DJEVOJKA KOJA JE GLEDALA ZVIJEZDE, Louise Nealon

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Snowflake]

Prijevod: Maja Klarić 

Priča o djevojci koja s ujakom voli promatrati zvijezde i pričati priče priča je o odrastanju u ruralnoj sredini, strahu od (ne)uklapanja, prijateljstvu i obitelji.

Kroz centralni lik ove priče, Debbie, pratimo put sazrijevanja jedne djevojke koja je čitav život bila pomalo zaštićena u svojoj zoni komfora, svom životu na selu uz ekscentričnog ujaka i još ekscentričniju majku, gdje joj je sve bilo poznato. Debbien odlazak na sveučilište prati i njen strah od nepoznatog, od neuklapanja i neuspjeha, a više od svega i njen strah da će se u nekom trenu pretvoriti u svoju majku i da će i nju izludjeti jednake stvari koje izluđuju i njenu majku, a o kojima nitko u obitelji ne voli pričati, već ih radije ignoriraju i otpisuju kao lude.

Poput originalnog naslova ovog romana, Debbie je i sama poput snježne pahulje. Osjetljiva i neuhvatljiva, u vječnom strahu od rastapanja. Koliko se lako povezati s Debbie i njenim problemima u odrastanju i sazrijevanju, toliko je sama Debbie prilično antipatična, a takvi su i likovi koji je okružuju, njena obitelj i prijatelji. Svatko od njih osoba je na drugačiji način disfunkcionalna, a svi zajedno gravitiraju oko Debbie u jednako disfunkcionalnim odnosima, u kojima, uza sve to što me nanerviralo, ipak ima i neke ljepote.

Zanimljiva stvar u ovoj priči njen je pomalo nadnaravni, pomalo magični element, a to je sposobnost članova Debbiene obitelji da, na neki način, vide i prožive tuđe snove i sjećanja, u trenutku u kojem se odvijaju. Nije to baš neki dar, iako ima određenih dobrih strana, već više kletva koja tišti i Debbie i njenu majku, a dodatnu težinu svemu tome pridodaje činjenica da nitko o tome ne voli razgovarati i priznati da je uopće stvarno.

Još je stvari u ovom romanu o kojima ljudi u sredini u kojoj Debbie odrasta ne vole razgovarati, a koje uključuju nečiju borbu s ovisnošću, mentalne poteškoće, razgovore s psiholozima, i slično. Debbie odrasta u sredini u kojoj se stvari metu pod tepih i ignoriraju, umjesto da ih se pokuša riješiti, što ponekad rezultira tragičnim posljedicama.

"Da je Audrey šutjela i nastavila piti kod kuće, ljudi bi joj još slali djecu na sate klavira. Njezin je problem bio taj što je priznala da ima problem, a problem je imala s alkoholom, jedinim što svi vole."

Unatoč tome što nema neku radnju, i likove ponekad poželiš išamarati, u ovom romanu ima neke osobite ljepote i melankolije koja mi se doista svidjela, a dašak magije snova pridonosi tom dojmu. Likovi možda nisu nimalo simpatični, ali zato su vrlo stvarni, baš kao i problemi s kojima se nose. Lijep roman, nekako lagan, iako teme o kojima progovara to uopće nisu. Snowflake, doista.

"Nema načina da uloviš snježnu pahulju. A ja nisam upoznala nikoga tko je uspio uloviti san."

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/djevojka-koja-je-gledala-zvijezde/427962

KAD SMO VJEROVALI U SIRENE, Barbara O'Neal

Izdavač: Stilus, 2021. 

[eng. When we believed in mermaids]

Prijevod: Lidija Toman

"Bila sam tako usamljena, tako dugo."

Kada Kit Bianci jedne tople kalifornijske večeri na televizijskoj reportaži o požaru u jednom noćnom klubu na Novom Zelandu ugleda lice svoje sestre Josie, sestre koja je navodno mrtva već 15 godina, zapitat će se postoji li mogućnost da je Josie ipak živa, i krenuti na dalek put ne bi li saznala odgovor na to pitanje. A krenuvši ususret svojoj davno izgubljenoj sestri, krenut će ususret i uspomenama iz prošlosti i demonima koji ih prate, s kojima se dugo izbjegavala suočiti.

