Izdavač: Stilus, 2019.
[eng. The Butterfly garden]
Prijevod: Ira Martinović
"Pravi leptiri mogu odletjeti i pobjeći.
Vrtlarovi leptiri slobodni su tek ako padnu."
U vrtu unutar vrta, skriven od pogleda debelim betonskim zidovima i neprobojnim staklom koje ne propušta nikakav zvuk, nalazi se vrt leptira. Ovo zvuči kao uvod u zanimljivu priču o ljubiteljima prirode, ali leptiri u ovom vrtu s tim nemaju baš nikakve veze. Leptiri u ovom vrtu nisu zapravo leptiri, već djevojke s tetovažama leptira - tetovažama kojima ih je oskvrnuo njihov otmičar i tamničar, čovjek kojega zovu Vrtlar.
Priča o Vrtu izašla je na vidjelo tek nakon što ga je FBI uspio razotkriti, ali mnogo toga u pozadini ovog izopačenog Vrta i njegovog izopačenog Vrtlara još se ne zna. Cijelu priču, malo pomalo, pokušavaju doznati dvojica agenata FBI-a, izvlačeći informacije od jedne od djevojaka koja je uspjela preživjeti Vrt. Problem je samo što ovoj djevojci nitko još ne zna ni pravo ime, a agenti nisu sasvim sigurni niti u to je li ona žrtva, ili je pak suučesnica u Vrtlarevim groznim zločinima.
No, stranicu po stranicu, uspjet će doznati.
'Vrt leptira' veoma je napet, a također i prilično jeziv i mračan roman, ali riječ kojom bih nekako najtočnije opisala priču koja se skriva među njegovim koricama je... uznemirujuća.
Mislim da je stvar u tome što se ovdje ne radi o klasičnom zločinu otmice i zatočeništva, već dugogodišnjem operiranju jednog nevjerojatno pedantnog psihopata, koji je sve te godine uspješno skrivao sve što radi. Otimajući mlade djevojke i obilježavajući ih jezivim tetovažama, Vrtlar je stvorio svoj mali privatni svijet skriven od pogleda drugih, svijet koji je napučio prekrasnim djevojkama čije bi se tetovaže leptira u nekom drugom svijetu smatrale jednako prekrasnima, ali ujedno svijet koji je svu tu ljepotu nemilosrdno iskorištavao i uništavao.
"Ljepota gubi značenje kad ste okruženi njome."
Ono što je možda najjezivije u cijeloj priči je to što je Vrtlar iskreno vjerovao da djevojkama koje je oteo pruža nešto što bi one mogle samo poželjeti - vječnost u ljepoti koja nikada nikada neće uvenuti. I same su se djevojke na to gotovo navikle, tražeći utočište u rutini svakodnevice, stvaranju prijateljstava s drugim zatočenicama, malim znakovima pažnje koje im je pružao Vrtlar, sve kako bi si odvratile misli od onoga što ih neizbježno čeka kad Vrtlar odluči da je njihovo vrijeme došlo.
"Užas se lakše uvuče u misli noću, kad nemaš drugog posla."
Jednako jeziva je i iluzija slobode koju su zatočene djevojke prigrlile kako bi nekako uspjele ostati pribrane i ne izgubiti razum misleći na užase kojima su okružene u svom prekasnom kavezu. Vrtlar im je dopuštao da rade što žele, čak im i priređivao neka malena iznenađenja, davao im darove, kao da sve to može opravdati ili zamaskirati činjenicu da su zatvorene na mjestu iz kojega nema izlaza, čak ni u smrti.
"Iluzija slobode ponekad je bila bolnija od zatočeništva."
Vrtlareva briga za djevojke koje je zatočio, njegov odnos prema njima, nekakva morbidna naznaka ljubavi čak - kao da su mu štićenice ili kao da mu je doista stalo do toga da im pomogne da ostvare morbidni potencijal koji je on sam umislio da ga sve one žele ostvariti, dodatna je nota jeze koja ovaj roman čini tako uznemirujućim. Još je užasnija slika Stockholmskog sindroma koju je autorica tako vjerno uspjela oslikati na nekima od djevojaka kojima je nastanila svoj roman, slika koja Vrtlara u očima nekih njegovih zatočenica prikazuje ne kao psihopata koji ih je zatočio, nego kao brižnog skrbnika koji ih voli i koji misli na njih.
"Ako okreneš glavu od čudovišta, ono više nije tamo, zar ne?"
Ako si dovoljno dugo zatočena, prisiljena prihvatiti činjenicu da nikada nećeš izaći, svoj ćeš kavez početi promatrati drugim očima, očima koje su se toliko na njega navikle da ga gotovo smatraju domom.
Iako duboko uznemirujuć, ovaj je roman toliko napet i Vrt koji opisuje toliko tajnovit, da sam ga uspjela vrlo brzo pročitati, sa željom - ali i strahom od onoga što ću otkriti - da doznam sve tajne Vrta i njegovih stanovnica. Dot Hutchinson itekako zna pisati (mali citati koje sam navodila kroz ovu recenziju samo su djelić bisera koje ovaj roman skriva) i svojim pisanjem zaintrigirati čitatelje.
