SLUŠKINJINA PRIČA, Margaret Atwood

Izdavač: Globus, 1988.

[eng. The handmaid's tale]

'Sluškinjina priča', prvi put objavljena 1985. godine, djelo je koje je, kako u vrijeme prvog objavljivanja, a tako i danas (dijelom zahvaljujući i istoimenoj TV seriji), podiglo puno prašine i proslavilo Margaret Atwood, njegovu autoricu.

Ovaj roman ili hvale ili mu prigovaraju, a rat sukobljenih mišljenja koji je roman izazvao serija je nedavno ponovno oživjela. Bez obzira na brojne kritike, koje se većinom tiču atmosfere i antireligijskih stavova koje neki smatraju da roman promovira, ovaj je roman u više navrata dokazao svoju iznimnu književnu vrijednost: roman je osvojio nagradu Arthur C. Clarke, te bio nominiran i za Nebulu, Bookera i Prometheusa; a Hulu-ova serija snimljena prema ovom romanu neki je dan od 13 nominacija za nagradu Emmy osvojila njih 8, uključujući onu u kategoriji za najbolju dramsku seriju.

Radnja romana smještena je u fiktivnu republiku Gilead, nastalu na teritoriju američkih Sjedinjenih država, a vrijeme radnje odvija se negdje u bliskoj budućnosti. Republika Gilead nastala je nakon neimenovanog katastrofalnog događaja o kojem nam Atwood ne pruža nikakve detalje, ali iz konteksta i flashbackova u priči, koji se povremeno pojavljuju, saznajemo da se taj događaj nije odvio baš tako davno, budući da sjećanja glavnog lika u tim flashbackovima sežu u vrijeme dok je svijet još bio 'normalan' (da tako kažem).

Glavni lik romana je Sluškinja Fredova, a sam roman predstavlja njezin svojevrstan dnevnik, u kojem priča o svom životu Sluškinje, ali i općenito o društvu i društvenom uređenju Gileada. Gilead je opisan kao totalitarni režim u kojem vlada vrlo stroga podjela društvenih slojeva i strogo držanje tradicionalnih fundamentalističkih stavova. Na čelu društva su Zapovjednici (muškarci), koji donose sve odluke i drže sve konce društva u svojim rukama. Općenito se samo muškarci smatraju vrijednim članovima zajednice, dok se na žene gleda kao na nekakve dodatke, igračke, stvari, nužna bića koja su tu da bi služila muškarcima i rađala im djecu.

Žene - na koje se općenito gleda kao na niža bića - podijeljene su u različite društvene slojeve. Prvi sloj čine Supruge - žene Zapovjednika, koje su većinom starije životne dobi i neplodne. Zatim imamo Sluškinje, Marte i Tetke, od kojih Marte predstavljaju sluškinje u pravom smislu te riječi, odnosno osobe koje se brinu o kućanstvu, a Tetke predstavljaju nešto slično učiteljicama ili skrbnicama koje skrbe o Sluškinjama prije nego Sluškinje budu dodijeljene određenom Zapovjedniku i pređu u njegovo kućanstvo. Sluškinje su, pak, svedene na nešto što bismo mogli nazvati 'živuće maternice' - njihov je zadatak da Zapovjednicima rađaju djecu. Postoje još i žene koje se nazivaju Ekonosuprugama, a predstavljaju supruge muškaraca iz nižih društvenih slojeva, na koje ostale Supruge gledaju posprdno i prema kojima se često odnose snishodljivo.

Priča Sluškinje Fredove ispričana je u prvom licu i govori o njenom životu prije i nakon dolaska u kućanstvo Zapovjednika kojem su je dodijelili. Istrenirana da bude nevidljiva i nebitna, Fredova svjedoči mnogim tajnama i sitnim zabranjenim užicima ljudi koje svakodnevno susreće, od samog Zapovjednika i Zapovjednikove Supruge do Marte njegovog kućanstva i drugih Sluškinja koje povremeno sreće na ulicama dok zajedno obavljaju neke dobivene zadaće. Tu i tamo (obično noću), Fredova se prisjeća života prije Gileada, želje da ponovno vidi svog muža i kćerkicu, a ponekad i slabe želje da pobjegne iz Gileada u kolonije, gdje je navodno život drugačiji, iako i suroviji. I fascinantno je i tužno, pri čitanju tih prisjećanja, vidjeti da Fredova ne čini ništa kako bi oživjela svoja nadanja, već se pomirila sa životom kakav ju je snašao - dijelom zbog vlastite nemoći da nešto promijeni, a dijelom zbog straha da nešto ne učine njenoj kćeri, za koju vjeruje da je još živa i da je dobro.

