'Prometejev sin' priča je o demonima iz prošlosti, problemima
sadašnjosti i viziji budućnosti s kakvom se možemo susresti u bilo kojem
obalnom mjestašcu u kojem je još preostao neki komadić (građevinskog)
zemljišta uz obalu, a koji bi uskoro imao postati luksuzni resort, vila
ili apartmansko naselje, koji će navedeno mjestašce (zacijelo!)
pretvoriti u pravu turističku meku.
O navedenoj problematici
iskorištavanja obale i onih zemljišta koja (još) nisu rasprodana,
prenamijenjena i (pre)izgrađena, Jurica Pavičić pisao je već u brojnim
člancima i kolumnama, a tu je problematiku sjajno uklopio i u ovaj
roman.
Mjesto radnje romana - otok Škoj - može biti bilo koji
hrvatski otok, ili obalno mjesto, a problemi s kojima se njegovi
stanovnici susreću biti će poznati većini stanovnika jadranske obale i
otoka.
Pavičić nas na Škoj vodi zimi, kada je otok uglavnom
prazan i, da tako kažem, mrtav. Ali ono zbog čega je Škoj u centru
pozornosti čak i u to sumorno godišnje doba je investicijska prilika,
ideja da se jedna njegova uvala pretvori u mondeno luksuzno
ljetovalište. Zadatak da se ova ideja pretvori u stvarnost zapao je
Gorkog Šaina, lika kojeg smo već imali prilike upoznati u romanu 'Crvena voda',
a koji stiže na Škoj kako bi riješio posljednje imovinsko-pravne odnose
koji priječe realizaciju ovog projekta. Drugim riječima, Šainov je
zadatak da otkupi posljednje komade zemlje koji leže u uvali, a koji su
još u vlasništvu otočana.
I dok dio otočana spremno dočekuje
priliku da nešto zaradi prodajom krševitih komada zemlje od kojih ionako
do sada nisu imali neke koristi, drugi se dio žestoko protivi čitavom
tom projektu. Neki zbog sentimentalnosti i tradicije, stabala maslina
koje im je žao uništiti, neki zbog zamjerki iz prošlosti, neki zbog
vlastite koristi i ljutnje jer bi gradnjom apartmana u ovoj uvali pala
vrijednost zemljišta koja posjeduju u drugoj uvali. Svatko od mještana
ima neke svoje razloge za i protiv projekta, a Šain je ovdje da ih sve
uvjeri da će od istoga otok samo prosperirati, iako u to ni on sam ne
vjeruje.
Suočavajući se s promjenjivom voljom otočana, Šain se
prisiljen suočiti i s vlastitom prošlošću i obiteljskim demonima koji u
njoj čuče, spremni za napad. Prisjećajući se događaja iz te prošlosti,
Pavičić nam oslikava i jedan drugi Škoj, vrlo sličan ovom sadašnjem, a
opet različit.
Prateći Šainove korake kroz Škoj, svjedočiti ćete
priči i sudbini bilo kojeg dalmatinskog mjesta, neke od kojih su bile
gotovo identične ovoj koja se odigrala na Škoju. Škoj nije nijedan
konkretni otok, a opet ih predstavlja sve. Sve u kojima se svojedobno
pojavila posebna investicijska klima, sjajna prilika; u kojima se
krenulo u realizaciju iste, a da bi potom - bilo za koji mjesec, godinu
ili desetljeće - sve palo u zaborav. Ovaj roman taj ciklus (propalih)
prilika baš savršeno oslikava, dodajući mu širu priču, uranjajući u
povijest i međusoban odnos otoka i njegovih stanovnika, te odnose tih
stanovnika jednih prema drugima.
Još jedan izvrstan roman Jurice
Pavičića, čiju svaku novu knjigu s osobitim guštom čitam. Ovu sam
pročitala na plaži također jednog obalnog mjestašca na Jadranu, malo
sjevernijeg i ne toliko poharanog raznim projektima apartmanizacije. No,
kako to kod nas biva, ako je igdje ostalo još kakvog komadića zemlje uz
obalu, i njega nekad negdje u budućnosti čeka ista sudbina kao onaj na
Škoju. Pitanje je samo u kojem će smjeru ta sudbina krenuti.
________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3rUgYTd