Usporedo prateći dvije sestre, priča koja se u ovom romanu razvija prava je obiteljska drama, ispunjena čitavim spletom emocija uhvaćenih u mrežu obiteljskih, romantičnih i sestrinskih odnosa. Prošlost koja iz priča dviju sestara izvire krcata je bolnim uspomenama, tragičnim događajima i ožiljcima koji ponekad izblijede, ali nikad ne nestanu.

"Ljudsko tijelo je delikatna, čudesna tvorevina. S jedne ga strane može slomiti najmanja sitnica, a s druge je pak strane neuništivo. Ali većina nas ipak uspijeva ostati na ovom planetu, u svojim tijelima, dobrih sedamdeset ili osamdeset godina, a putem svi gomilamo ožiljke od kojih svaki ima svoju priču. Posjeklina na čelu, kopča pojasa, žar cigare."

Odnos dviju sestara, Kit i Josie, u najmanju je ruku kompliciran, ali je također ispunjen i sestrinskom ljubavlju, kakvu malošto drugo može nadmašiti. Njihova obiteljska prošlost puna je boli i udaraca: zanemarivanja, zlostavljanja, ovisnosti, gubitka... Puno je toga kroz što su Kit i Josie prolazile odrastajući, a što nije bilo nimalo lako, kako za djevojčice koje su tada bile, tako i za žene koje su potom postale, noseći svoju bol sa sobom kamo god pošle. Svi odnosi s drugim ljudima u njihovim životima na neki su način obilježeni obiteljskim odnosima u kojima su sestre odrastale, kompliciranim ljubavima koje su vladale između članova njihove obitelji.

"Kako mu objasniti tako komplicirane ljubavi? Majka puši u kuhinji dok nam Dylan čita naglas, miris kave ispunjava zrak, sestra žvače krajeve kose, tata u drugoj prostoriji pjeva, zaokupljen nekakvim fizičkim zadatkom. 'Svi mi nedostaju. Možda mi nedostaje i ono dijete koje sam nekoć bila.'"

Unatoč svemu kroz što su prošle, Josie i Kit pronaći će svoj put do iskupljenja, do zaborava i oprosta, iako on neće biti lagan. Ono što je divno prikazano u ovom romanu je upravo to da ljudi, koliko god griješili u prošlosti, kroz što god prošli, uvijek imaju mogućnost popraviti stvari, zacijeliti stare rane i pronaći svoj mir. A oni najbliži ljudi tu su da u svemu tome budu podrška i potpora, što god da se dogodi.

Svidjela mi se ova lijepa obiteljska i sestrinska priča, dijelom čak i romantična, koja kroz sjećanja na vjerovanje u sirene vraća vjeru u - ljude.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kad-smo-vjerovali-u-sirene/

O ŽENAMA I SOLI, Gabriela Garcia

Izdavač: Znanje, 2022. 

[eng. Of women and salt]

Prijevod: Mirjana Valent

Kao što mu i sam naslov govori, ovaj je roman skup priča o ženama i soli. Soli, u smislu nečega što je začinilo njihove živote, ali ne nužno na dobar način.

Priče sedam žena protežu se kroz prostor i vrijeme, od nemirne Kube u jeku revolucije, kubanske tvornice duhana na kraju 19. stoljeća, do "američkog sna" moderne Floride, sivila deportacijskih centara Teksasa i života deportiranih imigranata u Meksiku danas.

Svaka od ovih sedam žena proživjela je drugačiji život, život od kojeg nam ovaj roman prikazuje tek pokoji komadić, ali i taj je komadić itekako dovoljan da upoznamo, shvatimo, suosjećamo s ovim ženama, divimo se njihovoj snazi i zapamtimo njihove priče. Jer, bez obzira na razdoblje u kojem se te priče odigravaju, i bez obzira na mjesto, one bi zapravo mogle biti priče bilo koje od nas - bezvremenske, s uvijek istim problemima s kojima se treba suočiti i prevladati ih, s uvijek istom soli koja po njima pada.

Nasilni muževi, obiteljsko zlostavljanje, borba s ovisnostima, siromaštvo... svaka žena u ovom romanu iskusila je drugačiji oblik stavljanja soli na ranu. I svaka je od njih od onoga što joj se dogodilo odlučila pobjeći na drugačiji način, neke manje, neke više uspješno. Ono što je ovdje posebno naglašeno su problemi ilegalne imigracije, potrage za boljim životom i straha od deportacije - nečega s čim se brojne žene svakodnevno susreću, od čega strepe i za što riskiraju živote, ponekad posve uzaludno i s tragičnim ishodom.