Jedini san kojem Fredova, kao i sve ostale Sluškinje, mogu težiti, je da svom Zapovjedniku rode toliko žuđeno dijete, nakon čega bi eventualno bile dodijeljene još jednom Zapovjedniku, prije nego bi im bilo dopušteno da možda postanu Marte. Grozan je to život, u kojem žene praktički kao da ne postoje, već su svedene na isključivu korist koju od njih može dobiti određeni muškarac, a kod Sluškinja ta je korist maternica. Čak i kada zatrudne, Sluškinje ne dobivaju na važnosti: da, tijekom trudnoće ih se bolje pazi i s njima se bolje ophode, ali to rade isključivo kako bi dijete koje nose ispalo zdravo. Atwood je to sjajno opisala u scenama rađanja, u kojima Supruga sjedi iza Sluškinje dok Sluškinja rađa, Supruga je ta koju bodre i kojoj pomažu, kojoj čestitaju, te kojoj, u konačnici, daju dijete, baš kao da je ona sve sama prošla, da Sluškinje tu nije ni bilo. Sluškinje su cijelo vrijeme nevidljive, o njima se ne govori, izravno im se ne obraća, zabranjeno im je govoriti i činiti išta osim biti hodajući inkubatori. Nemaju čak ni imena - Fredova je tek izvedenica od imena Zapovjednika kojem Sluškinja pripada.

Jeziv je distopijski svijet koji je u ovom romanu opisala Margaret Atwood. Svijet je to u kojem vladaju strah, nesnošljivost i mizoginija, užasan svijet u kojem se ne biste nikako htjeli zateći, pogotovo ako ste žena. Još je jezivije to što je taj svijet opisan kao nešto što je nastalo vrlo brzo, u bliskoj nam budućnosti, kao da postoji mogućnost da danas zaspimo u normalnom svijetu, a već ujutro se probudimo u Gileadu. Najjezivija je, ipak, činjenica da ovo posljednje ne samo da je moguće, već je možda i izgledno.

Dok se u jednoj prilici prisjeća prošlosti, Fredova spominje okolnosti koje su prethodile stvaranju Gileada: ona priča o tome kako je svijet bio opsjednut seksom i golotinjom, kako su žene bile objektificirane i kako se na njih gledalo površno, samo u seksualnom smislu. Kad malo promislite, i kad se malo osvrnete na televiziju, internetske portale, tiskovine, glazbene spotove, itd. - nije li svijet i sad opsjednut seksom? Što bi značilo da se nalazimo na istom mjestu kao svijet Margaret Atwood prije katastrofe koja je dovela do Gileada. Dodajmo tome brojne pokrete i događanja koji idu u smjeru da se ženu svede samo na objekt za rađanje, samo hodajuću maternicu, a kojih je u svijetu sve više i sve su češći - od zabrane pobačaja i uskraćivanja kontracepcije do hodova za život i čega sve ne... Pomalo je zastrašujuće shvatiti da smo tek na korak od distopije koju Atwood u ovom romanu opisuje.

Tema romana je teška, depresivna, ozračje sumorno, likovi apatični, pomireni sa surovim životom u surovom svijetu. Ovu knjigu nije lako čitati, a tome nimalo ne doprinosi činjenica da se radnja odvija vrlo sporo, bez nekih većih aktivnosti. No, bez obzira na njegovu težinu, ovo je roman koji se mora pročitati. On predstavlja stvarnu mogućnost razvoja nekih budućih događaja, on je podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi kada anti-feminizam i prikrivena mizoginija uzmu maha. Jer tome što se dogodi definitivno ne bismo htjeli svjedočiti.

VELIKA ILUZIJA, Harlan Coben

Izdavač: Znanje, 2017.

[eng. Fool me once]

Kad idem na godišnji odmor (ili bilo kakav odmor/izlet/putovanje, kad smo već kod toga), prvo što ću spakirati bit će knjige. Nikada jedna, često mnogo njih. Nova knjiga Harlana Cobena bila je prva koju sam ovaj put spakirala i pokazala se kao sjajan izbor - i za čitanje na plaži i za čitanje dok vani pada kiša, a ti priželjkuješ da si na plaži. :)

Žanrovskim se piscima vrlo često zamjera to da su im svi romani 'na istu foru'. To ponekad zna biti slučaj, ali ne i kod Cobena: on, unatoč tome što u svaki svoj roman doda iste sastojke, od tih sastojaka na kraju svaki put skuha neko sasvim drugačije književno jelo.

