[eng. The care and handling of roses with thorns]
Gal
Garner dugi se niz godina bori s bolešću bubrega, zbog koje svaki drugi
dan provodi u bolnici na dijalizi. Gal je povučena i ne osobito
druželjubiva, a ono što joj život čini ljepšim je briga za njene ruže i
pokušaji da uzgoji novu vrstu i s njom pobijedi na okružnom sajmu.
Kad se jednog dana, u školi u kojoj Gal predaje biologiju, pojavi Galina nećakinja Riley, Gal će, iako to u tom prvom momentu ne shvaća, na skrb dobiti još jednu, prilično trnovitu, ružu - onu u ljudskom tinejdžerskom obliku. Gal i Riley zajedno će se morati probiti kroz trnje međusobnog odnosa, kao i odnosa s Rileynom majkom, a ono što će njih dvije na kraju uzgojiti i odnjegovati, moglo bi zasjeniti i najljepšu ružu Galinog ružičnjaka.
Naslov 'Uzgoj i njega trnovitih ruža', iako ruže doista zauzimaju dobar dio romana, ovdje se više koristi u prenesenom značenju i odnosi se na brigu i njegu međuljudskih, posebno obiteljskih, odnosa, koji često znaju biti puno trnovitiji od samih ruža.
Ovu priču okarakterizirala bih kao obiteljsku dramu, koja seže duboko u svijest vlastitih likova i propituje prirodu njihovih međusobnih odnosa. Isprva sam mislila da je Riley trnovita ruža koju će Galina skrb pretvoriti u predivan cvijet, ali zapravo, mislim da je Rileyn utjecaj na Gal jednako snažan. Obje trebaju nekoga da se za njih brine i da im bude podrška, u biti nekoga tko će jednostavno samo biti uz njih kada im je to potrebno, iako niti jedna od njih to nikada ne bi priznala. Obje se služe 'trnjem' kako bi odbile druge da im se previše približe, a osobu koja će na koncu ipak do njih doprijeti one pronalaze jedna u drugoj.
Unatoč svojoj gunđavosti i čangrizavosti, svidjela mi se Gal, a na svo to gunđanje zapravo ima pravo, s obzirom na to kroz što je sve morala proći zbog svoje bolesti. Mukotrpan je to i neizvjestan život, u kojem ne znaš zapravo hoćeš li ikada ozdraviti. Jedina ti je šansa transplantacija, do koje možeš doći jedino mučnim čekanjem da se pomakneš za koje mjesto na vječno dugoj listi kandidata, a čak i kada dođe do toga, uvijek postoji ona sablasna šansa da tvoje tijelo odbaci novi organ. Galina te priča, u tom smislu, natjera da pomisliš koliko je takvih ljudi na tim listama, koji žive svoje živote u stalnoj neizvjesnosti i opasnosti od nenadanog približavanja smrti.
Riley je, s druge strane, usamljena tinejdžerica za koju njena majka, zbog prirode svog posla, rijetko kada ima vremena, a nedostatak vremena i pažnje koje joj posvećuje nastoji nadoknaditi skupim darovima. Kao i svi tinejdžeri, i Riley je buntovna, ponekad nerazumna, ponekad pretjerano povučena u sebe, a ponekad previše sklona rizicima. No Riley je također draga, brižna i želi pomoći Gal, iako to često radi tako da učini upravo suprotno.
Ruže su također bitan dio ovog romana, budući da su one praktički okosnica Galinog života. Nekima će opisi pravilnog uzgoja ruža i brige za njih biti nezanimljivi, ukoliko je to tema kojoj niste baš nimalo skloni, ali, s moje strane, kao nekoga tko nije pretjerano zainteresiran za vrtlarstvo općenito, mogu reći da meni to u ovoj knjizi nije smetalo, dapače, bilo je i prilično zanimljivo.
Što se tiče same radnje, ne događa se baš puno toga, i sporo se odvija. Nema baš ni nekih iznenađenja niti obrata, sve nekako mirno teče u jednom smjeru, bez nepredvidivih brzaca i oštrih zaokreta. Ovo je jedna staložena, mirna priča o obiteljskim i osobnim dramama koje se odvijaju tiho, ne vrište, i ugodna je za čitanje. Ne mogu reći da me sad nešto posebno oduševila, ali svidjela mi se.