Povezane obiteljskim vezama i nasljeđem, sve su priče ovdje međusobno isprepletene, na razne načine. Generacije žena od 19. stoljeća do danas nastavljaju svoje priče jedna kroz drugu, prenoseći štafetu s majke na kćeri i obrnuto. Odnos majki i kćeri ovdje je posebno naglašen, i bit je ovog romana, bez obzira na to kakav taj odnos bio. Ponekad ispunjen šutnjom i zamjeranjem, ponekad ponosom i prihvaćanjem.

Priče o ženama i soli priče su o tragediji, snazi, životu, obitelji, teškoćama i borbi - sa sustavom, sa obiteljima, sa samima sobom. No one su više od svega priče o majkama i kćerima. Snažne, dirljive i pamtljive priče, koje definitivno treba pročitati. Moja preporuka.

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/o-zenama-i-soli/421325

LJETO VUKOVA, Hans Rosenfeldt

Izdavač: Mozaik knjiga, 2022.

[šved. Vargasommar]

Prijevod: Madgalena Vračarić 

Hans Rosenfeldt tvorac je švedsko-danske serije Most, koju smatram izvrsnom, a u partnerstvu s Michaelom Hjorthom, s kojim piše kriminalističke romane, te je romane također adaptirao u TV serije. Ljeto vukova njegov je prvi samostalni roman, također kriminalističkog žanra, a nekako sam dojma da bi i ovaj roman možda bolje prošao kao TV serija.

Radnja započinje intrigantno, pronalaskom ljudskih ostataka u želucu jednog otrovanog vuka. Pomislila sam kako ovime započinje standardna skandinavska potraga za nekim mračnim serijskim ubojicom, ali vrlo brzo sam doznala da ovaj roman uopće ne ide u tom smjeru, već se sve skupa jako zakomplicira i odvede vas u zbrku istrage masovnog ubojstva, krijumčarenja droge, ruskih plaćenih ubojica i čega sve ne.

Smješten u švedski gradić Haparandu, kojoj je sam roman svojevrsna posveta, ovaj roman istražuje popriličan miks zločina i u njih upletenih ljudi, uključujući u to čitav splet likova, većinom ne baš osobito bitnih za samu radnju, digresirajući dodatno i u privatne živote tih likova (opet ne baš osobito bitne za tijek radnje), rezultirajući romanom koji je zapravo zbrka svega i svačega.

Rosenfeldt povlači puno konaca između jako puno likova, među kojima mi se bilo teško snaći, pogotovo uzimajući u obzir da mu neki (i to priličan broj njih) služi tek da bi odradio posao statista u priči. Na primjer, osim Hanne i Gordona, dviju ključnih osoba koje pratimo kako istražuju slučajeve oko kojih se vrti radnja romana, u tu je istragu uključen još čitav niz ljudi, preko kojih sam proletjela tek usput jer ih sam autor tek usput i spominje, u situacijama kada mu je potreban neki dodatan lik da obavi neki dio posla. U TV seriji to bi nekako bolje funkcioniralo, ovdje je malo konfuzno, i jedva sam ih uspjela razlikovati i dokučiti tko je tu tko i čemu služi.

Radnja ide relativno brzo i nije nezanimljiva, ali je nekako nedorečena. Puno toga se prati, ni na čemu nije neki poseban fokus, a sam je roman koncipiran tako da ti je sve poznato - i zločin, i počinitelji, i akteri cijele te igre - tvoj je posao da samo pratiš na koji će se način i kada ti akteri na igračkoj ploči sresti. Ili možda sudariti.

Zanimljiva je pozadinska priča nekolicine glavnih likova, ali i ona mi je ostala nekako nedovoljno istražena. Posebno kod Hanne, koja je, usput, jako antipatična kao lik. Možda malo vuče na Sagu iz Mosta, ali za razliku od Sage, koja je izvrsno portretirana i postoji razlog zašto je (društveno) neprilagođena, Hanna je samo neosjetljiva na druge, a, osim oskudnih izleta u traume iz njene prošlosti, nemamo priliku upoznati ju bolje da shvatimo zašto.

