[eng. The lost flowers of Alice Hart]
Prijevod: Lidija Toman
"U drvenoj kući na kraju puteljka, devetogodišnja Alice Hart sjedila
je za svojim stolom pored prozora i sanjarila o načinima na koje može
zapaliti svog oca."
Što očekivati nakon ovakvog uvoda? Pa, jednu doista... intenzivnu i emotivnu priču.
Mala Alice Hart odrasta uz oca zlostavljača i ustrašenu majku, izolirana na imanju izvan grada. Alice sanja o tome da njenog oca zahvati plamen, koji će ga očistiti i nakon kojeg će joj se, poput feniksa, vratiti onaj dragi i brižni otac kakav je njen otac znao prije biti. Očeva raspoloženja nisu uvijek burna, ali kada jesu, tutnje poput uragana, noseći sve pred sobom. Nakon svakog takvog uragana, otac se obično povuče u šupu. Alice nikada nije ušla u šupu, ali silno bi voljela znati što otac ondje radi. Prilika se ukaže kada ju jednog dana nakratko ostave samu, a taj izlet u šupu zapalit će očev gnjev i pokrenuti tragične događaje koji će promijeniti Alicein život.
Nedugo potom, Alice odlazi živjeti s bakom, na bakinu farmu autohtonog australskog cvijeća. Ondje su utočište pronašle i mnoge druge žene, koje su se, poput Alice, u neko doba u svojim životima morale nositi s osobnim i obiteljskim tragedijama. Odrastajući na farmi, Alice uči kako ono što želiš reći možeš izreći cvijećem. Ipak, cvijeće nema uvijek sve odgovore, a ako želi otkriti sve tajne o svojoj obitelji, podrijetlu i samoj sebi, Alice će morati naučiti odgovore na te tajne pronaći na drugačiji način.
Čim otvorite ovu knjigu, prije no što ju uopće počnete čitati, odmah vam u oko upadne njena ljepota. Tu ne mislim samo na predivnu naslovnicu, već i na divne ilustracije i opise autohtonog australskog cvijeća, koje krase baš svako poglavlje. A svako poglavlje također nosi i naziv prema nekom cvijetu, upotpunjen značenjem kojeg taj cvijet nosi.
Sva ta ljepota koja okružuje ovu priču, okružuje priču koja je u biti veoma tragična. Aliceina priča je priča o životu punom zlostavljanja, tajni, nemoći i propuštenih prilika. Sama je priča vrlo emotivna i vrlo je lijepo ispričana - stilom koji me, zbog svoje magičnosti, posjetio na onaj Alice Hoffman.
No, unatoč lijepom stilu i svoj ljepoti priče, likovi u toj priči neizmjerno su me živcirali. Tu je, prije svega, Alice, koja, prošavši kroz sve kroz što je prošla i znajući do čega je veza sa zlostavljačem dovela njenu majku, svjesno i namjerno ulazi i uporno ostaje u istoj takvoj vezi, čineći pogrešku za pogreškom, svaku posve jednaku onima svoje majke. Zatim, tu su i sve ostale žene u Aliceinoj obitelji, čije priče ćemo postupno doznavati, a koje, čini se, smatraju da je bolje šutjeti nego ispričati novim generacijama o tragičnoj prošlosti i pogreškama koje su u njoj učinile i tako možda spriječiti ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. Također, svakoj je od žena u Aliceinoj obitelji sav centar svijeta uvijek činio neki muškarac, radi kojeg su kasnije završile tragično. I kod Alice se kasnije ponavlja ista priča: cijelu sebe pokloni određenom muškarcu, kao da bez njega uopće ne postoji.
Nije lako govoriti o prošlosti, pogotovo ako ondje leže pogreške i postupci na koje nimalo nismo ponosni. Ali, čitajući ovu priču, ne jednom sam pomislila kako, da su samo sve te žene jedne s drugima podijelile svoje tajne, mnoge od tragedija koje su se kasnije dogodile su se mogle lako izbjeći.
"Sigurno je strašno nositi teret priča koje silno želiš ispričati nekome tko ih ima pravo znati, ali sama pomisao na to da ih ispričaš užasava te do bola jer moraš zaviriti u dijelove sebe u koje ne želiš zaviriti, i to da bi pronašla priču koju više ne možeš iznova napisati."
