Izdavač: Sonatina, 2021.
[eng. Our chemical hearts]
Prijevod: Morana Panjkota
"Volim te kao što se vole neke mračne stvari,
potajno, između sjene i duše."
Dugo me već neka knjiga o (tinejdžerskoj) ljubavi nije ovako pogodila kao ova. Zadnja kojoj je to uspjelo bila je Greška u našim zvijezdama Johna Greena. Da stvar bude zanimljivija, i ovdje imamo jednu Grace, a, iako mi je ova Grace daleko manje simpatična od Greenove Hazel Grace, knjiga je na mene ostavila snažan dojam, baš kao Greška jednom davno.
Pripovjedač ove priče je Henry, štrkljasti sedamnaestogodišnjak kojeg djevojke do sada nisu pretjerano zanimale. (Ni dečki, ako ste se pitali.) A onda u njegovu školu dođe nova djevojka - Grace - koja ga na prvi pogled opčini svojom posve neobičnom pojavom. Nije to ljubav na prvi pogled, ali ljubav jest ono što će se kod Henrya razviti kako se sve više bude približavao i bolje upoznavao tajanstvenu Grace. No, što joj se on više želi približiti, to mu Grace sve više izmiče i sve je zatvorenija. Nešto definitivno muči Grace, nešto s čime bi joj Henry rado pomogao nositi se, kada bi mu samo dopustila. Ali neke je zidove teško probiti. Može li ljubav doista pobijediti sve? Pa... komplicirano je.
"Želio sam spavati s njom, svakako. Želio sam da mi bude cura. Želio sam je za nekoliko godina oženiti. A onda, kad ostarimo, želio sam piti čaj od mente i čitati Harrya Pottera našim unucima s njom na verandi stare kuće na selu dok gledamo kako nam se približava ljetna oluja. Zar sam tražio previše?"
Ovo je priča o prvoj ljubavi, i svemu onome lijepome - ali i groznome - što uz nju ide. Ovo je, također, i priča o tragediji i poteškoćama u pokušaju da se s tom tragedijom nosiš i od nje otrgneš. Ovo je i priča o krivnji, o gubitku, o nedostajanju, o ljubavi, ali i boli koja uz ljubav ide ruku pod ruku.
Zajedno sa svime već spomenutim, ovo je i priča o iskupljenju i iscjeljenju. Teško je pokušavati pomoći nekome tko tu pomoć ne želi. Makar imao najbolje namjere, ne možeš natjerati nekoga da se promijeni ili popravi ili bude dobro. Biti dobro je proces, kojeg ponekad svaki dan iznova prolazimo i na kojem ponekad moramo mukotrpno raditi, stalno. A 'popravljanje' slomljenih ljudi puno je teže od popravljanja slomljenih zdjela.
"...ponekad ne znam koju verziju mene želiš. Onu koja jesam, onu koja sam bila ili kintsugi djevojku iz snova u kakvu misliš da ću se pretvoriti za nekoliko mjeseci."
Priču o ljubavi autorica je upotpunila znanstvenim pogledom na stvari, unijevši u nju jako cool lik Henryeve sestre, neuroznanstvenice. Kada Henry pati zbog ljubavi, njegova sestra obasipa ga malim zrncima mudrosti koje stvari stavljaju u drugačiju perspektivu i pomognu mu da se osjeća bolje - ili barem malo manje grozno. A ono što govori itekako ima smisla, i daje vam materijala za razmišljanje.
"Odmalena su te trovali tim sranjima ljubav je strpljiva, ljubav je dobra. Ali ljubav je samo biologija, čovječe. Točnije, to je zapravo samo kemijska reakcija u mozgu. Ponekad ta reakcija traje cijeli život, stalno se ponavljajući i obnavljajući. A ponekad ne. Ponekad se pretvori u supernovu, a zatim počne blijedjeti. Svi smo mi tek kemijska srca. Čini li to ljubav iole manje blistavom?"