Ne bih rekla da je ovo loš roman, ima on svojih zanimljivosti i sviđa mi se ta neka oda Haparandi, koja je čak dobila i nekoliko vlastitih poglavlja, kao da je dodatan lik u cijeloj toj priči. No zbog same količine (nebitnih) likova, širine priče, puno dijelova u koje se ta priča grana, nekako si mislim da bi ga bilo lakše (i zabavnije) pogledati nego što ga je bilo čitati. Kraj romana ostavio je i tu neku nepovezanu nit koju se još može dalje slijediti, pa treba vidjeti hoće li - i do čega bi - nas ta nit mogla dalje dovesti.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljeto-vukova/

ISPOD GRČKOG MJESECA, Carol Kirkwood

Izdavač: Stilus, 2022.

[eng. Under a Greek Moon] 

Prijevod: Vicko Ivanković

Eskapistička romansa nije baš žanr koji obično čitam, iako mu povremeno dam priliku. Ono što me obično privuče je mogućnost da me odvede na čarobno mjesto na kojem utočište pronalaze likovi unutar romana, a ovdje je to grčki otočić Itos. Iako se radnja ne odvija baš cijelo vrijeme na Itosu, sam je otočić lijepo opisan i zvuči kao doista čarobno mjesto.

Na početku upoznajemo Shaunu Jackson, poznatu glumicu, podrijetlom iz Irske, čiji život je obilježila jedna davna ljetna romansa s Dimitriosom, Grkom s Itosa, iz vremena kada je ona bila tek Shauna O'Brien, nepoznata djevojka, a on bogati nasljednik obiteljskog poslovnog carstva. Zvuči kao klišej, i u početku doista i jest, iako me onih prvih par poglavlja u kojima sam tek upoznala Shaunu, iz razdoblja u kojem je ona već postala popularna glumica i u kojima se vidi da joj taj život i nije baš bio posut samim ružama, dovoljno zaintrigiralo da odlučim saznati kako je to Shauna O'Brien postala Shauna Jackson (a ne radi se samo o uobičajenoj promjeni prezimena).

Gotovo dva desetljeća kasnije, Shauna se, nakon brojnih turbulencija koje joj je život priredio (neću ulaziti u detalje da nešto ne spojlam), vraća na Itos, ne bi li konačno umirila duhove prošlosti. I ona i Dimitrios sada su posve drugačiji ljudi, koje je život odveo u različitim smjerovima i priredio im različite stvari, i dobre i loše, ali oboje još na miru ne puštaju sjećanja na to davno ljeto koje su proveli zajedno. Od početka je romana jasno da se stvari među njima moraju razriješiti, što će se i dogoditi, iako ne i onako kako sam mislila da bude - što je nešto što mi se zapravo svidjelo i ugodno me iznenadilo.

Iskreno, nakon otprilike četvrtine pročitanog romana razmišljala sam o tome da odustanem od daljnjeg čitanja, jer sam imala dojam da čitam još jednu od glupavih romansi u kojima se nobody žena zaljubi u bogatog Adonisa, a ni Shauna niti Dimitrios nisu mi baš bili nešto super zanimljivi. Still, mama didn't raise a quitter, tako da sam ipak nastavila čitati, i nekako mi je drago da jesam, jer je ostatak romana uvelike popravio ovaj moj početni dojam.

Događaji koji uslijede nakon te ljetne avanture koja je sve započela i obilježila pomiču priču od klišejizirane priče o Pepeljugi u nešto realnije. Hollywoodska zvjezdana prašina koja leti oko Shaune počinje se slijegati, a kad se to dogodi, na vidjelo izlaze tragični, bolni i nimalo glamurozni trenuci kroz koje je Shauna bila prisiljena proći, a koji - početno dosta plošnu - priču ipak malo produbljuju. Zanimljivi su mi bili i sporedni likovi, neki čak jako zanimljivi, poput Frankie Martinez, čije (tragične) životne priče dođu u dodir sa Shauninom i samu Shaunu odvedu u nekom posve novom smjeru. Zbog njih je nekako i sama priča prestala biti samo uobičajena romansa, i prerasla u pravu životnu i obiteljsku priču, što mi se jako svidjelo.

Čitanje ovog romana bilo je poput gledanja televizijskih ostvarenja kakva je radio slavni producent Aaron Spelling, ili možda David E. Kelley. Ima tu drame, i tajni, i iznenađenja, a i elemenata svojstvenih sapunicama. Neki su dijelovi dosta predvidivi, a neki, opet, uspiju iznenaditi. Također, zbog Shaunine glumačke karijere i svega oko toga, u nekim dijelovima imate dojam i da dobivate izravan uvid u behind-the-scenes život celebritya.

