CRVENA VODA, Jurica Pavičić

Izdavač: Profil, 2017.

Misto (mali fikcionalni gradić u blizini Splita), 1989. Obitelj Vela - otac, majka, sin i kći - sjede za večerom. Poslije, svatko večer nastavlja nekim svojim poslom, a kći odlazi van, na feštu. Nitko od njih ni ne sluti da je trenutak u kojem ona izlazi iz kuće ujedno i trenutak u kojem je vide posljednji put.

Sutradan ujutro, sedamnaestogodišnja Silva Vela je nestala. Traže ju roditelji, traži je brat, traži je policija. Potraga je to koja će se protegnuti kroz 27 godina, tijekom kojih će se u potpunosti promijeniti i Misto, i čitava država, i obitelj Vela. A čak i kada Silvu svi zaborave, njena je obitelj ne prestaje tražiti niti se nadati da će saznati gdje je i što joj se dogodilo.

Novi roman Jurice Pavičića - 'Crvena voda' - priča je o nestanku jedne djevojke smještena u maleni dalmatinski gradić. Taj se nestanak nije mogao dogoditi u gorem trenutku: država je na rubu promjena, počinju politička previranja, na vidiku je rat. Uz sve što se događa tih nemirnih godina, nestanak jedne djevojke mora pasti u zaborav, ili barem biti gurnut među slučajeve koji nisu trenutno baš najvažniji. Pogotovo kada svaki trag završi slijepom ulicom, a postoje indicije da Silva nije nestala, već je moguće da je svojevoljno pobjegla od kuće.

Pitanje koje ova knjiga već vrlo rano u tijeku odvijanja radnje postavlja je: koliko zapravo poznajemo vlastitu djecu, odnosno vlastitu braću i sestre? Tragajući za Silvom, članovi njene obitelji otkrivaju i detalje iz njenog života o kojima očito nisu imali pojma, pokatkad se pitajući tko je uopće bila ta djevojka i kako nisu vidjeli, kako nisu primijetili što sve radi i što se s njom događa. U novom svjetlu, sve one stvari koje su pripisivali njenim mušicama ili tipičnom tinejdžerskom ponašanju postaju čudne i neobjašnjive, sada kada o njima mogu bolje promisliti.

No, kakva god Silva bila ili ne bila, ipak je ona nečija kći, nečija sestra. A njena obitelj od nje ne misli odustati.

Ako ste pomislili da je možda bolje, nakon nestanka neke osobe, nikada ne saznati što se dogodilo, jer u tom slučaju postoji mogućnost da je nestala osoba živa i da je dobro, varate se. Nije bolje. A upravo to nam ova priča sjajno oslikava. Ne znati što se dogodilo, čak i ako je konačni ishod najgori mogući, strašno je. Provedeš čitav život pitajući se i bjesomučno tragajući za odgovorima koji ne dolaze, dok se tvoj život oko tebe naočigled raspada. Utjecaj tog neznanja i očaja da saznaš najbolje se vidi na Silvinoj majci, koja kao da nakon Silvinog nestanka zastane i ostane zarobljena u vremenu, ne mogavši nikamo krenuti, nikamo se maknuti, nikako nastaviti dalje. A usporedo s rastućim očajem, u tebi raste i neprekidan bijes: na sebe, na nestalog, na ljude oko tebe koji ništa ne poduzimaju ili ne poduzimaju dovoljno. Pretpostavjam da je osjećaj poput osobnog pakla, u kojem si vječno zarobljen, a jedino što te može spasiti je odgovor, razrješenje, pa makar bilo i ono najgore moguće.

Usporedo s pričom o Silvinom nestanku, ovaj nam roman slikovito prikazuje i kroniku događanja u našoj zemlji od 1989. do 2016.: propadanje tvornica, rat, bujanje turizma i s tim povezano nicanje apartmanskih naselja koja posve mijenjaju izgled tisuća i tisuća malih mjesta širom Dalmacije. Na primjeru nekolicine sporednih likova vidimo i promjene koje su se događale na ljudima: kako netko, primjerice, može od dilera droge postati utjecajna politička osoba, ako u pravom trenutku napravi pravu stvar i poveže se s pravim ljudima. Promjene su to kojima smo svjedočili i koje su svuda oko nas.

