Izdavač: Mozaik Knjiga, 2016.
[eng. I am Pilgrim]
Ova knjiga ima fenomenalan početak. Već na prvoj strani, ona započinje
slučajem nesvakidašnjeg ubojstva, koje je nepoznati ubojica izveo tako
savršeno da nije ostavio ni najmanji forenzički trag, kao ni bilo što
čime bi se mogao uopće utvrditi identitet žrtve. Istragu vodi policijski
istražitelj Ben Bradley, koji je u pomoć pozvao svog prijatelja,
tajanstvenog bivšeg američkog vladinog agenta koji je svojedobno napisao
knjigu o slučajevima savršenih zločina koje je istraživao, a iz koje
je, kako se čini, ovaj ubojica saznao kako počiniti savršen zločin.
Od trenutka kad oba istražitelja dođu do te postavke, a to je još
uvijek negdje na prvih 50-ak stranica knjige, radnja se seli u prošlost i
u potpunosti prebacuje na spomenutog tajanstvenog bivšeg američkog
vladinog agenta. U nastavku saznajemo kako je tekao njegov životni put i
njegov uspon do pozicije najboljeg agenta najtajnije američke vladine
agencije, a malo-pomalo uspijemo saznati i njegovo ime. Ili barem neka
od njih.
Doznajemo, također, više o nekim njegovim ranijim
slučajevima, koji su u početku vrlo nepovezani i teško je odrediti kako
se sve to skupa uklapa u nekakav generalni tok radnje. Negdje u svemu
tome, upoznajemo i terorista poznatog pod nazivom Saracen, kojeg
najbolji agent najtajnije američke vladine agencije smatra jednim od
svojih najtežih slučajeva. Saracen se sprema izvesti teroristički napad
na SAD, u razmjerima koji bi trebali biti najgori ikada, a sam bi napad
zadao višestruko teži udarac SAD-u no što je to bio teroristički napad
11. rujna 2001. Vrijeme ističe, a tajanstveni bivši vladin tajni agent
vraća se u službu, kako bi pokušao uhvatiti ovog terorista prije no što
bude prekasno.
Ovaj roman opisivali su kao mješavinu TV serije
'Homeland' i 'The Wire'. S tim se opisom mogu složiti, iako, prema mom
mišljenju, ovoj knjizi nedostaje nešto čega spomenute serije ipak imaju,
a to je uvjerljivost.
Počnimo s glavnim protagonistom -
supertajnim najnajboljim agentom najtajnije američke vladine agencije,
za koju samo šačica ljudi uopće zna da ona postoji. Prvo što upada u oči
je to da ovaj supertajni najnajbolji agent uopće ne opravdava ove
superlative kojima se opisuje - jako velik broj puta on čini naprosto
nevjerojatne, gotovo početničke greške, za koje je nevjerojatno da bi ih
takav genijalac mogao napraviti, ako je već to što jest (npr. kad
izvede strašno složenu krađu da bi ispalo da je ukrao posve bezvrijedne
podatke; ili kad se tijekom leta za Bliski Istok odjednom sjeti da nije
ni trebao tamo krenuti, pa se vraća na mjesto polaska, itd.). U prilog
mu ne ide ni činjenica da je zapravo vrlo mlad - tek na početku 30-ih,
pa se postavlja pitanje kada je uopće stigao završiti školu i faks i
stići izvesti sve te nevjerojatne pothvate, te se potom umiroviti,
napisati knjigu o svojim iskustvima, i sve to prije tridesete?! Također,
on sam opisuje neke od slučajeva na kojima je radio i zbog kojih je
postao legenda, pri čemu se iz tih opisa baš i ne vidi ništa osobito
genijalno niti natprosječno što je tijekom tih slučajeva izveo, a što bi
opravdalo njegov legendarni status.
Kao što sam već rekla na
početku, početak knjige je vrlo dobar. Intrigantno ubojstvo, zanimljivi
istražitelji, fascinantne početne postavke - čini se kao početak jednog
dobrog krimi-trilera. A onda se priča odjednom pretvara u avanture
Jasona Bournea, ali puno prenapuhane. Poveznica s početkom knjige ne
javlja se uopće u idućih 300-tinjak strana (što nije baš mala stvar!),
što, dok si primoran nastaviti čitati o drugim događajima koje također
teško možeš povezati jedne s drugima, pomalo frustrira. Jako je puno tih
digresija, ispričanih naširoko i nadugačko, dok su tek neke od njih
uopće bitne za priču.
Okosnica radnje je u biti Saracen i
mogućnost terorističkog napada, koji je potrebno pod svaku cijenu
spriječiti. Poveznica sa slučajem ubojstva s početka romana, kada se
konačno pojavi, ujedno je i ono što me najviše razočaralo, jer se
ispostavi da taj savršen, intrigantan zločin nije imao neki jednako
intrigantan motiv, nego cijela stvar ispadne gotovo banalna, posve
nebitna, a okolnosti koje dovedu do otkrića toga što se zapravo dogodilo
posve slučajne.
Prema stilu pisanja, vidi se da je Hayes zaista
sjajan scenarist (što i jest), zbog čega mislim da bi čitav ovaj roman
nekako više pasao kao scenarij za film, jer je pisan u takvim sekvencama
koje je lako zamisliti na velikom ekranu, ali je naporno o njima
čitati.
Nije nebitno ni spomenuti da je ovaj roman prilično
obiman, proteže se na čak 700 stranica. Postoje, dakako, dijelovi koji
su me zaista zaintrigirali i zainteresirali za radnju, ali moj dojam o
romanu ostao je pod dojmom njegove većine, koja se uglavnom sastoji od
jurnjava preko granica država i kontinenata, suludih potjera i
istražiteljskih poteza koji su posve nerealni, neuvjerljivi, a nisu, k
tome, ni osobito maštoviti ili inovativni: sve što se ovdje događa
vidjeli ste već u nekom obliku u filmovima Jasona Bournea, Jamesa Bonda
ili Ethana Hunta: previše specijalnih efekata, premalo dubine.
Nije ovo toliko loš roman, koliko je u biti nedosljedan. Previše je
nekonzistentnosti i posve neuvjerljivih činjenica koje bi same po sebi
trebale biti dostatne za izvođenje određenih zaključaka o glavnom liku,
koji početno uvjerenje koje sam o sebi iskazuje svojim postupcima uopće
ne opravdava. Ovaj roman je jednostavno nekako 'too much'. Previše je tu
nevjerojatnih slučajnosti i obrata radnje, previše popratnih priča koje
vrludaju posvuda, a ne vode nikamo, previše odsječnih dijaloga i
klišeiziranih akcijskih scena iz filmova. Previše svega, a za dobru
priču nedovoljno ičega. Šteta, početak je puno obećavao. Nažalost, ta su
obećanja ostala neispunjena (barem za mene).
P.S. Jedan mali
Grammar Nazi, koji mi uvijek sjedi na ramenu dok čitam, bio bi puno
sretniji da su iz riječi 'sudci', 'pretci', 'podatci', 'pogrješka', itd.
ispala sva ta nepotrebna dodatna slova. Ovako je i u ovom segmentu ovaj
roman opravdao to da je jednostavno - 'too much'.