Kraj romana me ugodno iznenadio. Očekivala sam nešto predvidivo i znala sam otprilike kako će priča završiti, znala sam da je hepiend neizbježan, ali način na koji se priča odvila i došla do tog hepienda - i što taj hepiend ustvari predstavlja - me ipak uspio iznenaditi i doista mi se svidio.

Mislim da će se ljubiteljima romantičnih priča ovaj roman doista svidjeti. Da, nije bio baš moj cup of tea, ali ponekad je dobro probati gutljaj nečega za tebe neuobičajenog. Ne ispadne uvijek loše. :) 

____________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/ispod-grckog-mjeseca/

POSLJEDNJI LET, Charlotte McConaghy

Izdavač: Znanje, 2021.

[eng. Migrations]

Prijevod: Maja Klarić

"Mama je uvijek govorila da se samo budala ne boji mora, a ja sam pokušala živjeti po tom pravilu. Ali nema načina da prizovete strah ako on ne postoji. A ovo je neporeciva istina: nikad se nisam bojala mora. Voljela sam ga svakim svojim dahom, svakim otkucajem srca."

Predivan roman Charlotte McConaghy emotivna je oda prirodi, posebno moru. Baveći se idejom (skorog) nestanka svog životinjskog svijeta zbog ljudske pohlepe, autorica oslikava svijet na rubu kataklizme koja će neupitno nastati kada sve, baš sve, životinje izumru, ali ostavljajući u tom svijetu još uvijek trunčicu nade u opstanak, koju simbolizira jedna sićušna, ali snažna ptičica - arktička čigra.

"Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi."

Glavni lik ove priče je Franny, strastvena ornitologinja i zaljubljenica u prirodu, iako joj je profesija u najmanju ruku upitna. Oduvijek nemirna i privučena moru, Franny se, uz pomoć jedine ribarske posade koja ju je prihvatila povesti sa sobom, sprema pratiti čitav let arktičkih čigri tijekom njihove migracije, nadajući se da će na kraju tog puta pronaći ključ opstanka ptica, odnosno životinjskog -a samim time i svijeta - općenito, kao i ključ vlastitog iskupljenja. Na nepoznatom moru Franny će se, s posadom ribarskog broda, morati suočiti s puno toga: ne samo uobičajenim opasnostima koje plovidba nepoznatim vodama sa sobom nosi, već i duhovima iz vlastite prošlosti.

Prateći let arktičkih čigri, pratimo i Frannyn život, uletavajući i izletavajući iz njegovih ključnih trenutaka, koji su Franny doveli ondje gdje je sad. Frannyn nemir i želja za bijegom, nemogućnost ostanka na jednom mjestu, pri tome, su toliko opipljivi i stvarni da nekako i vama kao čitatelju dođe da pobjegnete s njom, samo da biste doživjeli taj osjećaj slobode koji Franny osjeća tek kada se nađe u moru.

"...trčim sve dok ne dođem do vode i zaronim pod površinu. Ovo je nebo. Slano, bestežinsko nebo. Ovdje mogu letjeti."

Iako ju nije moguće zadržati, jedino utočište, svojevrsna sigurna luka za Franny, njen je suprug, također veliki entuzijast oko očuvanja prirode, kojeg izumiranje životinjskih vrsta i sve što se događa u svijetu jako pogađa, čak više od Franny. U njegovom je liku nekako utjelovljena naša ljudska krivnja za situaciju u koju smo doveli planet na kojem živimo, i nemoguće je tu krivnju, čitajući, ne osjetiti. Iako različiti u naravi, Franny i njen suprug dvije su jedinke čiji su se unutarnji nemiri međusobno prepoznali, i shvatili. Njihov emotivan odnos, i postupno razumijevanje, divno je opisan.

"Je li znao, nekako, da sam samo čekala da me netko razbije u komadiće, da me smrska tako da to ne moram uvijek činiti sama?"

Arktička čigra simbol je nade u opstanak u ovom romanu i Frannya opsesija iz razloga što je ta malena ptičica u stanju prevaliti ogroman put tijekom svoje migracije, najduži - i najopasniji - od svih vrsta ptica. Na neki su način arktička čigra i sama Franny vrlo slične - jer Franny je nevjerojatno snažna, njena žeđ za slobodom uvijek će ju osoviti natrag na noge, ma koliko duboko pala, i omogućiti joj da se vrati. Franny svoje nagone često vidi kao neki oblik autodestrukcije, no oni su zapravo upravo suprotno - nagoni za samoodržanjem. Ono što ju pokreće, i što ju tjera da se nastavi kretati.

