Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.
[eng. Still Alice]
Počne gotovo neprimjetno.
Prvo zaboraviš ključeve, ili naočale.
Onda se, tijekom prezentacije, ili predavanja, ili običnog razgovora, ne možeš sjetiti riječi koja ti je maloprije bila navrh jezika.
Zatim smetneš s uma neki dogovor, ili sastanak, ili večeru.
A onda krenu teže stvari.
Izgubiš se na povratku kući, i to u kvartu koji poznaješ kao vlastiti džep.
Ne prepoznaješ ženu svojeg prijatelja, koju si upoznala ranije iste večeri.
Posve zaboraviš na konferenciju kojoj si morala prisustvovati, ili putovanje na koje si trebala otputovati.
I nakon svega toga, tek tad počinje ono najgore.
Zaboraviš imena svojih prijatelja. Znaš da ih poznaješ i znaš da ste bliski, ali u svom umu nikako ih ne možeš smjestiti.
Ne prepoznaješ vlastitu djecu. Znaš da bi trebala, i negdje duboko u svom umu jasno ti je tko su, ali osoba koja stoji pred tobom ne odgovara slici te osobe koju si u svom umu zapamtila i te dvije slike nikako ne uspijevaš povezati.
Tvoj um se polako gasi, gubiš slike, riječi i sjećanja, sve dok od tebe gotovo ništa ne ostane.
Sve se ovo dogodilo Alice Howland, uglednoj kognitivnoj psihologinji, koja je genetski naslijedila Alzheimerovu bolest, i to onu s ranim početkom. Nekoć široko respektirana sveučilišna profesorica, renomirano ime u svojoj struci, u vrlo se kratkom vremenu svela na nekog tko se svakog jutra mora iznova podsjećati kako se kuha kava, kako se reže kruh, kako se rade sve one jednostavne svakodnevne stvari koje većini ljudi dolaze automatski poput disanja.
Lisa Genova i sama je renomirano ime u svojoj struci, ona je biopsihologinja i neuroznanstvenica kojoj ljudski mozak i način na koji on funkcionira, pa i onda kada otežano ili uopće ne funkcionira, nije nimalo strana tema, dapače. Upravo zbog toga i zbog iscprnih istraživanja koja provodi pri pisanju svojih romana, Lisa nam daje savršeno realističan uvid u ono s čim se moraju nositi ljudi oboljeli od nekih od najstrašnjih bolesti koje ih uopće mogu zadesiti. Alzheimer je upravo takva bolest.
Ne mogu zamisliti ništa strašnije od toga da nepovratno počnem zaboravljati ne samo vlastiti život i ljude u njemu, nego i to kako taj život uopće funkcionira. Da više ne mogu imenovati predmete oko sebe, da više ne znam ni kako ih upotrebljavati, da zaboravim sve što sam bila i što jesam, da mi ljudi koje volim postanu potpuni stranci... Budućnost uz Alzheimerovu bolest budućnost je koja zastrašuje, koja je potpuno jeziva.
Ovo je bolest za koju još uvijek nema lijeka, bolest od koje boluje mnogo, mnogo ljudi. Knjige poput ove prikazuju nam kako to točno izgleda, kako izgleda život nekoga s ovom bolesti i što je toj osobi sve potrebno kako bi nastavila živjeti najboljim mogućim životom kojim to uopće može. Alice je, srećom, imala svu moguću potporu ljudi oko sebe, ali ne možeš se ne zapitati kako je tek onima koji tu potporu nemaju. Zastrašujuća pomisao.
Aliceina borba s Alzheimerovom bolesti, prikaz njegovog napretka i načina na koji Alice gubi samu sebe, komadić po komadić, doista je sjajno opisan. Vrlo je emotivan, a opet vrlo racionalan, onakav kakva je, naposlijetku, i sama Alice. Biti zarobljen u vlastitom umu djeluje strašno, ali cilj Aliceine priče nije samo da nas zastraši, već da nam pokaže kako u njoj, uz sve poteškoće koje njena bolest sa sobom nosi, još uvijek čuči dijelić nje same, osobe kakve je bila i kakva još uvijek, negdje duboko, jest.
Ona je još uvijek Alice. Čak i kad ju njen um natjera da to zaboravi.