Cobenovi romani redom obiluju prepoznatljivim elementima: u njima se uvijek radi o smrti i/ili nestanku neke osobe, koja predstavlja neki neriješeni slučaj, neotkriveni ili ne posve otkriveni misterij za rješenjem kojega uvijek traga nestaloj osobi bliska osoba: supružnik, partner, bivši ljubavnik, član obitelji. Svi ti elementi nalaze se i u ovom romanu, ali, kao i kod drugih Cobenovih knjiga, način na koji je Coben u stanju sve ih posložiti tako da ne nalikuju ni na jedno prijašnje njegovo djelo, doista zadivljuje.

Glavni lik ovog romana je Maya - umirovljena vojnikinja koja pati od PTSP-a. Na samom početku romana svjedočimo sprovodu Mayinog supruga Joea, koji je ubijen u propalom pokušaju pljačke kojem je Maya svjedočila - i tijekom kojeg je pobjegla. Zabrinuvši se za sigurnost Maye i njene kćeri Lily, Mayi prijateljica pokloni dadilju-kameru - ne zato što sumnja da Mayina dadilja Isabella nije pouzdana ili zato što misli da im prijeti neka neposredna opasnost, već čisto za svaki slučaj, zlu ne trebalo.

Ne očekujući da će se išta neuobičajeno uhvatiti na snimkama dadilje-kamere, Maya ju tek povremeno provjerava. No, tijekom jedne provjere, na snimci se doista i pojavi nešto neuobičajeno - zapravo, nešto sasvim ludo, nešto nemoguće - kada Maya na njoj vidi svog mrtvog supruga kako se igra s njihovom kćeri. Ne mogavši iz glave izbiti viđeno, Maya počinje kopati po okolnostima Joeove smrti, istovremeno sumnjajući u to da li je on uopće mrtav, sumnjajući u sve i svakoga, pa i u svoj zdrav razum. Sumnje se samo još povećaju kada otkrije da bi Joeova smrt mogla biti povezana s još nekoliko ranijih smrti, uključujući i onu Mayine sestre Claire. Što se zapravo događa i tko stoji iza tih događaja, misterij je prije čijeg rješenja Maya neće prestati kopati i tragati za odgovorima - a i mi zajedno s njom.

Novi roman Harlana Cobena uzbudljiv je i napet, a priča koju nam priča zamršena, ispunjena brojnim pitanjima na koja je potrebno pronaći odgovore. Zapetljana radnja i brojni likovi osiguravaju da se te odgovore ne može naći brzo, ali nam daju pregršt materijala iz kojih možemo krojiti vlastite teorije o tome što se zapravo dogodilo (što je u biti zabavno, zar ne?).

Tema vojnika koji pate od PTSP-a dodatni je element koji se provlači kroz radnju ovog romana, a koji, kako je i sam autor spomenuo u zahvalama na kraju romana, pokušava (bar donekle) podići svijest o tome s čim se vojnici povratnici moraju boriti svakog dana, nakon što sve one stvarne borbe u kojima su sudjelovali prestanu. Voljela bih samo da je taj dio možda mrvicu razrađeniji i da je Coben malo dublje ušao u njegovu analizu, kako bismo mogli dobiti realniji uvid u sve teškoće s kojima se ljudi koji pate od PTSP-a moraju nositi.

Misterij, krimić, triler, akcijski roman - ova je knjiga sve to, i više. Coben ima tu jedinstvenu osobinu da, pričajući priču, postepeno stvara red u kaosu, nalazi smisao u besmislu, otpetljava najzapetljanije čvorove. Zato ga i volim. Ako volite brze trilere i zagonetne priče, povremeno ispunjene i akcijskim sekvencama, sigurna sam da ćete ga zavoljeti i vi.

ARMATI, Lari Mari

Izdavač: Mozaik knjiga, 2017.

Treći roman simpatičnog književnog dvojca Lari Mari govori o mladiću u potrazi za svojim životnim pozivom, kojeg, na putu kojim traga za istinskom srećom i ispunjenjem, proganjaju sjene iz obiteljske prošlosti.

Ime gore navedenog mladića je Ian, a njegov je životni put još od djetinjstva bio sve samo ne posut ružama. Naime, Ian je još kao mali dječak jedini preživio automobilsku nesreću u kojoj su mu poginuli oba djeda i bake, a nekoliko godina kasnije u avionskoj je nesreći izgubio i roditelje. Ostavši siroče, Ian je prepušten na skrb rođakinji Erdi, koja je sve što mu je od obitelji (ma koliko daleke) preostalo. Nažalost, Erda nije baš 'obiteljski' nastrojena prema Ianu, te mu dopušta da kod nje boravi isključivo stoga što očekuje korist u vidu novca koji su Ianu ostavili imućni roditelji.