Ono što ovaj krimić čini toliko zanimljivim i toliko nam bliskim je upravo to što se događa tu, kod nas. Misto može biti baš bilo koje malo mjesto u Hrvatskoj, u kojem svatko svakoga poznaje, svatko o svakome sve zna, u kojem se vijesti šire brzinom munje i rezultiraju krvnim zavadama između pojedinih obitelji ili općom hajkom na nekoga na koga se sumnja da je nešto skrivio, a koga smo do jučer prihvaćali kao jednog od nas. Isto tako, obitelj Vela može biti baš bilo koja obitelj, možda baš naša, možda naših susjeda. I mjesta i ljudi i događaji u ovoj priči poznati su nam, bliski, mogući. Što možda čini ovu priču malo strašnijom, u smislu kriminalističke priče i slučaja o kojem govori.

Od 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je posve slučajno pao u ruke prije nekih desetak godina, pa sve do 'Crvene vode', pročitala sam sve romane, zbirke priča i kolumne koje je Jurica Pavičić napisao. Neki su mi se svidjeli više, neki manje, neki su me posve oduševili, a sam se pisac svrstao među meni najdraže autore, čije knjige uvijek rado čitam i zbilja im se veselim. 'Crvena voda' mi je možda najbolji njegov roman do sad. Kažem možda, jer 'Nedjeljnog prijatelja' je teško skinuti s trona na kojem je baš on dosad sjedio. U svakom slučaju, sjajan roman, i zaista izvrstan krimić, od čijih ćete se stranica teško odvojiti. Svakako pročitajte.

SVA NAŠA POGREŠNA SUTRA, Elan Mastai

Izdavač: Znanje, 2017.

[eng. All our wrong todays] 

Kada zamišljate utopijsku budućnost, kako je zamišljate? Ja kao budućnost iz Star Treka: tehnološki napredno vrijeme, s neograničenom energijom iz obnovljivih izvora, u kojem su siromaštvo, glad i bolesti iskorijenjeni; ne postoji valuta jer ne postoji realna potreba za novcem, svatko ima sve što mu treba, a društvo je liberalno i vlada potpuna jednakost.

A sad zamislite da je ta utopijska budućnost zapravo sadašnjost. Odnosno, bila bi da netko nije nešto zeznuo. A taj je netko glavni lik ovog romana: Tom.

Tom je živio u savršenom svijetu. Pravoj utopiji. Svijet je to letećih automobila, napredne tehnologije, svijet bez bolesti i bez siromaštva, u kojem ljudi još jedino troše novac i vrijeme na različite oblike zabave. Svijet je to, također, u kojem Tom nikako da pronađe svoje mjesto pod Suncem.

Nakon što je izgubio majku i sve ljubavne veze su mu, jedna za drugom, propale, baš kao i Tomova akademska karijera (ili ikakva karijera uopće), Toma otac zaposli u svom projektu izgradnje stroja za putovanje kroz vrijeme. Tomov je posao ondje, u biti, biti back-up za glavnu zvijezdu programa - Penelope, koja je toliko dobra u onome što radi da zapravo ne postoji nikakva mogućnost da će ju Tom ikada morati stvarno zamijeniti, na što je njegov otac i računao kad mu je dao taj posao. Tomov besciljni život vrti se svojim ujednačenim ritmom, sve dok, nakon jednog nepromišljenog incidenta, Tom ne odluči otputovati u prošlost - i ondje slučajno zeznuti stvar, uzrokujući time da budućnost krene u posve krivom smjeru.

Maštovito zamišljen roman Elana Mastaia vodi nas u savršenu budućnost - onakvu o kakvoj sanjamo. A onda nam, samo tako, tu budućnost oduzima i vraća nas u sadašnjost kakvu poznajemo, koja je takva kakva jest zbog jedne glupe pogreške jednog vremenskog putnika. No, dok cijelo vrijeme žalimo za budućnošću kakvu smo izgubili, i plačemo nad sadašnjošću koju jedinu imamo, Elan Mastai u jednom nam trenutku pokazuje nešto još gore: mogućnost treće opcije - koja nam se nimalo neće svidjeti.