Usudite se kročiti u Vrt - i doznajte kakve sve ljepote i opasnosti on skriva.
Vrtlarovi leptiri slobodni su tek ako padnu."
U vrtu unutar vrta, skriven od pogleda debelim betonskim zidovima i neprobojnim staklom koje ne propušta nikakav zvuk, nalazi se vrt leptira. Ovo zvuči kao uvod u zanimljivu priču o ljubiteljima prirode, ali leptiri u ovom vrtu s tim nemaju baš nikakve veze. Leptiri u ovom vrtu nisu zapravo leptiri, već djevojke s tetovažama leptira - tetovažama kojima ih je oskvrnuo njihov otmičar i tamničar, čovjek kojega zovu Vrtlar.
Priča o Vrtu izašla je na vidjelo tek nakon što ga je FBI uspio razotkriti, ali mnogo toga u pozadini ovog izopačenog Vrta i njegovog izopačenog Vrtlara još se ne zna. Cijelu priču, malo pomalo, pokušavaju doznati dvojica agenata FBI-a, izvlačeći informacije od jedne od djevojaka koja je uspjela preživjeti Vrt. Problem je samo što ovoj djevojci nitko još ne zna ni pravo ime, a agenti nisu sasvim sigurni niti u to je li ona žrtva, ili je pak suučesnica u Vrtlarevim groznim zločinima.
No, stranicu po stranicu, uspjet će doznati.
'Vrt leptira' veoma je napet, a također i prilično jeziv i mračan roman, ali riječ kojom bih nekako najtočnije opisala priču koja se skriva među njegovim koricama je... uznemirujuća.
Mislim da je stvar u tome što se ovdje ne radi o klasičnom zločinu otmice i zatočeništva, već dugogodišnjem operiranju jednog nevjerojatno pedantnog psihopata, koji je sve te godine uspješno skrivao sve što radi. Otimajući mlade djevojke i obilježavajući ih jezivim tetovažama, Vrtlar je stvorio svoj mali privatni svijet skriven od pogleda drugih, svijet koji je napučio prekrasnim djevojkama čije bi se tetovaže leptira u nekom drugom svijetu smatrale jednako prekrasnima, ali ujedno svijet koji je svu tu ljepotu nemilosrdno iskorištavao i uništavao.
"Ljepota gubi značenje kad ste okruženi njome."
Ono što je možda najjezivije u cijeloj priči je to što je Vrtlar iskreno vjerovao da djevojkama koje je oteo pruža nešto što bi one mogle samo poželjeti - vječnost u ljepoti koja nikada nikada neće uvenuti. I same su se djevojke na to gotovo navikle, tražeći utočište u rutini svakodnevice, stvaranju prijateljstava s drugim zatočenicama, malim znakovima pažnje koje im je pružao Vrtlar, sve kako bi si odvratile misli od onoga što ih neizbježno čeka kad Vrtlar odluči da je njihovo vrijeme došlo.
"Užas se lakše uvuče u misli noću, kad nemaš drugog posla."
Jednako jeziva je i iluzija slobode koju su zatočene djevojke prigrlile kako bi nekako uspjele ostati pribrane i ne izgubiti razum misleći na užase kojima su okružene u svom prekasnom kavezu. Vrtlar im je dopuštao da rade što žele, čak im i priređivao neka malena iznenađenja, davao im darove, kao da sve to može opravdati ili zamaskirati činjenicu da su zatvorene na mjestu iz kojega nema izlaza, čak ni u smrti.
"Iluzija slobode ponekad je bila bolnija od zatočeništva."
Vrtlareva briga za djevojke koje je zatočio, njegov odnos prema njima, nekakva morbidna naznaka ljubavi čak - kao da su mu štićenice ili kao da mu je doista stalo do toga da im pomogne da ostvare morbidni potencijal koji je on sam umislio da ga sve one žele ostvariti, dodatna je nota jeze koja ovaj roman čini tako uznemirujućim. Još je užasnija slika Stockholmskog sindroma koju je autorica tako vjerno uspjela oslikati na nekima od djevojaka kojima je nastanila svoj roman, slika koja Vrtlara u očima nekih njegovih zatočenica prikazuje ne kao psihopata koji ih je zatočio, nego kao brižnog skrbnika koji ih voli i koji misli na njih.
"Ako okreneš glavu od čudovišta, ono više nije tamo, zar ne?"
Ako si dovoljno dugo zatočena, prisiljena prihvatiti činjenicu da nikada nećeš izaći, svoj ćeš kavez početi promatrati drugim očima, očima koje su se toliko na njega navikle da ga gotovo smatraju domom.
Iako duboko uznemirujuć, ovaj je roman toliko napet i Vrt koji opisuje toliko tajnovit, da sam ga uspjela vrlo brzo pročitati, sa željom - ali i strahom od onoga što ću otkriti - da doznam sve tajne Vrta i njegovih stanovnica. Dot Hutchinson itekako zna pisati (mali citati koje sam navodila kroz ovu recenziju samo su djelić bisera koje ovaj roman skriva) i svojim pisanjem zaintrigirati čitatelje.
Usudite se kročiti u Vrt - i doznajte kakve sve ljepote i opasnosti on skriva.
________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/390mQ2n
