudima ne bi nanio još više štete no što će im nanijeti ovaj logor. Svjestan svog povlaštenog položaja u odnosu na druge logoraše, Lali im se trudi pomoći na sve načine na koje može, krijumčareći im hranu i lijekove kada se god toga može dokopati. A onda pred njegov stol za tetoviranje dođe jedna žena, Gita, u koju se Lali zaljubi na prvi pogled. U tom trenu on čvrsto odluči kako će oboje preživjeti ovaj logor, bez obzira na sve, i kako će imati zajedničku budućnost.
Ljubav je nešto što nikako ne očekujete da bi moglo postojati na mjestu koje sije samo muku i smrt. Ipak, užasni logor smrti bio je mjesto na kojem je započela ljubavna priča Lalija i Gite, a ta ih je ljubav održala živima i kad su mislili da je sve izgubljeno.
Optimizam je još jedna stvar za koju ne očekujete da bi mogla preživjeti okrutnosti i neljudske uvjete kojima su logoraši bili danonoćno izloženi. Ali Lalijev optimizam u tome je uspio. Od prvog dana u kojem je kročio u logor, Lali je čvrsto odlučio preživjeti i ništa i nitko tu njegovu odluku nisu mogli pokolebati. Ni sve smrti, sve okrutnosti, sva bezdušnost kojoj je svjedočio, a njegova odlučnost se, kad je upoznao Gitu, samo udvostručila.
Naravno, Lalijev i Gitin položaj u logoru nije bio onako strašan kao kod većine logoraša. Imali su neke povlastice i neke slobode koje drugi nisu imali. Upravo se zbog tog položaja i tih sloboda Lali jako dugo dvoumio bi li uopće ispričao svoju priču. Bilo ga je sram i bojao se kako će drugi misliti kako su on i Gita surađivali s nacistima. No, pred kraj života, Lali je ipak odlučio kako je ova priča prevažna da bi ostala skrivena i kako ljudima mora ispričati o svemu što se događalo i svemu čemu je svjedočio. I hvala mu na tome.
Budući da govori o najzloglasnijem logoru smrti 2. svjetskog rata, očekivali biste da je ova priča teška, i tužna. Ona to povremeno i jest, to se ne može nikako izbjeći, ali je i nevjerojatno pozitivna i optimistična i prikazuje nam ne samo strahote i grozne stvari koje su ljudi jedni drugima ondje činili, već i lijepe geste solidarnosti, međusobne podrške i pomaganja koje su ljudi u nevolji jedni drugima pružali. Ova priča prikazuje čovječanstvo i u svom najgorem i u svom najboljem izdanju istodobno.
Tijekom svog zarobljeništva, Lali često razmišlja o tome zašto su ga zatvorili - jer je Židov. I, da, on jest Židov, ali nikada nije imao potrebu to isticati niti smatra da ga njegova vjera određuje. A opet, ta je vjera jedini razlog zbog kojeg je u logoru. Ista je stvar s Romima, koje nacisti jednoga dana dovedu u logor. Stotine Roma zatvorili su samo zato jer su Romi. I samo zato im žele smrt. Izgleda da je strah od drugačijeg najgora vrsta straha koja tjera ljude na najodvratnija moguća djela.
Iz beznadnog zatvora koji sije samo smrt teško je pobjeći, makar i u mislima. Lali i Gita svoj su bijeg našli jedno u drugome. Mnogi nisu bili te sreće. Lalijeva priča bitna je jer nam prikazuje jedno razdoblje u kojem smo kao ljudi bili na samom dnu, mučeći i ubijajući drugačije od sebe samo zato jer to možemo. Žalosna je stvar da se ove iste stvari, samo u možda manjim razmjerima, još događaju širom svijeta. Ratovanja zbog vjere, napadi na drugačije, tijela imigranata koja plutaju u rijekama i oceanima jer im zbog straha ne želimo otvoriti svoje granice... ljudi i dalje rade strašne stvari jedni drugima. Lalijeva priča nešto je što bi nas moglo natjerati da malo razmislimo o tome što radimo - i da, možda, tih strašnih stvari bude manje. Možda u moru strašnih stvari ispliva i jedna dobra. Jer, kako kaže Lali:
"Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet."
Priče o ovom strašnom mjestu i strašnom dobu ljudske povijesti svi smo već mnogo puta čuli: iz povijesnih udžbenika, televizijskih dokumentaraca, knjiga i filmova. A onda te priče čujete iz usta ljudi koji su doista ondje bili i koji su to užasno mjesto preživjeli, i tek tada shvatite da je ono što smo do tada smatrali strašnim zapravo još puno, puno strašnije.
Židovi, Romi, politički neistomišljenici, neprijateljski vojnici, 'obični' kriminalci ili, jednostavno rečeno, svatko tko nije bio po volji nacistima završavao bi u nekom od koncentracijskih logora. Ljudi bi jednoga dana dobili obavijest da 'dođu raditi za Nijemce' kako bi spasili svoje obitelji, a već sljedećeg bi ih trpali u vagone za stoku i odvozili da se više nikada ne vrate. Tisuće i tisuće ljudi koncentracijski su logori pretvorili u pepeo, samo dio ih se izvukao, a tek šačica preživjelih se dovoljno osnažila da bi mogli pričati o onome što su proživjeli. Lali je jedan od njih.