Putovanje kroz vrijeme glavna je tema ovog romana, koji cijelu problematiku vremenskog putovanja podrobno iscrtava, istražuje i propituje, ali na jedan vrlo zabavan, dinamičan i drugačiji način. Radnja romana izuzetno je brza: poglavlja su kratka i ima ih puno, a imaju nam i puno toga za ispričati. Tom - glavni pripovjedač ove priče - priča nam o svom svijetu i našem svijetu i zašto je naš svijet takav kakav jest, preskačući ponekad iz budućnosti u sadašnjost i onda opet natrag, na način da svako poglavlje, ma koliko kratko, završava nečim što nas tjera da odmah krenemo na sljedeće poglavlje - i ono poslije njega, i ono poslije njega.

Pričajući o sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima kojima bismo mogli zamijeniti našu sadašnjost budućnošću kakva bi sadašnjost zapravo trebala biti, Tom nam postavlja i jedno vrlo bitno pitanje vezano uz vremenska putovanja: biste li pokušali promijeniti sadašnjost, u nadi da ćete doći u željenu budućnost, ako ujedno tu postoji i vrlo realna opasnost da budućnost u kojoj završite bude puno, puno gora od sadašnjosti koju imate?

Jer, stvar s putovanjima kroz vrijeme je takva da, ako promijeniš samo jednu sitnicu u nekom trenutku u vremenu, ne možeš nikako znati kakve će točno posljedice to izazvati. A onda, tu je i cijela stvar s vremenskom petljom: ako si nešto zeznuo u prošlosti, kako znaš da upravo to nije bilo baš ono što si i trebao učiniti? Ima tu puno možda i što ako, puno uzročno-posljedičnih veza od kojih te zaboli glava ako na njih samo i pomisliš.

Tom, glavni lik ovog romana, drukčiji je od svih likova na kakve ste u znanstveno-fantastičnim, pa i romanima općenito, do sada naišli. Tom je, blago rečeno, smotan. Sve što napravi, napravi krivo. Svjestan je da njegov život ne ide nikamo i da je čitavog života bio potpuni promašaj u svemu što je radio. Tom nije ni blizu tipičnom požrtvovnom junaku čija je odgovornost i čelična volja da spasi svijet. Pogotovo ako mu se još svijet koji je slučajno stvorio sviđa puno više od svijeta koji je napustio i slučajno uništio. Ipak, Tom će preuzeti zadatak spašavanja svijeta u svoje ruke - i iznenadit će i sebe i nas. Možda samo ne baš onako kako bismo to očekivali.

Ovaj roman nije samo čista znanstvena fantastika. On je prepun akcije, humora, drame, pa i romanse. Ljubavna priča, napeti obiteljski odnosi, utrka s vremenom, putovanje kroz vrijeme, otmice, borbe prsa o prsa, povijesni preokreti i ludo odvažna djela samo su djelić ove vrlo sadržajne i posve uzbudljive avanture.

Ova knjiga je pomalo 'Povratak u budućnost', dašak 'Terminatora' i mrvica Wellsova 'Vremenskog stroja' pomiješana u nešto posve novo. Ona je i klasični SF i romantična priča i obiteljska saga i akcijska avantura i triler sve u jednom. Ona nam pokazuje kakva bi nam budućnost mogla biti, koliko bi nam moglo biti bolje, ali i gore, i tjera nas da počnemo cijeniti našu sadašnjost. Jer, napokon, i naša je sadašnjost nešto što su ljudi u šezdesetima ili sedamdesetima možda doživljavali kao tehnološku utopiju. Uživajmo dok traje, jer - nikad se ne zna - možda je neki vremenski putnik već na putu da zezne stvar i cijeli svijet u trenu preokrene naglavačke. Sve je moguće.

MOJA BAKA VAS POZDRAVLJA I KAŽE DA JOJ JE ŽAO, Fredrick Backman

Izdavač: Fokus, 2017.
[šved. Min mormor hälsar och saäger förllt]

 

 

'Svi sedmogodišnjaci zaslužuju superjunake. To je jednostavno tako. Svatko tko se s tim ne slaže, nije baš čist u glavi.'

