Iako
neodoljivo ljetne naslovnice - i samog naziva, kad smo već kod toga -
ova knjiga zbog svoje tematike ne pripada u one tipično 'ljetne' naslove
koje volimo ponijeti na plažu i uz njih pustiti mozak na pašu. A opet,
meni je baš ona ovog ljeta bila savršen izbor. Savršeno ljetna, bez
obzira na to što nije prpošna i bezbrižna kao knjige koje inače
smatram(o) pravim ljetnim izborom.
Tema o kojoj govori je
gubitak, bol gubitka i kako se s njime nositi. Istodobno, tema joj je i
novi početak, prebolijevanje, ozdravljenje od tuge i boli koju je
gubitak prouzročio. Tužna je, da, i vrlo emotivna, ali je i
inspirativna, pozitivna, puna nade. Ozbiljna, ali ima i zabavnih
trenutaka. Tužna, ali ima i sretnih trenutaka. Bolna, ali s primjesom
melema koji tu bol postupno ublažava. I jako, jako lijepa.
Ova
knjiga priča o Rumi, koja je u automobilskoj nesreći, u kojoj je i sama
sudjelovala, izgubila mlađu sestru Leu. Iako se nisu baš uvijek najbolje
slagale, Rumi i Lea bile su vrlo bliske, a zajedno su se bavile i
skladanjem glazbe. Imale su originalnu metodu: zamislile bi bilo koje
tri riječi, koje bi im poslužile kao naslov pjesme, a onda na temelju te
tri riječi napisale i samu pjesmu. Ponekad je to bilo lako, ponekad su
se mučile pronaći prave stihove za ono što su željele naslovom poručiti.
A posljednje tri riječi, posljednji naslov pjesme koja je zbog Leine
smrti ostala nedovršena, bile su: ljeto, ptica, plavo.
Osjećajući
na neki način krivnju zbog toga što je preživjela, a Lea umrla, Rumi se
osjeća primoranom završiti njihovu posljednju pjesmu. No, bez Lee,
teško joj se uopće okrenuti glazbi, kao da bez Lee glazba više nije ono
što je bila i sada je samo izvor neizmjerne boli. Bol zbog gubitka Lee
dodatno je pojačan time što je Rumina majka Rumi poslala da ode živjeti
na neko neodređeno vrijeme teti Ani na Havaje, budući da se i sama teško
nosi s gubitkom kćeri. Osjećajući se dodatno odbačeno, Rumi nekako
pokušava posložiti komadiće svog života bez Lee, ali jedino što cijelo
vrijeme osjeća su gnjev, bijes i osamljenost.
Rumin put do
oporavka bit će dug i bolan, ali na tom putu pojavit će se i neki
neočekivani ljudi koji će joj na svoj način pomoći da taj put prođe i
dođe do cilja. To su Rumin novi čangrizavi susjed, osamdesetogodišnjak
George Watanabe, i nešto mlađi susjed, tinejdžer i surfer Kai. Uz
njihovu pomoć, koliko god posrednu ili neposrednu, Rumi će se naučiti
ponovno otvoriti, i naučit će (ponovno) živjeti.
Bolno iskrena,
dirljiva i emotivna, ovo je knjiga koja bez ikakve zadrške vodi
čitatelja kroz nezamislivu bol gubitka, ali ostavljajući ga sa snažnom
porukom: da je tu bol moguće prevladati, i da se s gubitkom moguće -
koliko god to bilo teško isprva - nositi, i, na kraju, pomiriti.
Smještena
na predivne Havaje, uz šum idealnih valova za surfanje i osjećaj
pijeska pod nožnim prstima, ova je knjiga - bez obzira na ozbiljnu
tematiku - neodoljivo ljetna. Rumi je lik s kojim ćete suosjećati i
povezati se, i kojeg ćete razumjeti čak i kada bude inatljiva i pakosna
prema ljudima koji to uopće ne zaslužuju.
Uz to što joj je glavna
tema gubitak, ova je knjiga i jedna lijepa oda glazbi, i sestrinstvu.
Glazba je za Rumi i bol i lijek, ono što ju pokreće i ono što je, zbog
gubitka Lee, sputava. Ključ je pomiriti ta dva osjećaja, i dopustiti
glazbi da izražava i sreću i bol, da odražava Leu - i dok je bila živa, i
sada, kada više nije.
Ako bih morala odabrati samo jednu knjigu
koja mi je obilježila ovo ljeto, odabrala bih upravo ovu. Možda nije
jedna od onih koje po nekakvoj definiciji spadaju u idealne ljetne
knjige, ali meni je ovog ljeta bila idealna baš takva kakva jest. Osim
toga, možda je vrijeme da definiciju idealne ljetne knjige -
promijenimo.
______________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3CxdxGD