Okružen problemima, nemoći i samoćom života bez ikoga od obitelji tko bi ga doista volio, Ian ustrajno pokušava pronaći svoje 'mjesto pod Suncem' i traga za nečime što bi mu ispunilo dušu i učinilo ga istinski sretnim. A na tom ga putu, osim uobičajenih teškoća, prate i davno zakopane obiteljske tajne koje još ne može u potpunosti shvatiti, ali kojima može povremeno nazrijeti obrise ispod kojih se skriva priča o tajanstvenom biću imena Armati.

Ianova priča smještena je nedaleko od Venecije (a dijelom i baš u taj prekrasan grad na vodi) i, baš kao jedan od najpoznatijih karnevala na svijetu koji se ondje održava, ova priča puno toga skriva ispod svojih mnogobrojnih šarenih maski. Ianova je priča samo dio cijele priče koju nam ova knjiga želi ispričati: njen drugi dio odnosi se na tajanstveno ime Armati, koje će nam ispričati još jednu, 'priču unutar priče'.

Osim što govori o dva lika povezana tajanstvenim sudbinskim nitima, ova se priča odvija i u dva smjera: slijedeći jedan, otkrivamo bolne obiteljske tajne i svjedočimo tragičnim događajima iz Ianove prošlosti, ali i prošlosti njegove obitelji prije njega; a slijedeći drugi smjer, pratimo Iana na putu otkrivanja samog sebe, svog životnog poziva i cilja. Na tom putu Ian traga i za ljubavlju, koje mu, budući da je izgubio sve svoje najmilije, uvijek nedostaje, a on je sklon tražiti ju na pogrešnim mjestima i utapati svoju žudnju za ljubavlju u naručjima djevojaka s kojima nema budućnosti, ne zaista.

Ova knjiga obiluje simbolikom i sastoji od se pomalo čudne mješavine različitih priča: onako kako sam je ja vidjela, ona je miks 'Fantoma u operi', 'Frankensteina' i 'Otoka doktora Moreaua', a neodoljivo me podsjetila i na prvijenac Lari Mari 'Bez ljubavi i mržnje'. Cijelo vrijeme čitanja nekako očekujete da se dogodi nešto 'sudbinski', nešto značajno, čak zloglasno, a simboli koji prate cijelu priču (koja započinje pomrčinom Sunca) tom osjećaju samo pridonose.

Različite priče koje nam ova knjiga želi ispričati isprepletene su i neraskidivo povezane, ali nisu ispričane nekakvim redoslijedom, već nasumično izviru i tonu u brzacima priče o Ianovom životu. Djelići obiteljskih tajni i svega onoga što za njega predstavlja ime Armati, Ianu se prikazuje u obliku nekakvih vizija (barem sam ih ja tako shvatila), u kojima dobiva kratke uvide u tragične događaje iz prošlosti. Te vizije se pojavljuju i nestaju neovisno o tome gdje se Ian nalazi u svojoj vlastitoj priči, i tako konceptirane, pomalo zbunjuju (iako su ujedno i dosta zanimljive).

Početak same priče me malo zbunio jer u kratkom vremenu predstavlja povelik broj likova, za koje treba utvrditi kako su točno povezani i gdje se nalaze unutar iste obitelji, a osim toga, priča skreće iz događaja koji se odvijaju ovdje i sada u vizije prošlosti i nepovezane misli Ianove bake, zbog čega je potrebno malo vremena kako bismo se uspjeli u tome svemu orijentirati. Voljela bih da je priča malo jasnije postavljena, malo bolje povezana, i da se radnja odvija možda mrvicu brže.

Ono što mi je zapelo za oko su maštovita i domišljata imena koja su autorice izabrale za svoje likove, poput Moor i Tulip. (A i Iana, koji se preziva Artanian, sam cijelo vrijeme iz nekog razloga htjela zvati D'Artagnan. :)) Tu su još i Domino, Erda, pa i sam Armati, i još mnogi drugi likovi jednako zanimljivih imena.

Ne mogu reći da mi je 'Armati' dosad najbolja knjiga iz ciklusa 'proze koja liječi' - tu titulu neoborivo drži 'Zlatni mjesec' (koji, btw, ima malu cameo ulogu u ovom romanu - jeste li ga primijetili čitajući? ;)) - ali svakako mogu reći da me zanima što će sljedeće izaći iz pera ovih autorica. Možda neka buduća knjiga uspije srušiti 'Zlatni mjesec' s trona. Pričekat ćemo i vidjeti...

