Izdavač: Profil, 2016.
2. knjiga trilogije 'Crveni ustanak'
[eng. Golden son]
[eng. Golden son]
Odmah na početku vam moram reći da, ako niste prethodno pročitali prvi
roman ovog serijala - 'Crveni ustanak', bit će vam teško pratiti radnju u
ovom romanu. Stoga krenite redom, isplati se. :)
U svojoj recenziji romana 'Crveni ustanak' napisala sam da me iznenadio time što nije baš bio ono što sam
očekivala od distopijskog SF-a čija se radnja odvija na Marsu, u smislu
da mi je većim dijelom više nalikovao na povijesni i/ili viteški roman u
kojem se glavnina radnje vrti oko pokušaja osvajanja utvrda i bitke za
premoć. Naravno, to iznenađenje nije bilo negativno, dapače, roman mi je
bio vrlo zanimljiv, originalan i zaista mi se svidio. No, pročitavši
nastavak, otkrila sam da je prvi roman bio tek uvod u, da tako kažem,
'pravu stvar'.
'Zlatni sin' znatno se razlikuje od svog
prethodnika i prikazuje ovaj serijal u svoj punini i sjaju žanra u kojem
se nalazi. Bitke za premoć između različitih kuća 'zlatnih' još bjesne,
ali su se premjestile u beskraj svemira i umjesto na način 'čovjek
protiv čovjeka', sada se vode pomoću nadmoćnih tehnologija i svemirskih
letjelica.
Darrow je još dosljedan svojoj misiji da učini svijet
boljim, bez podjela na boje, a kako svoj plan - korak po korak -
provodi u djelo, vladajuće kuće okreću se jedna protiv druge, moćnici se
uzdižu i potom padaju, bitke se gube i dobivaju, a kaos se širi
posvuda. Da bi postigao svoj cilj, Darrow će morati pristati na mnoge
žrtve i vjerovati samo svojim prijateljima, a u cijeloj toj pomutnji i
bici za prevlast, teško je ponekad uopće odrediti tko ti prijatelji
jesu. Kao i u svakom ratu, ne postoji crno i bijelo, i Darrow shvaća da
nisu samo crveni oni za koje se bori, nego i zlatni, i sve druge boje.
Iako drugačiji, nastavak ovog serijala jednako je dobar kao njegov prvi
dio. Jednako je originalan i maštovit, jednako surov - ovo posljednje
možda čak i više od prethodnika. Roman se direktno nastavlja na prvi
dio, iako s malim vremenskim odmakom, a odmah na početku Darrow shvaća
da cijeli taj put koji je prošao kako bi postao jedan od zlatnih nije
bio ništa drugo do tek prva postaja na njegovom putu da se potpuno
infiltrira u to društvo. Jer, kod zlatnih vlada neprestana potreba za
dokazivanjem, za stjecanjem još moći i utjecaja, i samo jedna greška je
dovoljna da sva prijašnja postignuća nestanu u trenu kao da nikada nisu
ni bila postignuta.
Rastrgan između osjećaja dužnosti prema
svojoj pokojnoj ženi Eo, kao i prema svome potlačenome narodu crvenih i
osjećaja bliskosti i odanosti zlatnim prijateljima koje je stekao na
Institutu, Darrowu je ponekad teško ostati fokusiran na svoj cilj i
skrivati svoju pravu prirodu. Bivajući među njima, on shvaća da nisu svi
zlatni utjelovljenje onoga što je cijeli život mrzio - rase tlačitelja i
oholih vladara koje sve druge rase moraju smatrati bogovima i služiti
im. Među tim zlatnima, on pronalazi i odane prijatelje za cijeli život,
prijatelje koji će ga slijediti kamo god pošao, pa čak i u smrt.
Među svim tim likovima, ima, dakako i onih koji su mi se manje svidjeli i
onih koji su me se baš osobito dojmili. Darrow, kao glavni lik, najjača
je figura ove priče, njena centralna ličnost koja potiče radnju i
ostaje njenom okosnicom, i kao takav, iznimno je dobro okarakteriziran i
sjajno nosi radnju. I svi su ostali likovi doista zanimljivi, osebujni
svatko na svoj način, a među njima najviše su mi se svidjeli Huje,
Ragnar i Lorn, jer su neuobičajeni i iskaču iz kalupa svojih rasa.
Ono što je posebno dobro opisano u ovom romanu, unatoč tome što mi je
to bila i jedna od najzamornijih stvari za čitanje, je rat. Rat je ovdje
opisan u svoj svojoj ružnoći i, katkad, bezumlju, kao sredstvo za
postizanje cilja koji gotovo nikad nije cilj onih koji se bore, već
uvijek nekog častohlepnog ili slavohlepnog vođe, dovoljno karizmatičnog
ili dovoljno strašnog da natjera ljude da ga slijede. Iako prikazuje
surovost ratovanja, ovaj se roman pritom ne služi pretjerano
naturalističkim opisima i ne zadržava se predugo na samim opisima
bitaka, iako ih, doduše, ima možda malo više za moj ukus nego što je
potrebno. Ali doista je sjajno opisan taj moderni rat, koji se i u
našem, običnom svijetu, u današnje doba vodi: nema više sudaranja
golemih vojski i borbi prsa o prsa, tu je ulogu preuzela tehnologija. Ne
moramo se više osvrtati oko sebe u strahu od nekog ubojice, smrt nas
može pogoditi bilo kada i bilo gdje, nenajavljeno i posve iznenada.
"Rat je kaos. Uvijek je bio. Ali od tehnologije je još gori. Ona
mijenja strah. Na Institutu sam se bojao ljudi. Bojao sam se što bi mi
mogli učiniti Titus i Šakal. Tamo vidiš smrt kada dolazi i barem se
možeš boriti protiv nje. Ovdje nemaš taj luksuz. U modernom ratu bojiš
se zraka, sjena, tišine. Smrt će doći, a nećeš je ni vidjeti."
'Zlatni sin' izabran je za najbolji SF roman 2015. godine prema izboru
korisnika Goodreadsa. Je li doista toliko dobar? Teško je reći, jer
zaista jest dobar, ali je li baš najbolji? Ostavljam vam da o tome
prosudite sami.