Prvo zaboraviš ključeve, ili naočale.
Onda se, tijekom prezentacije, ili predavanja, ili običnog razgovora, ne možeš sjetiti riječi koja ti je maloprije bila navrh jezika.
Zatim smetneš s uma neki dogovor, ili sastanak, ili večeru.
A onda krenu teže stvari.
Izgubiš se na povratku kući, i to u kvartu koji poznaješ kao vlastiti džep.
Ne prepoznaješ ženu svojeg prijatelja, koju si upoznala ranije iste večeri.
Posve zaboraviš na konferenciju kojoj si morala prisustvovati, ili putovanje na koje si trebala otputovati.
I nakon svega toga, tek tad počinje ono najgore.
Zaboraviš imena svojih prijatelja. Znaš da ih poznaješ i znaš da ste bliski, ali u svom umu nikako ih ne možeš smjestiti.
Ne prepoznaješ vlastitu djecu. Znaš da bi trebala, i negdje duboko u svom umu jasno ti je tko su, ali osoba koja stoji pred tobom ne odgovara slici te osobe koju si u svom umu zapamtila i te dvije slike nikako ne uspijevaš povezati.
Tvoj um se polako gasi, gubiš slike, riječi i sjećanja, sve dok od tebe gotovo ništa ne ostane.
Sve se ovo dogodilo Alice Howland, uglednoj kognitivnoj psihologinji, koja je genetski naslijedila Alzheimerovu bolest, i to onu s ranim početkom. Nekoć široko respektirana sveučilišna profesorica, renomirano ime u svojoj struci, u vrlo se kratkom vremenu svela na nekog tko se svakog jutra mora iznova podsjećati kako se kuha kava, kako se reže kruh, kako se rade sve one jednostavne svakodnevne stvari koje većini ljudi dolaze automatski poput disanja.
Lisa Genova i sama je renomirano ime u svojoj struci, ona je biopsihologinja i neuroznanstvenica kojoj ljudski mozak i način na koji on funkcionira, pa i onda kada otežano ili uopće ne funkcionira, nije nimalo strana tema, dapače. Upravo zbog toga i zbog iscprnih istraživanja koja provodi pri pisanju svojih romana, Lisa nam daje savršeno realističan uvid u ono s čim se moraju nositi ljudi oboljeli od nekih od najstrašnjih bolesti koje ih uopće mogu zadesiti. Alzheimer je upravo takva bolest.
Ne mogu zamisliti ništa strašnije od toga da nepovratno počnem zaboravljati ne samo vlastiti život i ljude u njemu, nego i to kako taj život uopće funkcionira. Da više ne mogu imenovati predmete oko sebe, da više ne znam ni kako ih upotrebljavati, da zaboravim sve što sam bila i što jesam, da mi ljudi koje volim postanu potpuni stranci... Budućnost uz Alzheimerovu bolest budućnost je koja zastrašuje, koja je potpuno jeziva.
Ovo je bolest za koju još uvijek nema lijeka, bolest od koje boluje mnogo, mnogo ljudi. Knjige poput ove prikazuju nam kako to točno izgleda, kako izgleda život nekoga s ovom bolesti i što je toj osobi sve potrebno kako bi nastavila živjeti najboljim mogućim životom kojim to uopće može. Alice je, srećom, imala svu moguću potporu ljudi oko sebe, ali ne možeš se ne zapitati kako je tek onima koji tu potporu nemaju. Zastrašujuća pomisao.
Aliceina borba s Alzheimerovom bolesti, prikaz njegovog napretka i načina na koji Alice gubi samu sebe, komadić po komadić, doista je sjajno opisan. Vrlo je emotivan, a opet vrlo racionalan, onakav kakva je, naposlijetku, i sama Alice. Biti zarobljen u vlastitom umu djeluje strašno, ali cilj Aliceine priče nije samo da nas zastraši, već da nam pokaže kako u njoj, uz sve poteškoće koje njena bolest sa sobom nosi, još uvijek čuči dijelić nje same, osobe kakve je bila i kakva još uvijek, negdje duboko, jest.
Ona je još uvijek Alice. Čak i kad ju njen um natjera da to zaboravi.
__________________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2X5WGp2