DJEČAK U PRUGASTOJ PIDŽAMI, John Boyne

Izdavač: EPH:Novi Liber, 2009.
[eng. The boy in the striped pajamas]

Čim sam otvorila ovu knjigu, znajući da priča o holokaustu, znala sam da će završiti tužno. Kakav, uostalom, drugačiji kraj i može imati priča o jednom od najcrnjih razdoblja ljudske povijesti? No, bez obzira na sve to, ova me priča iznenadila tonom i načinom na koji je pisana. Dječje naivna, ovo je priča o prijateljstvu koje se rodi u groznim i neočekivanim uvjetima, lijepa priča o nečem ružnom (ili, bolje rečeno, okružena nečim ružnim).

Priča govori o Brunu, devetogodišnjem dječaku čijeg oca Hitler promakne u zapovjednika Auschwitza. Prisiljen zbog očevog novog posla preseliti se na novo mjesto i u novi dom, Bruno je strašno nesretan činjenicom da ondje ne samo da neće biti njegovih trojice doživotno najboljih prijatelja, nego neće biti ni ikakve druge djece s kojom bi se mogao družiti. Jedina djeca u blizini nalaze se iza visoke žičane ograde, zajedno sa stotinama drugih ljudi, mršavih i tužnih lica, obučenih u iste prugaste pidžame.

Naivan i dječje nevin, Bruno ne shvaća u kakvom se točno novom okruženju našao, kao što ne shvaća ni zašto su svi ti ljudi u prugastim pidžamama tako tužni niti zašto njegova obitelj nikad nikoga od njih ne pozove na večeru. Ipak, nešto mu govori da ne bi bilo dobro da o tim stvarima upita svoje roditelje. Usamljen, Bruno često odlazi u zabranjene šetnje blizu žičane ograde, gdje jednog dana upozna dječaka u prugastoj pidžami. Svaki sa svoje strane ograde, dva dječaka počnu graditi čvrsto prijateljstvo, ne shvaćajući i ne videći silnu mržnju koja je tu ogradu između njih podigla.

Idejom da ispriča već svima nam dobro poznatu priču o holokaustu kroz nevine dječje oči, autor je ovom knjigom sjajno, do zadnjeg detalja, prikazao sve ono pogrešno i sav besmisao drugog svjetskog rata. Mržnju koja je taj rat pokrenula, groznu ideju da je jedna ljudska rasa superiornija od druge, autor izrijekom ne spominje, ali svu njenu promašenost i zlo koje je iz nje isteklo on jasno ocrtava prikazujući nam dvojicu dječaka koji tu mržnju niti vide niti shvaćaju.

Bruno i njegov prijatelj Šmuel ne shvaćaju zašto moraju biti razdvojeni ogradom, niti zašto im je zabranjeno družiti se, pa čak i razgovarati. Ipak, dječaci osjećaju neku neizrečenu prijetnju, odnosno osjećaju da će se nešto loše desiti ako ikome kažu za svoja druženja. Bruno i Šmuel predstavljaju jednu jako bitnu karakteristiku ljudskog roda, a ta je da se nitko ne rađa s mržnjom u srcu - njoj te netko mora podučiti.

Priče vezane uz holokaust i inače su teške, strašne i prožete neminovnom tragedijom - kakve su, uostalom, one stvarno i bile - ali ovako ispričana, ta je priča još i teža. Svaki redak čita se sa nekom zebnjom u srcu, očekujući nešto strašno što se ima desiti, a opet, beskrajno crnilo kojim je priča omotana svako malo prekida vedrina i svjetlost koje izbija iz prijateljstva dvojice dječaka, bez obzira na grozne uvjete među kojima je to prijateljstvo nastalo.

Ovo je jedna od onih knjiga koje se pamte dugo nakon čitanja, koje se ne zaboravljaju. Potresna je to priča o crnim danima ljudske povijesti, koje, mi ljudi kakvi jesmo, volimo zaboraviti i s vremenom ponoviti. Sjeme mržnje lako je zasijati. No, kad bismo imali više ovakvih knjiga (i više ih čitali), možda bi to sjeme nailazilo na sve manje plodnog tla na kojem će izrasti.

