Ako ste ikada čitali Roalda Dahla, bilo koji od njegovih klasika dječje književnosti, onda vam je jasno točno koliko su velike književne cipele koje bi nakon njega netko trebao popuniti. Genijalnost i lakoću s kojom je Dahl stvarao svoje književne svjetove iz dječje mašte i svu silu neobičnih i šarolikih likova kojim je te svjetove ispunjavao teško je dosegnuti i sve do sada, rekla bih, to nikome nije uspjelo. Sve do sada, kažem, jer, iako su se mnogi trudili, jedan se čovjek ipak uspio približiti rangu dječje književnosti u kojem je veliki Roald Dahl. A taj je čovjek David Walliams.
Fotografija: bit.ly/2Ja4hiR
Davida Walliamsa možda ćete prepoznati iz britanske humoristične serije Little Britain, koju je, zajedno s Mattom Lucasom, kreirao, za koju je pisao scenarij i u kojoj je glumio. Ovaj svestrani komičar s bogatom glumačkom karijerom, kako na filmu i televiziji, tako i na kazališnim daskama, pisanjem se počeo baviti 2008. godine, kada je sklopio ugovor s HarperCollinsom da napiše dvije knjige za djecu. Rezultat su bili romani 'Dječak u haljini' i 'Mr. Stink', a do današnjeg dana Walliams je objavio 12 romana za djecu, nekoliko slikovnica i autobiografiju, te ga smatraju autorom s najbrže rastućom popularnosti u Velikoj Britaniji ikad i jednim od najuspješnijih autora dječje književnosti (ispred njega su još samo Julia Donaldson i Jeff Kinney, koji, u usporedbi s Walliamsom, imaju nemjerljivo više napisanih knjiga iza sebe).
David Walliams veliki je fan Roalda Dahla, s kojim ga sve češće uspoređuju. I to s pravom. Magičnu vještinu stvaranja živopisnih likova bliskih djeci, koju je Roald Dahl majstorski koristio, kao i vještinu pričanja priča koje će djeca lako zavoljeti, posjeduje i Walliams i jednako je vješto upotrebljava. Baš kao i Roald Dahl, i Walliams posjeduje tu lakoću stvaranja čudnovatih, šašavih, vrckavih i luckastih likova, koje smješta u priče u kojima se djeca koja ih čitaju osjećaju kao kod kuće, a sve, baš kao i Dahl, uspijeva majstorski začiniti onim tipom humora koji klinci najviše vole: podrigancima, prdcima i tome slično, ali ne na vulgaran, već na zbilja smiješan i neponovljiv način na koji je to činio i Roald Dahl.
Posebnost je Davida Walliamsa u tome što u svojim romanima uspijeva ispričati sjajne, humoristične priče, istovremeno pričajući i o ozbiljnim temama, čime klincima približava neke stvari o kojima nerado govore jer su tužne ili strašne ili čudne, pokazujući im da su sve te stvari zapravo samo dio života i da nisu ništa čega bi se trebali plašiti ili od čega bi trebali bježati. Primjerice, u 'Banditskoj bakici', Walliams iznosi ludo zabavnu priču o krađi kraljevskih dragulja istovremeno pričajući o dječaku koji otkriva koliko voli svoju baku, koja pak boluje od raka i nije joj ostalo baš previše vremena da uživa u banditskim nepodopštinama u koje će se upustiti sa svojim unukom. A 'Djedov veliki bijeg', pak, knjiga je koja nas vodi u avanturu visoko, visoko, iznad oblaka, dok istovremeno priča o djedu koji boluje od Alzheimerove bolesti ili nekog uznapredovalog tipa demencije. U oba ova slučaja, osim što će klince odvesti u uzbudljive pustolovine, ove će ih knjige naučiti i kako da prihvate gubitak voljenih i kako da se s njim nose.
Također, ono što mi se posebno sviđa kod Davida Walliamsa je to što on u svojim romanima promiče toleranciju, ljubaznost, lijepo ponašanje i prihvaćanje drugačijeg, što je nešto o čemu klinci trebaju učiti već od malih nogu i zbog čega će, na koncu, izrasti u bolje ljude. Tako, npr., u 'Dječaku u haljini', Walliams priča o dječaku koji se volio oblačiti poput djevojčice, što je nešto što bi većina (odraslih) ljudi odmah smatrala čudnim ili čak poremećenim ponašanjem, no Walliams nam pokazuje kako se tu zapravo radi samo o jednostavnoj stvari nošenja odjeće u kojoj se osjećaš ugodno, učeći nas da prihvaćamo tuđe različitosti i prijateljski se odnosimo prema drugima, ma kakvi oni bili.
Fotografija: bit.ly/2INYaBt
Pričajući točno one priče o kakvima klinci vole čitati, ispunjavajući ih humorom kakav se klincima najviše sviđa i, općenito, stvarajući književnost u kojoj se klinci mogu pronaći, Walliams se pokazao jednim od najzanimljivijih (a i najuspješnijih) autora dječje književnosti današnjice. Način na koji koristi svoje umijeće ispredanja priča čini ga dostojnim nasljednikom jednog i jedinog Roalda Dahla. 'Matilda' i 'Charlie i tvornica čokolade' u 'Dječaku u haljini', 'Bljakburgeru', 'Zloj zubarici' ili pak 'Tetki probisvjetki' dobili su žestoku konkurenciju u misiji osvajanja dječjih srca širom svijeta. Kad kažem konkurenciju, mislim, naravno, na onu prijateljske vrste. Ni Roald Dahl ni David Walliams ne bi pristali na ništa manje od toga.