Kad je pošao 'raditi za Nijemce', ne bi li time osigurao da ostatak njegove obitelji ostane na sigurnom, Lali je obukao najbolje odijelo i mislio da je spreman na sve. No, na ono što ga je dočekalo na odredištu, u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau, nitko nije mogao biti spreman. Za razliku od većine logoraša, Lali je, zahvaljujući svom znanju stranih jezika, vrlo brzo nakon dolaska raspoređen na lakše dužnosti, a nedugo potom i na mjesto tetovirera - čovjeka koji novopridošlicama tintom utiskuje novi identitet i pretvara ih iz ljudi u brojeve.
(Zašto tetovirer, a ne tattoo majstor ili neki uvrježeniji naziv za osobu koja se bavi umijećem slikanja tintom po koži drugih ljudi? Upravo zato - jer ovdje tetovirer nije osoba koja se svojom voljom bavi umjetnošću i tom umjetnošću usrećuje druge ljude, već je tetovirer ovdje onaj koji utiskuje žig smrti na nesretne ljude koji taj žig ničim nisu zaslužili. Mislim da je sjajno što je ovim nazivom učinjena ta razlika.)
Lali mrzi svoj posao, ali trudi se obavljati ga što nježnije, kako nesretnim ljudima ne bi nanio još više štete no što će im nanijeti ovaj logor. Svjestan svog povlaštenog položaja u odnosu na druge logoraše, Lali im se trudi pomoći na sve načine na koje može, krijumčareći im hranu i lijekove kada se god toga može dokopati. A onda pred njegov stol za tetoviranje dođe jedna žena, Gita, u koju se Lali zaljubi na prvi pogled. U tom trenu on čvrsto odluči kako će oboje preživjeti ovaj logor, bez obzira na sve, i kako će imati zajedničku budućnost.
Ljubav je nešto što nikako ne očekujete da bi moglo postojati na mjestu koje sije samo muku i smrt. Ipak, užasni logor smrti bio je mjesto na kojem je započela ljubavna priča Lalija i Gite, a ta ih je ljubav održala živima i kad su mislili da je sve izgubljeno.
Optimizam je još jedna stvar za koju ne očekujete da bi mogla preživjeti okrutnosti i neljudske uvjete kojima su logoraši bili danonoćno izloženi. Ali Lalijev optimizam u tome je uspio. Od prvog dana u kojem je kročio u logor, Lali je čvrsto odlučio preživjeti i ništa i nitko tu njegovu odluku nisu mogli pokolebati. Ni sve smrti, sve okrutnosti, sva bezdušnost kojoj je svjedočio, a njegova odlučnost se, kad je upoznao Gitu, samo udvostručila.
Naravno, Lalijev i Gitin položaj u logoru nije bio onako strašan kao kod većine logoraša. Imali su neke povlastice i neke slobode koje drugi nisu imali. Upravo se zbog tog položaja i tih sloboda Lali jako dugo dvoumio bi li uopće ispričao svoju priču. Bilo ga je sram i bojao se kako će drugi misliti kako su on i Gita surađivali s nacistima. No, pred kraj života, Lali je ipak odlučio kako je ova priča prevažna da bi ostala skrivena i kako ljudima mora ispričati o svemu što se događalo i svemu čemu je svjedočio. I hvala mu na tome.
Budući da govori o najzloglasnijem logoru smrti 2. svjetskog rata, očekivali biste da je ova priča teška, i tužna. Ona to povremeno i jest, to se ne može nikako izbjeći, ali je i nevjerojatno pozitivna i optimistična i prikazuje nam ne samo strahote i grozne stvari koje su ljudi jedni drugima ondje činili, već i lijepe geste solidarnosti, međusobne podrške i pomaganja koje su ljudi u nevolji jedni drugima pružali. Ova priča prikazuje čovječanstvo i u svom najgorem i u svom najboljem izdanju istodobno.
Tijekom svog zarobljeništva, Lali često razmišlja o tome zašto su ga zatvorili - jer je Židov. I, da, on jest Židov, ali nikada nije imao potrebu to isticati niti smatra da ga njegova vjera određuje. A opet, ta je vjera jedini razlog zbog kojeg je u logoru. Ista je stvar s Romima, koje nacisti jednoga dana dovedu u logor. Stotine Roma zatvorili su samo zato jer su Romi. I samo zato im žele smrt. Izgleda da je strah od drugačijeg najgora vrsta straha koja tjera ljude na najodvratnija moguća djela.
Iz beznadnog zatvora koji sije samo smrt teško je pobjeći, makar i u mislima. Lali i Gita svoj su bijeg našli jedno u drugome. Mnogi nisu bili te sreće. Lalijeva priča bitna je jer nam prikazuje jedno razdoblje u kojem smo kao ljudi bili na samom dnu, mučeći i ubijajući drugačije od sebe samo zato jer to možemo. Žalosna je stvar da se ove iste stvari, samo u možda manjim razmjerima, još događaju širom svijeta. Ratovanja zbog vjere, napadi na drugačije, tijela imigranata koja plutaju u rijekama i oceanima jer im zbog straha ne želimo otvoriti svoje granice... ljudi i dalje rade strašne stvari jedni drugima. Lalijeva priča nešto je što bi nas moglo natjerati da malo razmislimo o tome što radimo - i da, možda, tih strašnih stvari bude manje. Možda u moru strašnih stvari ispliva i jedna dobra. Jer, kako kaže Lali:
"Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet."