KNJIGA PRETPOSTAVKI I NAGAĐANJA, Erika Swyler

Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
[eng. The book of speculation]

'Knjiga pretpostavki i nagađanja' zanimljiv je spoj fantastike i realizma, sadašnjosti i prošlosti, magije i stvarnosti. Ona govori o Simonu, osamljenom knjižničaru koji u ruke dobije zagonetan dnevnik putujuće cirkuske družine, za koji se ispostavi da je na još zagonetniji način povezan sa tragedijom koja je zadesila Simonovu majku. Naime, Simonova majka, Paulina, bila je cirkuska artistica, morska sirena koja se utopila na isti datum, 24. srpnja, kao i sve žene u njenoj obitelji, generacijama prije. Istražujući dobiveni dnevnik, Simon krene kopati po prošlosti vlastite obitelji, ni ne znajući što će sve tamo otkriti i na koji je točno način dnevnik s time povezan. Jedino što Simon zasigurno zna je to da mu je bolje da požuri s istragom, budući da mu njegova sestra, Enola, nenadano dolazi u posjet, a 24. srpnja je sve bliže...

Kad sam počela čitati ovu knjigu, nisam ni znala kakve me sve lijepe stvari u njoj čekaju. Ispričana na zaista izniman način, ova me priča potpuno obuzela. Prvo što me osvojilo bio je glavni protagonist, koji je po zanimanju knjižničar i koji s čitateljem povremeno podijeli svoja razmišljanja i svoju ljubav prema knjigama. Uz njega, tajanstveni dnevnik putujuće cirkuske družine na neki način također ima glavnu ulogu u ovoj priči: on je pokretač radnje, glavna zagonetka i zagonetna poveznica između priče koja se odvija u sadašnjosti i priče iz vremena kada je dnevnik pisan (18. stoljeće).

Priča je ispričana na način da se dva vremenska slijeda neprestano izmjenjuju: poglavlje čije se radnja odvija u sadašnjosti slijedi poglavlje čija je radnja smještena u prošlost. Obje su priče pritom - i ona sadašnja i ona prošla - jednako zanimljive, pune zagonetki i ispunjene mnoštvom likova. Ono što spaja obje priče je cirkus: žene iz Simonove obitelji generacijama su radile kao cirkuske artistice, bilo morske sirene, mađioničareve pomoćnice, tarot majstorice ili sve to zajedno. Sve ih je također pogodila i tragična sudbina, uzroke koje Simon pokušava otkriti.

Stvarno i nadnaravno, obično i magično, isprepliću se u ovom romanu gradeći neponovljivu priču koja te lako zarobi i dugo ti ostane u sjećanju, a osebujni likovi ovu priču čine još zanimljivijom. Atmosfera u kojoj se odvija radnja također je nešto posebno. Možda bih ju najbolje opisala usporedivši ju s onim zatišjem koje se javlja neposredno prije nevremena: osjećaj mira koji nosi neku osobitu težinu, u kojem u svakom trenu očekuješ da će se dogoditi nešto strašno, ili bar značajno.

Cirkus, morske sirene, davne legende i prokletstva ono su što ovu priču čini i magičnom i mističnom, dok ju obiteljske tajne i tragedije, te odnosi između likova čine prizemnom, ali i intrigantnom. Posebno mi se svidjelo mjesto na kojem Simon živi, Simonova kuća i posjed koji je okružuje, kao i atmosfera koja tu kuću obavija: Simonov dom kao da nadodaje na sveopću mistiku i tajnovitost same priče, ali i prati njen razvoj i zrcalno ga odražava.

Erika Swyler stvorila je zanimljivo djelo magijskog realizma, u čijim stranicama se užitak izgubiti. Način pisanja, odabir mjesta radnje i likova koji to mjesto nastavaju tom užitku samo pridonose. Ako tražite nešto drugačije, nešto zanimljivo i nesvakidašnje, mislim da biste to mogli pronaći upravo u ovoj knjizi.

POPIS MOJIH ŽELJA, Gregoire Delacourt

Izdavač: Profil, 2015.

[franc. La liste de mes envies]

Razmišljate li, ponekad, o tome kako bi bilo biti basnoslovno bogat? O tome kako osvajate zgoditak na lutriji i dobivenim novcem ispunjavate sve svoje snove? Svi mi o tome ponekad maštamo. Ponekad čak i ispunimo onaj listić na kojem bi nam dobitni brojevi mogli donijeti sve one silne nule glavnog zgoditka, zar ne? Pa se nadamo, i maštamo.

Ova knjiga govori o tome što se dogodi kad taj glavni zgoditak doista i osvojimo.