Kad se jednog dana, u školi u kojoj Gal predaje biologiju, pojavi Galina nećakinja Riley, Gal će, iako to u tom prvom momentu ne shvaća, na skrb dobiti još jednu, prilično trnovitu, ružu - onu u ljudskom tinejdžerskom obliku. Gal i Riley zajedno će se morati probiti kroz trnje međusobnog odnosa, kao i odnosa s Rileynom majkom, a ono što će njih dvije na kraju uzgojiti i odnjegovati, moglo bi zasjeniti i najljepšu ružu Galinog ružičnjaka.
Naslov 'Uzgoj i njega trnovitih ruža', iako ruže doista zauzimaju dobar dio romana, ovdje se više koristi u prenesenom značenju i odnosi se na brigu i njegu međuljudskih, posebno obiteljskih, odnosa, koji često znaju biti puno trnovitiji od samih ruža.
Ovu priču okarakterizirala bih kao obiteljsku dramu, koja seže duboko u svijest vlastitih likova i propituje prirodu njihovih međusobnih odnosa. Isprva sam mislila da je Riley trnovita ruža koju će Galina skrb pretvoriti u predivan cvijet, ali zapravo, mislim da je Rileyn utjecaj na Gal jednako snažan. Obje trebaju nekoga da se za njih brine i da im bude podrška, u biti nekoga tko će jednostavno samo biti uz njih kada im je to potrebno, iako niti jedna od njih to nikada ne bi priznala. Obje se služe 'trnjem' kako bi odbile druge da im se previše približe, a osobu koja će na koncu ipak do njih doprijeti one pronalaze jedna u drugoj.
Unatoč svojoj gunđavosti i čangrizavosti, svidjela mi se Gal, a na svo to gunđanje zapravo ima pravo, s obzirom na to kroz što je sve morala proći zbog svoje bolesti. Mukotrpan je to i neizvjestan život, u kojem ne znaš zapravo hoćeš li ikada ozdraviti. Jedina ti je šansa transplantacija, do koje možeš doći jedino mučnim čekanjem da se pomakneš za koje mjesto na vječno dugoj listi kandidata, a čak i kada dođe do toga, uvijek postoji ona sablasna šansa da tvoje tijelo odbaci novi organ. Galina te priča, u tom smislu, natjera da pomisliš koliko je takvih ljudi na tim listama, koji žive svoje živote u stalnoj neizvjesnosti i opasnosti od nenadanog približavanja smrti.
Riley je, s druge strane, usamljena tinejdžerica za koju njena majka, zbog prirode svog posla, rijetko kada ima vremena, a nedostatak vremena i pažnje koje joj posvećuje nastoji nadoknaditi skupim darovima. Kao i svi tinejdžeri, i Riley je buntovna, ponekad nerazumna, ponekad pretjerano povučena u sebe, a ponekad previše sklona rizicima. No Riley je također draga, brižna i želi pomoći Gal, iako to često radi tako da učini upravo suprotno.
Ruže su također bitan dio ovog romana, budući da su one praktički okosnica Galinog života. Nekima će opisi pravilnog uzgoja ruža i brige za njih biti nezanimljivi, ukoliko je to tema kojoj niste baš nimalo skloni, ali, s moje strane, kao nekoga tko nije pretjerano zainteresiran za vrtlarstvo općenito, mogu reći da meni to u ovoj knjizi nije smetalo, dapače, bilo je i prilično zanimljivo.
Što se tiče same radnje, ne događa se baš puno toga, i sporo se odvija. Nema baš ni nekih iznenađenja niti obrata, sve nekako mirno teče u jednom smjeru, bez nepredvidivih brzaca i oštrih zaokreta. Ovo je jedna staložena, mirna priča o obiteljskim i osobnim dramama koje se odvijaju tiho, ne vrište, i ugodna je za čitanje. Ne mogu reći da me sad nešto posebno oduševila, ali svidjela mi se.