Elsa ima sedam godina i često ju drugi, pogotovo u školi, nazivaju 'drukčijom'. Neko bi drugo dijete možda ovo shvatilo kao nešto negativno, ali Elsu je njena superjunakinja davno naučila da je biti drugačiji jednostavno super kul. Kao da imaš vlastitu supermoć.

Spomenuta superjunakinja ujedno je i Elsina najbolja prijateljica: njena Bakica. Bakica ima sedamdeset i sedam godina i često ju nazivaju 'živahnom za svoju dob'. Neki bi pomislili da to znači da je Bakica pomalo luckasta ili čak potpuno luda, ali Elsa zna da, ako i jest, luda je na najbolji mogući način.

Bake i djedovi nešto su najbolje na svijetu. Oni nas čuvaju, igraju se s nama, pomažu nam odrasti i dopuštaju nam sve ono što nam roditelji inače brane. Domovi baka i djedova mjesta su na kojima smo odrastali i provodili polovicu djetinjstva. To su posebna mjesta, puna avantura i onih najboljih sjećanja i uspomena.

'Kuće baka su nešto posebno. Zauvijek upamtiš njihov miris.'

Imati baku i djeda genijalna je stvar. Oni su tvoje utočište, tvoja sigurnosna mreža kada ti život postane malo prenaporan i moraš se nekamo sakriti. Čak i ako su luckasti, šašavi ili mušičavi, tvoji su - i znaš da su tu za tebe, čak i kad si i sam luckast, šašav ili mušičav (a ponekad i sve to skupa).

'Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka - znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.'

Ono o čemu kao klinac uopće ne razmišljaš, je to da su tvoji baka i djed imali život i prije nego što su postali baka i djed. A ponekad - zapravo, vrlo često - ti o tom životu ne znaš baš ništa.

'Moguće je voljeti svoju baku godinama, a da zapravo o njoj ne znaš ništa.'

Kad Elsina Bakica umre, Elsa u zadatak dobije dostaviti Bakičina pisma određenim ljudima. Pisma su to u kojima se Bakica ispričava, a ljudi kojima Elsa treba pisma dostaviti Elsu iznenade - jer Elsa nema ni najmanjeg pojma zašto bi se Bakica imala baš tim ljudima ispričavati. Ispunjavajući zadatak koji joj je Bakica namijenila, Elsa otkriva detalje iz Bakičinog života o kojima nije imala pojma. Neki ju od tih detalja iznenade, neki rastuže, a neki pak naljute. Svejedno, Elsa Bakicu ne namjerava iznevjeriti i planira izvršiti svoj zadatak do kraja - kamo god ju to odvelo.

Bakičina pisma Elsu će odvesti u nepredvidivu pustolovinu, u kojoj će doznati stvari o Bakici koje do tada nije znala, ali će ujedno doznati i štošta o ljudima oko sebe: svojoj majci, ocu, očuhu, susjedima. Elsa će sve te ljude vidjeti na jedan posve nov način, otkriti kako su svi oni povezani s njenom Bakicom, a naći će i neke neočekivane prijatelje: jednog volkonja i jedno Čudovište, za početak.

Ono što nam Elsina priča sjajno prikazuje je to kako možeš čitav život živjeti s nekim ili pored nekog, bez da tu osobu uopće upoznaš. Čitavog života možeš prolaziti pokraj susjeda kojeg smatraš pijanicom, ili zabadalom, ili luđakom, ili čudovištem, bez da se uopće potrudiš provjeriti zašto si mu nadjenuo baš taj epitet i što iza njega stoji. Ova priča nam sjajno pokazuje kako ljudi oko nas nisu uvijek onakvi kakvima nam se čine: svatko od njih ima svoju vlastitu priču, vlastitu tajnu, koju bi nam možda čak i rado otkrio - samo ga nikada nismo ni pitali.

'Ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta. Neka od njih nose svoju čudovišnost u sebi.'

Ono o čemu ova knjiga zapravo govori je kako se nositi sa smrću nekoga koga voliš, pogotovo kada ti je tek sedam godina. I odraslima je teško pojmiti gubitak voljene osobe, djeci je sve to još teže i podnijeti i shvatiti. Način na koji se Elsa nosi s Bakičinom smrću sjajno je opisan u ovom romanu: Elsa je, naravno, tužna, ali je vrlo često i ljuta - na sebe, na druge, na Bakicu.