Sretnica koja u ovoj knjizi uspije osvojiti 18 milijuna Eura na lotu zove ze Jocelyne i vlasnica je male kitničarske radnje. Jocelyne je žena u srednjim godinama, majka dvoje djece, (sretno?) udana za svog prvog dečka koji se, sasvim slučajno, zove Jocelyn. Jocelyne je sasvim prosječna žena, prosječnog izgleda, ponekad zadovoljna, a ponekad manje zadovoljna svojim životom - kao, uostalom i bilo tko drugi.

Nakon što osvoji 18 milijuna, Jocelyne ne krene odmah unovčiti dobiveni ček. Ona odluči pričekati i vidjeti treba li to uopće učiniti. Jer, kad pogleda na svoj život, nije li zapravo prilično zadovoljna? Hoće li zaista biti sretnija kupi li si sve što poželi? Dok pokušava odlučiti što učiniti s novcem (i učiniti li uopće išta s njim), Jocelyne počne stavljati svoje želje na papir, ne bi li tako bolje vidjela treba li si sve te želje ostvariti kako bi bila sretna - ili to već odavno jest.

Ova simpatična i kratka knjižica malog formata u sebi sadrži više toga no što biste pomislili da može stati na tako mali format i na tek dvjestotinjak stranica. Ovo je knjiga koja nam daje odgovor na maštariju o kojoj je baš svatko od nas maštao, makar i samo jednom. Ona je odgovor na pitanje bismo li zaista bili sretniji da plivamo u novcu - i to odgovor koji bi vas mogao iznenaditi.

Mislim da je glavni problem maštanja o materijalnom bogatstvu taj da ga nekako uvijek povezujemo sa srećom. No leži li sreća doista u novcu? Ili bismo bili jednako sretni ili nesretni, samo bismo u svojoj sreći ili nesreći posjedovali više stvari.

Kad malo razmislite o tome, bi li vas zaista usrećio taj novi stan ili auto ili što već o čemu maštate ili bi vas usrećilo to što ćete taj stan ili auto ili što već dijeliti s vama dragim ljudima? Ova knjiga sjajno opisuje što se dogodi kad postane moguće kupiti si sve što si novcem možeš kupiti, baš kao što sjajno opisuje i što se dogodi kad shvatiš da ti, čak i nakon što si si sve to kupio, nešto ipak nedostaje. Nije bez pokrića ona izreka da se 'ljubav ne može kupiti novcem'.

Jocelyne je na svojoj koži iskusila sve dobre i loše strane osvajanja jackpota na lutriji. Ushićenje, kovanje planova, razočaranje, izdaju, sreću, tugu, bol; a shvatila je i da biti bogat ima i svoju negativnu stranu. Njenim riječima:

"Biti bogat znači vidjeti sve što je ružno te drsko umišljati da je moguće mijenjati svijet. Da za to ne treba ništa drugo, samo platiti."

Pravo bogatstvo ne leži u novcu. Ono se nalazi u načinu na koji živimo svoj život, ljudima kojima smo okruženi, stvarima koje volimo, djelima koja činimo... Biti bogat ne znači ujedno i biti sretan. Ova knjiga to sjajno ističe, a njen autor u pogovoru knjizi sjajno poentira nešto što, duboko u sebi, svi mi već znamo:

"...da sreća znači nastaviti željeti ono što posjedujemo."

TRINAEST RAZLOGA, Jay Asher

Izdavač: Algoritam, 2013.

[eng. Thirteen reasons why] 

Srednjoškolac Clay Jensen jednog dana nakon škole u svoj posjed dobije neobičan paket. U njemu pronađe 7 audiokazeta na kojima, preslušavajući ih, čuje glas Hannah Baker, djevojke iz njegove škole koja se nedavno ubila. Na kazetama, Hannah objašnjava pravila koja svaka osoba koja presluša kazete mora slijediti - ili će ono što je na kazetama postati javno. Pri tome, osobe koje će preslušavati kazete nisu odabrane nasumce, već je svaka od njih Hanni dala razlog za samoubojstvo, a svaki od ukupno trinaest razloga na kazetama je detaljno objašnjen.

Clay isprva ne shvaća zašto je baš on dobio kazete, budući da Hannu nije baš dobro poznavao, iako mu se oduvijek sviđala. Možda zbog znatiželje ili možda zbog toga što mu nedostaje, Clay odluči poslušati što Hannah ima za reći. Svaku kazetu sve je teže slušati i sa svakom kazetom Clay je sve bliže trenutku u kojem će se suočiti sa strašnom činjenicom da je možda ipak i on odigrao ulogu u Hanninom životu koja ju je usmjerila tamo kamo ju je usmjerila. A što je taj trenutak bliže, neki neodređeni osjećaj krivnje koji ga sve vrijeme dok sluša kazete tišti, sve je veći...

