Izdavač: Znanje, 2019.
[eng. The Sun is also a star]
Nakon sjajnog romana 'Sve, baš sve' Nicola Yoon donosi nam još jednu nemoguću, ali inspirativnu i simpatičnu, ljubavnu priču.
Natasha i Daniel upoznaju se sasvim slučajno jednog sasvim slučajnog jutra, u kojem sasvim slučajno završe na istom mjestu u New Yorku. I Natasha i Daniel tog su sasvim slučajnog dana krenuli obaviti nešto od velike važnosti za njihove živote, nešto što će im uvelike utjecati na budućnost. No, sasvim slučajno, putevi su im se ukrstili.
Bila je to ljubav na prvi pogled, ili možda ne baš na prvi, i možda ne baš odmah ljubav, ali svakako su se jedno drugom, već u prvih nekoliko trenutaka nakon što su se sreli, jako svidjeli. Čini se baš kao da se svemir urotio samo da ih spoji i čini se da bi ovo mogla biti jedna fantastična ljubavna priča. Ili barem jedna ludo zabavna ljubavna priča.
Ali (jer, pogodili ste, u ovakvim pričama uvijek postoji ali), Natasha i Daniel nemaju baš puno vremena za zaljubljivanje, budući da Natashi i njenoj obitelji, kao ilegalnim useljenicima, slijedi deportacija te iste večeri.
Iako zna da postoji vrlo mala vjerojatnost da se nešto promijeni, Natasha i dalje pokušava nešto učiniti kako ju ne bi deportirali. A Daniel, poslušni i vrijedni sin korejskih doseljenika, po prvi put u svom životu uviđa da mu život možda ne bi trebao biti onakav kakvog su za njega zamislili njegovi roditelji. I pred Danielom i pred Natashom su velike promjene, i velike borbe da se te promjene (ne) dogode, a, ako ih je već odlučio spojiti, zar je svemir to učinio samo da bi ih već istog dana i zauvijek razdvojio? Pa... sve je moguće.
Ova super zabavna i simpatična priča nije samo romantična čitalačka zabava za ugodna poslijepodneva, već ona u pozadini govori o problemima iseljenika i doseljenika, i njihovoj borbi da se uklope u novu sredinu, započnu novi život i ondje ostanu. Mnogi ilegalni doseljenici nisu odlučili napustiti svoje stare živote i sve što im je poznato iz nekog hira, svi oni imali su neke svoje razloge, svoje probleme, svoje nade u bolje sutra.
"Svi će vam iseljenici reći da je za preseljenje u novu zemlju potrebno mnogo vjere. Čak i ako si čuo priče o sigurnosti, mogućnostima i blagostanju, i dalje je to velik korak. Odvajaš se od vlastitog jezika, vlastitog naroda, odlaziš iz vlastite zemlje. Odlaziš iz vlastite povijesti. Što ako priče koje si čuo nisu točne? Što ako se ne uspiješ prilagoditi? Što ako u novoj zemlji budeš nepoželjan?"
Lik Natashe jako mi se svidio. Ona je izrazito racionalna, stoji s obje noge čvrsto na zemlji. Ne vjeruje u čuda, ne vjeruje u sudbinu, skeptična je prema ljubavi. Možda mi je toliko prirasla srcu jer sam i ja jednako cinična. :)
"Nitko ne želi vjerovati da se stvari događaju nasumično. Moj tata kaže da ne zna odakle mi takav cinizam, ali ja nisam cinična. Realistična sam. Bolje je život doživljavati onakvim kakav jest nego onakvim kakav bismo htjeli da bude. Stvari se ne događaju s razlogom. Stvari se samo događaju."
Ipak, uz sav svoj cinizam, Natasha se svejedno nada da će nešto uspjeti promijeniti i da će se položaj njezine obitelji popraviti, ma koliko malo vjerojatno to bilo. Njezina nada je oprezna, ali je ipak tu.
"Iskustveno potvrđena činjenica: nikad ne bi trebalo računati na malo vjerojatne ishode. Puno je bolje proučiti vjerojatnost i računati na ishod koji je vjerojatan. No ako ti je malo vjerojatan ishod jedina šansa, onda je moraš pokušati iskoristiti."
Kada u Natashin život ušeta Daniel, ona ga isprva promatra kao na tek smetnju koja se pojavila da joj misli odvrati od njenog pravog cilja. Veoma simpatičnu smetnju, ali ipak. Čak i kada joj postane jasno da joj se, usprkos svim razlozima protiv i svom racionalnom razmišljanju, Daniel doista, doista sviđa, Natashin racionalni um ne dozvoljava joj da se prepusti sanjarenju. Čak i kada je ljubav u pitanju, Natasha je izrazito pragmatična.