'Teško je pojmiti smrt. Teško je pustiti nekog koga voliš.'

Svaka priča mora imati neku pouku. Tako barem misli Elsa. A pouka ove priče (odnosno jedna od, koja mi se jako svidjela) genijalna je: ljudi su (uglavnom) govna. A cilj svačijeg života trebao bi biti taj da se trudiš biti što manje govno, a što više negovno. U tome je cijela stvar.

'Katkad bi Elsa znala pitati bakicu zašto odrasli uvijek rade takve idiotske stvari jedni drugima. Bakica je uglavnom odgovarala da je to zato što su odrasli obično ljudi, a ljudi su obično govna. Elsa je smatrala da su odrasli, između svih tih svinjarija, zaslužni i za hrpu dobrih stvari - recimo za istraživanje svemira, UN, cjepiva, noževe za sir. Bakica je tumačila kako pravi trik leži u tome da gotovo nitko nije potpuno govno i da gotovo nitko nije potpuno negovno. Teška stvar u životu je zadržati što je više moguće ove negovnaste strane.'

Druga pouka ove priče je: i superjunaci, u stvarnom životu, umiru.

'U cijeloj ovoj priči problem je s junacima koji bi na kraju priče trebali "živjeti sretno do kraja života". Tu postaje zeznuto, iz narativne perspektive, jer ljudi koji dođu do kraja života moraju ostaviti one koji moraju do kraja života živjeti bez njih. Jako je teško biti onaj koji živi do kraja života bez njih.'

Trik je, kod smrti, taj da ju prihvatiš kao dio života, a onoga koga si izgubio održiš živim u svojim sjećanjima, uspomenama, pričama koje ćeš o njemu pričati. Jer, da parafraziram jedan citat, na kraju ćemo svi postati priče. A kod tih priča važno je da se zapamte one dobre - one koje će nas podsjećati na osobu koje više nema, koje ćemo pričati sa smiješkom i pamtiti s toplinom u srcu.

'U Zemlji Gotovo Budnih nikad ne kažete zbogom. Samo kažete "vidimo se kasnije". Ljudima u Zemlji Gotovo Budnih to je važno jer vjeruju da ništa nikad zapravo ne umire. Samo se pretvori u priču, dođe do malog pomaka u gramatici i vrijeme se promijeni iz "sad" u "nekad". Sprovod može trajati tjednima, jer su rijetke prigode u životu bolje za pričanje priča. Naravno da su prvog dana to uglavnom priče o tuzi i gubitku, ali kako dani i noći odmiču, tako se pretvaraju u priče koje ne možete ispričati a da ne puknete od smijeha. (...) A Miamašani se smiju toliko glasno da se priče uzdižu poput lanterni iznad groba. Sve dok sve priče i sva vremena ne postanu jedno. Smiju se dok svi ne zapamte da je sve što ostavljamo iza sebe kad nas više nema - smijeh.'

ZAO VUK, Nele Neuhaus

Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
6. knjiga o Oliveru von Bodensteinu & Pii Kirchhoff
[njem. Böser Wolf]

 

Šesti slučaj kriminalističkih istražitelja Bodensteina & Kirchhoff šesta je poslastica za ljubitelje kriminalističkih trilera iz pera Nele Neuhaus.

U ovom romanu, Neuhaus je Bodensteina i Kirchhoff odlučila uplesti u istragu zamršenog ubojstva mlade djevojke čije je tijelo pronađeno kako pluta u Majni. Podrobna istraga, na kakvu smo od Olivera i Pie i navikli, otkrit će da je ovaj slučaj možda povezan s još jednim sličnim slučajem od prije desetak godina, a sve skupa tek je vrh ogromne zločinačke sante leda u koju su upleteni mnogi uglednici i stupovi društva. Oliver i Pia ni ne znaju u što su se upleli, a za jedno od njih slučaj će vrlo brzo postati i vrlo osoban.