Ova je knjiga, baš kao i Netflixova serija prema njoj snimljena, podigla puno prašine. Mnogi zabrinuti roditelji, nastavnici i psiholozi htjeli su zabraniti seriju (a i, pretpostavljam, knjigu), navodeći kako ona veliča samoubojstvo i kako je opasna za klince koji možda prolaze kroz iste ili slične stvari kao glavna protagonistica serije (i knjige), Hannah.

Mislim da su potpuno promašili bit i knjige i serije.

Zašto? Hannah je to sjajno istaknula parafrazirajući riječi gospođe Bradley, Hannine nastavnice:

"S obzirom na to da smo maloljetnici, rekla je, sve dok se samoubojstvo ne dogodi na javnom mjestu, pred svjedocima, vjerojatno neće doći u vijesti. A nema tih roditelja koji bi htjeli da drugi saznaju kako je njihovo dijete, dijete koje su odgojili, samo sebi oduzelo život. Stoga se ljude često ostavi u uvjerenju da se radilo o nesretnom slučaju. Negativna strana toga je da nitko ne zna što se uistinu događa s ljudima u njihovoj zajednici."

Zar zaista mislimo da će pometanje stvari pod tepih i sklanjanje svega što govori o potencijalno opasnim temama od očiju onih na koje se te teme odnose pomoći cijeloj situaciji? Ako o samoubojstvu ne govorimo, mislimo li da ga nitko više neće počiniti? Upravo suprotno.

Ova knjiga ne veliča samoubojstvo, ona podiže svijest o razlozima koji ljude, a naročito tinejdžere, mogu navesti na takav čin. Ona progovara o svim onim stvarima, svim vidljivim znakovima glede neke osobe koja razmišlja o samoubojstvu, koji vrište na uzbunu, a koje svi mi ostali svjesno zanemarujemo i pravimo se da ih ne primjećujemo.

Hanninih trinaest razloga možda će vam se činiti banalnima, čak glupima. Vjerojatno ćete pomisliti, 'Hej, zbog toga si se odlučila ubiti?' Ali, dok to mislimo, zaboravljamo i jednu vrlo važnu činjenicu vezanu uz Hannu: tu da je ona tinejdžerica. A tinejdžeri su posebno osjetljivi na to kako se uklapaju u svoju okolinu i to kako ih vršnjaci doživljavaju. Pubertet, hormoni, povodljivost, potreba da se uklopiš, da budeš dio ekipe. Tinejdžeri su, također, često i vrlo zli jedni prema drugima: konstantna ogovaranja, podbadanja, pa čak i ozbiljnije stvari poput bullyinga i vrijeđanja - sve je to dio tinejdžerskog svijeta. Naposlijetku, nismo li svi bili u tim godinama? Godinama kad činjenica da te simpatija više ne primjećuje ili svađa s najboljim prijateljem ili prijateljicom može srušiti cijeli tvoj svijet. Većina nas uspije doći k sebi nakon toga i nastaviti dalje. Ali nekima to ne uspije.

Zato je ova knjiga bitna. Bitna je jer nam govori da gledamo oko sebe, da primijetimo znakove koji nam govore da s nekim nešto nije u redu i, najvažnije od svega, da REAGIRAMO. Ponekad je dovoljno samo malo potpore, malo lijepih riječi podrške da nekoga tko je na rubu usmjerimo dalje od tog ruba. Ali moramo biti spremni, i voljni, istupiti i pružiti ruku onome kome je potrebna, prije no što bude prekasno.

Još je jedna bitna stvar koju ova knjiga naglašava, a to je da nikada ne znamo koliko smo nekome bitni i koliko na nečiji život možemo utjecati. Baš kao što Clay nije znao koliko je bio bitan dio Hanninog života sve dok to nije otkrio na audio snimkama.

"Valjda u tome i jest smisao svega toga. Nitko ne može biti siguran u to koliko utječe na živote drugih ljudi. Vrlo često nemamo blagog pojma. No ipak ustrajno nastavljamo."

Ova će vas knjiga natjerati da se zapitate postoji li netko poput Hanne negdje u vašoj okolini, a da to niste primijetili. Možda ga/ju zbog ove knjige primijetite, možda mu/joj baš zbog nje spasite život, a da to ni ne znate. Ova knjiga nije opasna. Opasnije je praviti se da problemi koje ona iznosi ne postoje.