"Kada Natasha razmišlja o ljubavi, razmišlja na sljedeći način: ništa nije vječno. Baš kao i izotopi vodik-7, litij-5 ili bor-7, ljubav ima infinitezimalno kratak poluživot koji dovodi do potpunog raspadanja. A kad nestane, kao da je nikada nije ni bilo."
Daniel je, s druge strane, vječiti sanjar, kojem je životni san da postane pjesnik. Puno prije Natashe, on shvaća da je zaljubljen. No, Natasha je tvrd orah.
"'Ne vjerujem u ljubav.'
'Ljubav nije religija', kaže mi. 'Postoji bez obzira na to vjeruješ li ti u nju ili ne.'
'Ma, hajde! Možeš li to dokazati?'
'LJubavne pjesme. Poezija. Sama institucija braka.'
'Joj, daj, molim te. Puko slovo na papiru. Možeš li mi to dokazati znanstvenom metodom? Možeš li ljubav promatrati, izmjeriti, eksperimentirati s njome i zatim isti eksperiment ponoviti? Ne možeš. Možeš li je secirati, uzeti uzorak i proučiti ga pod mikroskopom? Ne možeš. Možeš li je uzgojiti u petrijevci ili mapirati njezin genetski kod?'
'Ne možeš', dodaje, imitirajući moj glas i smijući se.
(...)
'Kažeš da je to samo mrtvo slovo na papiru, ali moraš priznati da svi ti ljudi nešto osjećaju.'
Kimam glavom. 'Nešto privremeno i nešto što se ne može izmjeriti, Ljudi samo žele vjerovati u to. U suprotnom bi morali priznati da je život tek niz nasumičnih dobrih i loših stvari koje ti se događaju sve dok ne umreš.'"
Malo pomalo, Daniel i Natasha sve lakše pronalaze zajednički jezik i shvaćaju da im je izrazito ugodno u zajedničkom društvu. Zajedno se smiju, šale, dijele tajne, razgovaraju o budućnosti. Nažalost, ta je budućnost za njih oboje još uvijek neizvjesna. Svaki trenutak sreće pomalo razara činjenica da se Natashin odlazak sve više bliži. A dok se njen život raspada, ostatak svijeta normalno nastavlja sa svojim tokom.
"Kako je moguće da se sve to događa u istom danu? Kako je moguće da toliko ljudi tek tako nastavlja sa svojim životima bez ikakve svijesti o tome što se događa u mojem? Ponekad ti se svijet tako snažno zatrese da ti je teško povjerovati da nitko drugi nije osjetio taj potres."
Iako se cijelo vrijeme nada nekom čudu, nečemu što će nju i njenu obitelj spasiti od deportacije, ta je nada svakim trenutkom u kojem se ništa ne dogodi sve krhkija.
"Problem s prevelikim nadama jest ta da je onda razočaranje koje nastupi kad propadnu - još veće."
Natashina sudbina možda će se odigrati onako kako ona želi, možda neće. Isto će se dogoditi i s Danielovom. Možda će ta sudbina biti zajednička, možda će se zauvijek razdvojiti na dvije zasebne sudbine. Bilo kako bilo, ni Natasha ni Daniel ne misle odustati - sve do posljednjeg mogućeg trenutka.
"Ljudi stalno griješe. Neke su im pogreške sitne, primjerice kada stanu u pogrešan red pred blagajnom u trgovini. Kada stanu u red iza žene s petsto poklon-bonova i čekovnom knjižicom.
Zatim postoje pogreške srednje veličine. Primjerice, kada odeš studirati medicinu i ne posvetiš se onome što doista strastveno želiš.
A ponekad ljudi čine velike pogreške.
Odustanu."
Ova priča me zabavila, nasmijala, rastužila, iznenadila i raspoložila. Nije završila onako kako sam mislila da bude, ali je završila onako kako je trebala završiti. Prikazala mi je sudbine (ili samo splet slučajnosti) dvoje beskrajno simpatičnih likova, a pričajući njihovu priču, pokazala mi je i male sporedne priče njenih sporednih likova, koje su možda male, ali su izuzetno bitne i dodatno oplemenjuju ovu knjigu.
Možda ste pročitali već gomilu ljubavnih priča i možda mislite da je ovo samo još jedna zvijezda na nebu takvih priča. Možda i jest. A možda ova priča nije samo zvijezda, možda je ona Sunce. I zaslužila je da ju se ispriča.
"'Većina pjesama koje sam ja pročitala govore o ljubavi, o seksu ili o zvijezdama. Vi pjesnici opsjednuti ste zvijezdama. Zvijezdama padalicama. Zvijezdama repaticama. Ugaslim zvijezdama.'
'Zvijezde su važne', potvrđujem, smijući se.