Teško je živjeti sa zlostavljačem i teško je smoći hrabrosti za napuštanje tog života. Većina ljudi, pogotovo žena, ostaje u nasilnoj vezi vječno se nadajući da će se njihov partner jednoga dana promijeniti i postati onakav kakvog priželjkuju. No, to se nikada ne dogodi.
"Biti u njegovoj blizini bilo je poput stajanja vani, bez skloništa, za olujnog vremena; uvijek u strepnji gledate prema nebu."
Alice, koliko god me živcirala svojim postupcima i svojom nevoljkošću da se makne od muškarca koji jednostavno nije za nju, zapravo vrlo realistično utjelovljuje toliko mnogo žena koje se nalaze u nekom obliku fizički ili emocionalno nasilne veze. Ovdje također jasno vidimo koliko točno ima istine u onoj tvrdnji da djeca ponavljaju pogreške svojih roditelja, jer su, odrastajući uz njihovo ovisničko-nasilničko ponašanje, jedino na takvo ponašanje naučena. Nije da Alice ne zna u što se upušta, ona je toga savršeno svjesna, ali, baš kao i njena majka prije nje, Alice ne odustaje od ideje da može sve popraviti, samo ako se dovoljno potrudi.
"Nije znala zbog čega on misli da nije dovoljno dobar, ni zbog čega ljudi ne žele provoditi vrijeme s njim, ni gdje on na sebi vidi greške, ali znala je jedno: istopit će samu sebe poput zlata i popravit će sve što treba."
Već dugo nisam pročitala knjigu koju istodobno i volim i mrzim. Mrzim to što njeni likovi svjesno koračaju prema vlastitom samouništenju i što vječno traže nekog muškarca da ih spasi i da se uz njega osjećaju potpunima. Mrzim i to što postoji toliko stvarnih žena čiji životi su zaista takvi. No, volim način na koji je ova priča ispričana, volim miris neobičnog cvijeća koji je utkan u svako poglavlje i to neko posebno melankolično ozračje koje nad pričom vlada. Volim osjećajnost i senzibilitet ove priče. A volim i njen kraj: nije završila onako kako sam očekivala, što je dobro, jer je završila baš onako kako je trebala.
Alice možda nije bila snažna žena kakvom sam tijekom cijele priče čekala da postane, ali na kraju je pokazala da ipak može biti snažna - samo joj je za to trebalo malo dulje vremena.
Što očekivati nakon ovakvog uvoda? Pa, jednu doista... intenzivnu i emotivnu priču.
Mala Alice Hart odrasta uz oca zlostavljača i ustrašenu majku, izolirana na imanju izvan grada. Alice sanja o tome da njenog oca zahvati plamen, koji će ga očistiti i nakon kojeg će joj se, poput feniksa, vratiti onaj dragi i brižni otac kakav je njen otac znao prije biti. Očeva raspoloženja nisu uvijek burna, ali kada jesu, tutnje poput uragana, noseći sve pred sobom. Nakon svakog takvog uragana, otac se obično povuče u šupu. Alice nikada nije ušla u šupu, ali silno bi voljela znati što otac ondje radi. Prilika se ukaže kada ju jednog dana nakratko ostave samu, a taj izlet u šupu zapalit će očev gnjev i pokrenuti tragične događaje koji će promijeniti Alicein život.
Nedugo potom, Alice odlazi živjeti s bakom, na bakinu farmu autohtonog australskog cvijeća. Ondje su utočište pronašle i mnoge druge žene, koje su se, poput Alice, u neko doba u svojim životima morale nositi s osobnim i obiteljskim tragedijama. Odrastajući na farmi, Alice uči kako ono što želiš reći možeš izreći cvijećem. Ipak, cvijeće nema uvijek sve odgovore, a ako želi otkriti sve tajne o svojoj obitelji, podrijetlu i samoj sebi, Alice će morati naučiti odgovore na te tajne pronaći na drugačiji način.
Čim otvorite ovu knjigu, prije no što ju uopće počnete čitati, odmah vam u oko upadne njena ljepota. Tu ne mislim samo na predivnu naslovnicu, već i na divne ilustracije i opise autohtonog australskog cvijeća, koje krase baš svako poglavlje. A svako poglavlje također nosi i naziv prema nekom cvijetu, upotpunjen značenjem kojeg taj cvijet nosi.