Ovo nije priča sa happy endom - ili barem ne onakvim happy endom kakvog ste si možda zamislili. Ljubav je divna, ali ljubav i boli i slama srca. U tom se smislu ova priča razlikuje od tipičnih teen romansi, ili romansi općenito. Jer, ova nam priča poručuje da ne postoji samo jedna fatalna ljubav i happy end do kraja života. Možda će ih biti više, možda će trajati dulje ili kraće, neke će biti zauvijek a neke tek prolazne. I to je skroz okej.
"Najveća ljubavna priča ikad ispričana ne mora biti o dvoje ljudi koji su cijeli život proveli zajedno. Može biti riječ o ljubavi koja je trajala dva tjedna, dva mjeseca ili dvije godine, ali je gorjela snažnije, vrelije i sjajnije od bilo koje ljubavi prije ili poslije nje. Ne oplakuj neuspjelu ljubav; takvo što ne postoji. Svaka je ljubav u mozgu jednaka."
Na Graceinom primjeru jako je dobro prikazano što se dogodi kada si ne dopuštaš nastaviti dalje sa životom, nakon što te taj život slomio. A iako i za Grace ima nade, Henry je tu kao protuteža - da nam pokaže da doista ima nade i da se i srce može ponovno sastaviti nakon što se jednom slomi. Potrebna je možda samo malo posebnija kintsugi tehnika. :)
"Slomljeno srce je biologija, i kemija, baš kao i ljubav. Zato mi vjeruj kad ti kažem: trenutačno si ranjen, ali ozdravit ćeš."
Ovo je zbilja divna knjiga, divna priča. Jedna od onih koje u čitatelju potaknu sve emocije, jedna od onih u kojima se potpuno saživite s likovima, s njima patite i smijete se i pratite svaki njihov korak. I ljubav prikazana u njoj je doista posebna, baš zato što je potpuno iskrena i stvarna. Nije to ljubav iz bajki, and-they-lived-happily-ever-after ljubav. Bolna je i teška i mučna i ponekad te guši. Ponekad je mračna. Ali i sjajna. Nešto što treba pro(e)živjeti.
"I cijelo to vrijeme sam je volio, baš kao što je ona voljela njega.
Potajno, između sjene i duše."
potajno, između sjene i duše."
Dugo me već neka knjiga o (tinejdžerskoj) ljubavi nije ovako pogodila kao ova. Zadnja kojoj je to uspjelo bila je Greška u našim zvijezdama Johna Greena. Da stvar bude zanimljivija, i ovdje imamo jednu Grace, a, iako mi je ova Grace daleko manje simpatična od Greenove Hazel Grace, knjiga je na mene ostavila snažan dojam, baš kao Greška jednom davno.
Pripovjedač ove priče je Henry, štrkljasti sedamnaestogodišnjak kojeg djevojke do sada nisu pretjerano zanimale. (Ni dečki, ako ste se pitali.) A onda u njegovu školu dođe nova djevojka - Grace - koja ga na prvi pogled opčini svojom posve neobičnom pojavom. Nije to ljubav na prvi pogled, ali ljubav jest ono što će se kod Henrya razviti kako se sve više bude približavao i bolje upoznavao tajanstvenu Grace. No, što joj se on više želi približiti, to mu Grace sve više izmiče i sve je zatvorenija. Nešto definitivno muči Grace, nešto s čime bi joj Henry rado pomogao nositi se, kada bi mu samo dopustila. Ali neke je zidove teško probiti. Može li ljubav doista pobijediti sve? Pa... komplicirano je.
"Želio sam spavati s njom, svakako. Želio sam da mi bude cura. Želio sam je za nekoliko godina oženiti. A onda, kad ostarimo, želio sam piti čaj od mente i čitati Harrya Pottera našim unucima s njom na verandi stare kuće na selu dok gledamo kako nam se približava ljetna oluja. Zar sam tražio previše?"
Ovo je priča o prvoj ljubavi, i svemu onome lijepome - ali i groznome - što uz nju ide. Ovo je, također, i priča o tragediji i poteškoćama u pokušaju da se s tom tragedijom nosiš i od nje otrgneš. Ovo je i priča o krivnji, o gubitku, o nedostajanju, o ljubavi, ali i boli koja uz ljubav ide ruku pod ruku.