'U redu, ali zašto nema više pjesama o Suncu? I Sunce je zvijezda, i to ona najvažnija. Zaslužilo je barem jednu ili dvije pjesme.'"
Natasha i Daniel upoznaju se sasvim slučajno jednog sasvim slučajnog jutra, u kojem sasvim slučajno završe na istom mjestu u New Yorku. I Natasha i Daniel tog su sasvim slučajnog dana krenuli obaviti nešto od velike važnosti za njihove živote, nešto što će im uvelike utjecati na budućnost. No, sasvim slučajno, putevi su im se ukrstili.
Bila je to ljubav na prvi pogled, ili možda ne baš na prvi, i možda ne baš odmah ljubav, ali svakako su se jedno drugom, već u prvih nekoliko trenutaka nakon što su se sreli, jako svidjeli. Čini se baš kao da se svemir urotio samo da ih spoji i čini se da bi ovo mogla biti jedna fantastična ljubavna priča. Ili barem jedna ludo zabavna ljubavna priča.
Ali (jer, pogodili ste, u ovakvim pričama uvijek postoji ali), Natasha i Daniel nemaju baš puno vremena za zaljubljivanje, budući da Natashi i njenoj obitelji, kao ilegalnim useljenicima, slijedi deportacija te iste večeri.
Iako zna da postoji vrlo mala vjerojatnost da se nešto promijeni, Natasha i dalje pokušava nešto učiniti kako ju ne bi deportirali. A Daniel, poslušni i vrijedni sin korejskih doseljenika, po prvi put u svom životu uviđa da mu život možda ne bi trebao biti onakav kakvog su za njega zamislili njegovi roditelji. I pred Danielom i pred Natashom su velike promjene, i velike borbe da se te promjene (ne) dogode, a, ako ih je već odlučio spojiti, zar je svemir to učinio samo da bi ih već istog dana i zauvijek razdvojio? Pa... sve je moguće.
Ova super zabavna i simpatična priča nije samo romantična čitalačka zabava za ugodna poslijepodneva, već ona u pozadini govori o problemima iseljenika i doseljenika, i njihovoj borbi da se uklope u novu sredinu, započnu novi život i ondje ostanu. Mnogi ilegalni doseljenici nisu odlučili napustiti svoje stare živote i sve što im je poznato iz nekog hira, svi oni imali su neke svoje razloge, svoje probleme, svoje nade u bolje sutra.
"Svi će vam iseljenici reći da je za preseljenje u novu zemlju potrebno mnogo vjere. Čak i ako si čuo priče o sigurnosti, mogućnostima i blagostanju, i dalje je to velik korak. Odvajaš se od vlastitog jezika, vlastitog naroda, odlaziš iz vlastite zemlje. Odlaziš iz vlastite povijesti. Što ako priče koje si čuo nisu točne? Što ako se ne uspiješ prilagoditi? Što ako u novoj zemlji budeš nepoželjan?"
Lik Natashe jako mi se svidio. Ona je izrazito racionalna, stoji s obje noge čvrsto na zemlji. Ne vjeruje u čuda, ne vjeruje u sudbinu, skeptična je prema ljubavi. Možda mi je toliko prirasla srcu jer sam i ja jednako cinična. :)
"Nitko ne želi vjerovati da se stvari događaju nasumično. Moj tata kaže da ne zna odakle mi takav cinizam, ali ja nisam cinična. Realistična sam. Bolje je život doživljavati onakvim kakav jest nego onakvim kakav bismo htjeli da bude. Stvari se ne događaju s razlogom. Stvari se samo događaju."
Ipak, uz sav svoj cinizam, Natasha se svejedno nada da će nešto uspjeti promijeniti i da će se položaj njezine obitelji popraviti, ma koliko malo vjerojatno to bilo. Njezina nada je oprezna, ali je ipak tu.
"Iskustveno potvrđena činjenica: nikad ne bi trebalo računati na malo vjerojatne ishode. Puno je bolje proučiti vjerojatnost i računati na ishod koji je vjerojatan. No ako ti je malo vjerojatan ishod jedina šansa, onda je moraš pokušati iskoristiti."
Kada u Natashin život ušeta Daniel, ona ga isprva promatra kao na tek smetnju koja se pojavila da joj misli odvrati od njenog pravog cilja. Veoma simpatičnu smetnju, ali ipak. Čak i kada joj postane jasno da joj se, usprkos svim razlozima protiv i svom racionalnom razmišljanju, Daniel doista, doista sviđa, Natashin racionalni um ne dozvoljava joj da se prepusti sanjarenju. Čak i kada je ljubav u pitanju, Natasha je izrazito pragmatična.
"Kada Natasha razmišlja o ljubavi, razmišlja na sljedeći način: ništa nije vječno. Baš kao i izotopi vodik-7, litij-5 ili bor-7, ljubav ima infinitezimalno kratak poluživot koji dovodi do potpunog raspadanja. A kad nestane, kao da je nikada nije ni bilo."