Pišući o najnovijem slučaju omiljenog nam istražiteljskog dvojca, Neuhaus u ovom trileru u fokus zbivanja stavlja slučajeve obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece, želeći time podići svijest čitatelja o ovoj uvijek aktualnoj, a tako često pometanoj pod tepih, problematici. Kako i sama kaže u zahvalama na kraju romana, Neuhaus je ovom knjigom željela još jednom skrenuti pozornost na sve ono za što znamo da se i prečesto događa iza zatvorenih vrata brojnih naizgled savršenih obitelji, a na što rijetko reagiramo prije no što bude kasno.

Govoreći o ovoj problematici, Neuhaus istodobno progovara o još jednoj: onoj da nekim ljudima sve može poći za rukom, čak i opetovani zločini koji se odvijaju godinama, samo ako su ti neki ljudi ugledne i utjecajne osobe. Ovaj roman sjajno ocrtava kojom lakoćom se zločinačke mreže organiziranog kriminala vječno vuku ispod radara nadležnih službi, samo zato jer su u te mreže utkani ljudi koji imaju ugled, moć i utjecaj.

Naslov romana - 'Zao vuk' - alegorija je na poznatu bajku o vuku i sedam kozlića braće Grimm, te, nakon 'Snjeguljice', čini još jedan od Neuhausinih romana koji je inspiriran Grimmovim bajkama. Sa 'Snjeguljicom' ga povezuje još i to što se i ovaj put aktualni slučaj Bodensteina i Krichhoff proteže kroz vrijeme, odnosno povezan je sa slučajem otprije desetak godina, koji će ovom prilikom također dobiti svoje rješenje. Također, kao i u 'Snjeguljici', kraj ovog romana nije u potpunosti konačan, već neke stvari ostavlja nerazriješenima, dajući Oliveru i Pii mogućnost da se njima pozabave u nekim idućim romanima.

Šesti slučaj Bodensteina i Kirchhoff po šesti je put zadovoljio moj apetit za dobrim kriminalističkim romanima. Šesti sam put uživala družeći se s Oliverom i Piom i ostatkom tima K11, a po šesti sam put osjetila i iznimnu atmosferu regije Taunus, koja je tako dobro ocrtana u svim Neuhausinim romanima, zbog čega vam se čini da ste, dok čitate, baš tamo. Ljubiteljima Nele Neuhaus ovaj roman vjerujem da ne moram posebno preporučivati, kao ni ljubiteljima dobre kriminalističke priče - sigurna sam da sve već znate i da vam je i ovaj roman, ako već nije pročitan, zacijelo negdje na popisu. ;)

PUT KNJIGE

Izdavač: Ljevak, 2017.
Planer čitanja s preporukama

Naklada Ljevak i ove nam godine donosi prekrasan planer čitanja, a ove je godine on nešto zaista posebno.

'Put knjige' planer je u koji ćete moći zapisivati sva svoja književna putovanja, a i on sam odvest će vas na put, ukoliko odlučite slijediti književne preporuke i karte koje sadrži. Uz to, u njemu ćete pronaći i pokoji prigodan citat, a i još ponešto (neću vam baš sve otkriti :P).

Iznimna mi je čast što sam u nastajanju ovog planera imala priliku sudjelovati sa svojim skromnim doprinosom u obliku književne preporuke za knjigu koja je mene odvela na sjajno putovanje, a nadam se da će i još nekoga. <3

Ako i sami koristite planere čitanja, ovaj jednostavno morate nabaviti, a sjajan je i kao dar nekom knjigoljupcu. Možete ga naći u Knjižari Ljevak i na njihovom webshopu po cijeni od 49kn.

 
Više info: http://bit.ly/2CNHT9l

DONESITE MI GLAVU IVY POCKET, Caleb Krisp

Izdavač: Profil, 2017.

3. knjiga o Ivy Pocket

[eng. Bring me the head of Ivy Pocket!]

Ivy Pocket - najljupkija prava engleska služavka koju možete sresti - došla je do svoje treće knjige i nastavka svoje uzbudljive pustolovine koja se prostire na dva svijeta, uključuje mnoga hrabra djela, mnogo akcije, bijega od neprijatelja i spašavanja prijatelja; a uključuje i konačan susret Ivy sa vlastitom sudbinom.