"...snaga volje je moćna stvar, a za moju kažu da je strašna."

Franny je divan lik, a njena je priča, iako tragična i bolna, jako emotivna, inspirativna i puna nade. A ako se tračak nade može pronaći baš na samom rubu propasti, što je još moguće?

_______________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/posljednji-let/406215

LESS, Andrew Sean Greer

Izdavač: Mozaik knjiga, 2024.

Prijevod: Ira Martinović 

Što očekivati od romana koji se na ovitku diči osvojenim Pulitzerom? Pa, nešto... epski. Nešto wow. Zapanjujuće. Nesvakidašnje. Iznimno. Što god to bilo, ovaj je roman zapravo manje od toga (Less, jel'), ali nekad je manje zapravo više.

Arthur Less nije baš bogzna kakav pisac, iako je imao jedan jako uspješan roman, ne ide mu baš ni u ljubavi, ni život mu nije sad nešto ekstra poseban, a uskoro će navršiti četrdesetu. Primicanje ovog checkpointa u životu Arthura dosta tišti, a teško mu pada i činjenica da se, skupa s njegovim rođendanom, bliži i dan vjenčanja njegovog bivšeg ljubavnika - vjenčanja na koje je, dakako, pozvan. Ne bi li izbjegao sve te neugodnosti, i možda negdje usput pronašao to nešto za čim traga, a ni sam ne zna točno što je to, Arthur pristaje na raznorazne pozive - spisateljska gostovanja, putujuće članke, itd. - u raznim dijelovima svijeta, od Torina do Kyota, promptno spakira kofere (i svoje jedino, najbolje, plavo odijelo), i otputi se u pustolovinu života.

Arthurova pustolovina urnebesan je splet slučajnosti, nepogoda, bizarnosti i iznenađenja, koji će ga salijetati jedni za drugima, a tijekom kojih će, osim što će se i ugodno i manje ugodno provesti, ponovno upoznati samog sebe i shvatiti tko je i što je zapravo Arthur Less. Taj put otkrivenja nije baš neka duhovna prosvjetljujuća priča kako možda zvuči, nego je vrlo zabavna, humoristična, i posve originalna, hm, komedija.

Less je posve običan lik, s kojim se baš bilo tko može bez problema povezati. Vječno sumnja u sebe, ne poteže nikakve drastične poteze u životu, ne usudi se čak niti izboriti za ono što podsvjesno želi (pogotovo u ljubavi) - baš kao mnogi od nas, u strahu od vlastitih manjkavosti. Istodobno, Less je nevjerojatno vedar, uvijek ide naprijed, što god da mu se dogodi, prolazi kroz poteškoće i nekako pušta da ga život nosi dalje, pa kako god ispadne. A dok to sve čini, uopće nije svjestan načina na koji ga drugi ljudi doživljavaju - koji se potpuno razlikuje od slike koju on ima sam o sebi.

Arthurova razmišljanja o svom životu i samome sebi vrlo su zabavno, a opet tako realno oslikana. I tako, potpuno, njemu svojstvena.

"Less stoji pod [lusterom], osjećajući se kao da se smanjio u Zemlji čudesa, kao da ga je Finley Dwyer upravo smanjio i Arthur je sad dovoljno sitan da se provuče kroz najmanja vrata, ali kamo vode? U Vrt loših gejeva. Tko bi znao da takvo što i postoji? A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. 'Ali barem', pomisli, gledajući Finleya Dwyera, koji na drugom kraju prostorije čavrlja s domaćicom, 'barem nisam nizak'."

Ovo nije tip romana koji obično osvaja nagrade. Ali zapravo, kad razmisliš o tome, možda bi trebao. Nesvakidašnje je svakidašnji, priča o liku u krizi srednjih godina u kojem se bilo koji čitatelj može prepoznati. Sve vrijeme uvjeren da je manje od onog što bi trebao biti, Arthuru je bio potreban jedan suludi put oko svijeta kako bi doznao da to uopće nije tako.

Ponekad je manje više. A definitivno se slažem s jednim likom ovog romana, kada kaže da od života želi (više) Lessa. (Zvučalo bi bolje na engleskom, ali kužite poantu.)

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/less/