Daniel je, s druge strane, vječiti sanjar, kojem je životni san da postane pjesnik. Puno prije Natashe, on shvaća da je zaljubljen. No, Natasha je tvrd orah.
"'Ne vjerujem u ljubav.'
'Ljubav nije religija', kaže mi. 'Postoji bez obzira na to vjeruješ li ti u nju ili ne.'
'Ma, hajde! Možeš li to dokazati?'
'LJubavne pjesme. Poezija. Sama institucija braka.'
'Joj, daj, molim te. Puko slovo na papiru. Možeš li mi to dokazati znanstvenom metodom? Možeš li ljubav promatrati, izmjeriti, eksperimentirati s njome i zatim isti eksperiment ponoviti? Ne možeš. Možeš li je secirati, uzeti uzorak i proučiti ga pod mikroskopom? Ne možeš. Možeš li je uzgojiti u petrijevci ili mapirati njezin genetski kod?'
'Ne možeš', dodaje, imitirajući moj glas i smijući se.
(...)
'Kažeš da je to samo mrtvo slovo na papiru, ali moraš priznati da svi ti ljudi nešto osjećaju.'
Kimam glavom. 'Nešto privremeno i nešto što se ne može izmjeriti, Ljudi samo žele vjerovati u to. U suprotnom bi morali priznati da je život tek niz nasumičnih dobrih i loših stvari koje ti se događaju sve dok ne umreš.'"
Malo pomalo, Daniel i Natasha sve lakše pronalaze zajednički jezik i shvaćaju da im je izrazito ugodno u zajedničkom društvu. Zajedno se smiju, šale, dijele tajne, razgovaraju o budućnosti. Nažalost, ta je budućnost za njih oboje još uvijek neizvjesna. Svaki trenutak sreće pomalo razara činjenica da se Natashin odlazak sve više bliži. A dok se njen život raspada, ostatak svijeta normalno nastavlja sa svojim tokom.
"Kako je moguće da se sve to događa u istom danu? Kako je moguće da toliko ljudi tek tako nastavlja sa svojim životima bez ikakve svijesti o tome što se događa u mojem? Ponekad ti se svijet tako snažno zatrese da ti je teško povjerovati da nitko drugi nije osjetio taj potres."
Iako se cijelo vrijeme nada nekom čudu, nečemu što će nju i njenu obitelj spasiti od deportacije, ta je nada svakim trenutkom u kojem se ništa ne dogodi sve krhkija.
"Problem s prevelikim nadama jest ta da je onda razočaranje koje nastupi kad propadnu - još veće."
Natashina sudbina možda će se odigrati onako kako ona želi, možda neće. Isto će se dogoditi i s Danielovom. Možda će ta sudbina biti zajednička, možda će se zauvijek razdvojiti na dvije zasebne sudbine. Bilo kako bilo, ni Natasha ni Daniel ne misle odustati - sve do posljednjeg mogućeg trenutka.
"Ljudi stalno griješe. Neke su im pogreške sitne, primjerice kada stanu u pogrešan red pred blagajnom u trgovini. Kada stanu u red iza žene s petsto poklon-bonova i čekovnom knjižicom.
Zatim postoje pogreške srednje veličine. Primjerice, kada odeš studirati medicinu i ne posvetiš se onome što doista strastveno želiš.
A ponekad ljudi čine velike pogreške.
Odustanu."
Ova priča me zabavila, nasmijala, rastužila, iznenadila i raspoložila. Nije završila onako kako sam mislila da bude, ali je završila onako kako je trebala završiti. Prikazala mi je sudbine (ili samo splet slučajnosti) dvoje beskrajno simpatičnih likova, a pričajući njihovu priču, pokazala mi je i male sporedne priče njenih sporednih likova, koje su možda male, ali su izuzetno bitne i dodatno oplemenjuju ovu knjigu.
Možda ste pročitali već gomilu ljubavnih priča i možda mislite da je ovo samo još jedna zvijezda na nebu takvih priča. Možda i jest. A možda ova priča nije samo zvijezda, možda je ona Sunce. I zaslužila je da ju se ispriča.
"'Većina pjesama koje sam ja pročitala govore o ljubavi, o seksu ili o zvijezdama. Vi pjesnici opsjednuti ste zvijezdama. Zvijezdama padalicama. Zvijezdama repaticama. Ugaslim zvijezdama.'
'Zvijezde su važne', potvrđujem, smijući se.
'U redu, ali zašto nema više pjesama o Suncu? I Sunce je zvijezda, i to ona najvažnija. Zaslužilo je barem jednu ili dvije pjesme.'"
______________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2Uonf7i