Čitanje ove knjige bilo je istovremeno uzbudljivo, ali i tužno iskustvo. Uzbudljivo, jer konačno doznajem kako teče nastavak Ivyne pustolovine, a tužno - jer ovom knjigom ta pustolovina završava (unatoč mojim nadanjima o još mnogo nastavaka romana o Ivy :().

U posljednoj etapi svoje pustolovine, Ivy odlučno nastavlja svoju misiju da spasi prijateljicu Rebeccu, ali i sirotu Anastasiju Radcliff, zatočenu u ludnici iz koje je Ivy u prošlom romanu pobjegla. Ostvariti ovu misiju Ivy neće biti nimalo lako, budući da su joj zla gospođica Always i njeni bravaši stalno na tragu, ali uz pomoć nekolicine prijatelja i nekih neočekivanih saveznika - koji uspiju uskočiti baš u pravom trenutku - uspjeh je moguć. Bit će tu potrebno, naravno, i mnogo vještog prikrivanja i nešto detektivskog posla, što Ivy neće predstavljati problem, budući da ju krase sjajni urođeni instinkti tajne agentice i mladog Sherlocka Holmesa, baš kao i oni izgubljene čarape i pogubnog smrada. Ivynim talentima i hrabrosti nema kraja, a tamo kamo se zaputila sve će joj to zatrebati - još kako!

Posljednja knjiga u trilogiji o Ivy Pocket najpustolovnija je do sada. U njoj se izmjenjuju sulude jurnjave, borbe prsa o prsa, potrage za izgubljenim prijateljicama, neočekivana otkrića, sudbinski susreti, bijeg iz zatvora (u kojem do izražaja dolaze nenadmašni Ivyni urođeni instinkti iskusne bjegunice), te još mnogo toga, ispisanog prepoznatljivim Krispovim stilom koji obiluje raznim vrstama humora, omogućujući time da u ovoj knjizi uživaju i mlađi i stariji čitatelji, svaki na svoj način.

Ova knjiga zaokružuje i završava Ivynu priču, a sama Ivy u njoj će napraviti puni krug i vratiti se na mjesto na kojem je i započela njena pustolovina, kako bi ju jednom zauvijek privela svome kraju - na najoriginalniji, posve Ivy-evski način.

"Bilo je mnogo uspona i padova - život na rubu, moglo bi se reći. (...) Većina običnih djevojaka vjerojatno bi se sklupčala poput mačića i danima jecala. Ali ja ne. Da, bilo je opasnosti na svakome koraku i mnogo me ljudi pokušavalo srediti. Ali nisam se niti lecnula. Mlatila sam ljude lijevo i desno. (...) Dakle, vidiš, draga, bila je to čudesna pustolovina."

Doista, čitanje triju romana o Ivy Pocket i druženje s njom bilo je čudesno. I premda je tužno, sve što je lijepo jednom mora doći svojem kraju, zar ne? A iako neće biti više romana o Ivy, ništa nas ne sprečava da ovu trilogiju ponekad ponovno uzmemo u ruke i obnovimo druženje s najšarmantnijom, najzabavnijom i najšašavijom mladom damom koju u knjigama možemo naći.

Ne budimo tužni što je pustolovina završila, budimo sretni što je trajala - i što smo u njoj sudjelovali! Autorovim riječima, kojima se obraća čitatelju:

"Završetak je bio genijalan i žao ti je što je priča završila, oko toga se možemo složiti - ali postoje i druge knjige, i drugi likovi. Ne, neće biti isto, ali što se ikada ponavlja? (...) ...nastavit ću pisati knjige o zanimljivoj djeci - ali ne vjerujem da će ijedno biti ovako nepodnošljivo, nepopravljivo i bezobrazno kao Ivy Pocket. Niti će bti ovako veličanstveno pisati o njima."

Doista, teško da ćemo ikada više naići na lik poput Ivy. Ali, svakako će biti zanimljivo otkriti kakve sve zanimljive priče o drugim zanimljivim likovima Caleb Krisp skriva u svome peru.