Sva ta ljepota koja okružuje ovu priču, okružuje priču koja je u biti veoma tragična. Aliceina priča je priča o životu punom zlostavljanja, tajni, nemoći i propuštenih prilika. Sama je priča vrlo emotivna i vrlo je lijepo ispričana - stilom koji me, zbog svoje magičnosti, posjetio na onaj Alice Hoffman.
No, unatoč lijepom stilu i svoj ljepoti priče, likovi u toj priči neizmjerno su me živcirali. Tu je, prije svega, Alice, koja, prošavši kroz sve kroz što je prošla i znajući do čega je veza sa zlostavljačem dovela njenu majku, svjesno i namjerno ulazi i uporno ostaje u istoj takvoj vezi, čineći pogrešku za pogreškom, svaku posve jednaku onima svoje majke. Zatim, tu su i sve ostale žene u Aliceinoj obitelji, čije priče ćemo postupno doznavati, a koje, čini se, smatraju da je bolje šutjeti nego ispričati novim generacijama o tragičnoj prošlosti i pogreškama koje su u njoj učinile i tako možda spriječiti ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. Također, svakoj je od žena u Aliceinoj obitelji sav centar svijeta uvijek činio neki muškarac, radi kojeg su kasnije završile tragično. I kod Alice se kasnije ponavlja ista priča: cijelu sebe pokloni određenom muškarcu, kao da bez njega uopće ne postoji.
Nije lako govoriti o prošlosti, pogotovo ako ondje leže pogreške i postupci na koje nimalo nismo ponosni. Ali, čitajući ovu priču, ne jednom sam pomislila kako, da su samo sve te žene jedne s drugima podijelile svoje tajne, mnoge od tragedija koje su se kasnije dogodile su se mogle lako izbjeći.
"Sigurno je strašno nositi teret priča koje silno želiš ispričati nekome tko ih ima pravo znati, ali sama pomisao na to da ih ispričaš užasava te do bola jer moraš zaviriti u dijelove sebe u koje ne želiš zaviriti, i to da bi pronašla priču koju više ne možeš iznova napisati."
Teško je živjeti sa zlostavljačem i teško je smoći hrabrosti za napuštanje tog života. Većina ljudi, pogotovo žena, ostaje u nasilnoj vezi vječno se nadajući da će se njihov partner jednoga dana promijeniti i postati onakav kakvog priželjkuju. No, to se nikada ne dogodi.
"Biti u njegovoj blizini bilo je poput stajanja vani, bez skloništa, za olujnog vremena; uvijek u strepnji gledate prema nebu."
Alice, koliko god me živcirala svojim postupcima i svojom nevoljkošću da se makne od muškarca koji jednostavno nije za nju, zapravo vrlo realistično utjelovljuje toliko mnogo žena koje se nalaze u nekom obliku fizički ili emocionalno nasilne veze. Ovdje također jasno vidimo koliko točno ima istine u onoj tvrdnji da djeca ponavljaju pogreške svojih roditelja, jer su, odrastajući uz njihovo ovisničko-nasilničko ponašanje, jedino na takvo ponašanje naučena. Nije da Alice ne zna u što se upušta, ona je toga savršeno svjesna, ali, baš kao i njena majka prije nje, Alice ne odustaje od ideje da može sve popraviti, samo ako se dovoljno potrudi.
"Nije znala zbog čega on misli da nije dovoljno dobar, ni zbog čega ljudi ne žele provoditi vrijeme s njim, ni gdje on na sebi vidi greške, ali znala je jedno: istopit će samu sebe poput zlata i popravit će sve što treba."
Već dugo nisam pročitala knjigu koju istodobno i volim i mrzim. Mrzim to što njeni likovi svjesno koračaju prema vlastitom samouništenju i što vječno traže nekog muškarca da ih spasi i da se uz njega osjećaju potpunima. Mrzim i to što postoji toliko stvarnih žena čiji životi su zaista takvi. No, volim način na koji je ova priča ispričana, volim miris neobičnog cvijeća koji je utkan u svako poglavlje i to neko posebno melankolično ozračje koje nad pričom vlada. Volim osjećajnost i senzibilitet ove priče. A volim i njen kraj: nije završila onako kako sam očekivala, što je dobro, jer je završila baš onako kako je trebala.
Alice možda nije bila snažna žena kakvom sam tijekom cijele priče čekala da postane, ali na kraju je pokazala da ipak može biti snažna - samo joj je za to trebalo malo dulje vremena.
___________________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2nKtV4H