Zajedno sa svime već spomenutim, ovo je i priča o iskupljenju i iscjeljenju. Teško je pokušavati pomoći nekome tko tu pomoć ne želi. Makar imao najbolje namjere, ne možeš natjerati nekoga da se promijeni ili popravi ili bude dobro. Biti dobro je proces, kojeg ponekad svaki dan iznova prolazimo i na kojem ponekad moramo mukotrpno raditi, stalno. A 'popravljanje' slomljenih ljudi puno je teže od popravljanja slomljenih zdjela.
"...ponekad ne znam koju verziju mene želiš. Onu koja jesam, onu koja sam bila ili kintsugi djevojku iz snova u kakvu misliš da ću se pretvoriti za nekoliko mjeseci."
Priču o ljubavi autorica je upotpunila znanstvenim pogledom na stvari, unijevši u nju jako cool lik Henryeve sestre, neuroznanstvenice. Kada Henry pati zbog ljubavi, njegova sestra obasipa ga malim zrncima mudrosti koje stvari stavljaju u drugačiju perspektivu i pomognu mu da se osjeća bolje - ili barem malo manje grozno. A ono što govori itekako ima smisla, i daje vam materijala za razmišljanje.
"Odmalena su te trovali tim sranjima ljubav je strpljiva, ljubav je dobra. Ali ljubav je samo biologija, čovječe. Točnije, to je zapravo samo kemijska reakcija u mozgu. Ponekad ta reakcija traje cijeli život, stalno se ponavljajući i obnavljajući. A ponekad ne. Ponekad se pretvori u supernovu, a zatim počne blijedjeti. Svi smo mi tek kemijska srca. Čini li to ljubav iole manje blistavom?"
Ovo nije priča sa happy endom - ili barem ne onakvim happy endom kakvog ste si možda zamislili. Ljubav je divna, ali ljubav i boli i slama srca. U tom se smislu ova priča razlikuje od tipičnih teen romansi, ili romansi općenito. Jer, ova nam priča poručuje da ne postoji samo jedna fatalna ljubav i happy end do kraja života. Možda će ih biti više, možda će trajati dulje ili kraće, neke će biti zauvijek a neke tek prolazne. I to je skroz okej.
"Najveća ljubavna priča ikad ispričana ne mora biti o dvoje ljudi koji su cijeli život proveli zajedno. Može biti riječ o ljubavi koja je trajala dva tjedna, dva mjeseca ili dvije godine, ali je gorjela snažnije, vrelije i sjajnije od bilo koje ljubavi prije ili poslije nje. Ne oplakuj neuspjelu ljubav; takvo što ne postoji. Svaka je ljubav u mozgu jednaka."
Na Graceinom primjeru jako je dobro prikazano što se dogodi kada si ne dopuštaš nastaviti dalje sa životom, nakon što te taj život slomio. A iako i za Grace ima nade, Henry je tu kao protuteža - da nam pokaže da doista ima nade i da se i srce može ponovno sastaviti nakon što se jednom slomi. Potrebna je možda samo malo posebnija kintsugi tehnika. :)
"Slomljeno srce je biologija, i kemija, baš kao i ljubav. Zato mi vjeruj kad ti kažem: trenutačno si ranjen, ali ozdravit ćeš."
Ovo je zbilja divna knjiga, divna priča. Jedna od onih koje u čitatelju potaknu sve emocije, jedna od onih u kojima se potpuno saživite s likovima, s njima patite i smijete se i pratite svaki njihov korak. I ljubav prikazana u njoj je doista posebna, baš zato što je potpuno iskrena i stvarna. Nije to ljubav iz bajki, and-they-lived-happily-ever-after ljubav. Bolna je i teška i mučna i ponekad te guši. Ponekad je mračna. Ali i sjajna. Nešto što treba pro(e)živjeti.
"I cijelo to vrijeme sam je volio, baš kao što je ona voljela njega.
Potajno, između sjene i duše."
___________________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3Iu29zb