TRATINČICE, Kristina Ohlsson

Izdavač: Naklada Ljevak, 2016.
[šved. Tusenkönor ]

Kristina Ohlsson u svom drugom romanu ponovno je okupila tim policijskih i civilnih istražitelja koji čine Alex Recht, Fredrika Bergman i njihovi kolege iz Stockholmskog policijskog odjela za teške zločine. I još jednom, ovaj tim imat će pune ruke posla.

Smrt supružnika Jakoba i Marje Ahlbin, koja na prvi pogled izgleda kao ubojstvo i samoubojstvo, otkrit će čitav niz drugih kriminalnih aktivnosti i obiteljskih tajni zakopanih u sjeni života ovog naizgled mirnog i povučenog bračnog para. Obiteljske nesuglasice i razilaženja, krijumčarenje ljudi i oružane pljačke samo su dio cijele priče koja je povezana s ovim slučajem, a za otkrivanje koje će Rechtov tim morati uložiti sva svoja znanja i vještine.

Budući da je prilično kompleksna i složena od različitih zasebnih, međusobno povezanih, priča (tj. slučajeva), ne moram vam ni reći kako se ovdje radi o vrlo zapetljanoj priči. Naizgled nepovezani slučajevi isprepliću se na najrazličitije načine, a ključ rješenja slučaja ubojstva supružnika Ahlbin čitavo je vrijeme skriven od pogleda i podložan nagađanju. Naravno, kad se sve rasplete, rasplest će se na posve drugačiji način od očekivanog.

Nakon priče o nestaloj djeci koju nam je ispričala u 'Pepeljugama' Ohlsson još jednom u centar zbivanja stavlja neki aktualni problem, a ovoga puta radi se o imigrantskoj krizi i krijumčarenju izbjeglica. Problem izbjeglica provlači se kroz čitav roman, povremeno izlazeći, a zatim opet ulazeći u fokus, cijelo vrijeme podižući svijest o tome s kakvim se sve problemima moraju suočiti ljudi koji bježe iz ratom zahvaćenih područja, s jedinom željom da u zemlji u koju stignu uspiju započeti miran život. Nažalost, kako Ohlsson iznosi u ovom romanu, Europa se pretvorila u svojevrsni Fort Knox za ove izbjeglice, otežavajući im put do novog života ogromnim cijenama koje moraju platiti kako bi uopće stigli u neku europsku zemlju, po život opasnim putovanjima do tamo i čestom izrazitom negostoljubivošću i predrasudama kada konačno stignu.

Sam naslov romana - 'Tratinčice' - odnosi se upravo na izbjeglice, ali ne u nekom lijepom smislu. Tratinčice u ovom romanu su ljudi koji su dali sve što imaju kako bi sebi i svojim obiteljima omogućili neki bolji život, ali umjesto da im je omogućeno da svojim nastojanjima ispletu lijepi novi vjenčić života, njih se iskorištava, gazi i odbacuje poput uvelog cvijeća koje više nitko ne želi.

U usporedbi s 'Pepeljugama', koje su bile jedan od onih trilera koji se čitaju u jednom dahu, 'Tratinčice' su roman koji puno sporije teče. Usporedo s radnjom vezanom uz slučaj koji istražuju, Alex i ekipa bave se i privatnim problemima, koji čine roman zanimljivijim, ali ne i bržim. Već u samom početku tragovi vezani uz slučaj ubojstva supružnika Ahlbin su škrti, a otkrivanje novih tragova odvija se izrazito polako, dok istražitelji temeljito istražuju svaki novi trag, koji ih često odvede tek u nove zagonetke. Rasplet se dogodi tek na posljednjih nekoliko stranica, a za doći do njega potrebna je izvjesna strpljivost, koja će mnogim čitateljima koji su očekivali roman više nalik 'Pepeljugama', možda manjkati.

Bez obzira na brzinu radnje, Ohlsson, po meni, piše jako dobre i detaljno razrađene trilere, temeljito profilirajući likove i pazeći na svaki njihov idući korak. 'Tratinčice' možda nisu brze kako 'Pepeljuge', ali zanimljivosti im nikako ne manjka. Kristina Ohlsson još je jedno skandinavsko ime čiji ću svaki novi roman sa zadovoljstvom pročitati.