Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. The tenth circle]
[eng. The tenth circle]
Od Jodi Picoult ranije sam pročitala jedino roman 'Čuvarica sestre svoje', koji me oduševio, dirnuo i rasplakao. Bila sam više nego radoznala hoće li joj nešto takvo uspjeti i s nekim drugim romanom, i moram vam reći, nije me razočarala. Ne, 'Deseti krug' me nije rasplakao, niti dirnuo na isti način kao 'Čuvarica', ali me jednako oduševio, zapanjio i natjerao na razmišljanje.
Glavna junakinja ovog romana zove se Beatrice Stone, ali mrzi svoje ime i više voli da ju svi oslovljavaju nadimkom, Trixie. Trixie ima 14 godina i tipična je tinejdžerica, njen svijet vrti se oko škole, prijatelja, dečka i zabave, odnosno odrastanja, otkrivanja, prelaženja granica i svega što adolescencija sa sobom nosi. Ili, tako se barem čini na prvi pogled, jer Trixie se silno trudi izgledati normalno i bezbrižno, dok probleme koji ju muče potiskuje duboko u sebi, misleći da je sve moguće sakriti lako kao ožiljke od rezanja žiletom ako preko njih prevučeš duge rukave.
Hod po rubu ipak nije moguće beskonačno izvoditi, jer će te kad tad nešto pogoditi i izbaciti iz ravnoteže. Taj pogodak kod Trixie izrazito je razoran i dogodi se jedne noći na tulumu kod prijateljice kad postane žrtvom silovanja, a silovatelj je, ni manje ni više, nego dečko kojeg voli. I onda, kako dalje? Kako nastaviti sa životom, kako ikome više ikada vjerovati, kako vratiti vjeru u sebe samu, kako svakog dana ustati i staviti jednu nogu ispred druge i činiti normalne, svakodnevne stvari? Kako preboljeti, kako oprostiti, kako zaboraviti? Je li to uopće moguće?
Ova se knjiga bavi svim ovim pitanjima, i gleda na njih iz različitih kutova, ne samo
Trixienog, nego sa stajališta cijele njene obitelji, pa i okoline - od vršnjaka, liječnika, psihologa i ljudi koji Trixie okružuju, do Jasona, dečka koji joj je to napravio. U ovoj priči ništa nije crno i bijelo, nitko samo dobar ili samo zao, a mnogo toga uopće nije onakvo kakvim se čini. Uzmimo za primjer Trixienog oca, Daniela, koji je već 15 godina brižan otac, uspješan strip crtač i dobar suprug, ali koji također nikada ne govori o svojoj prošlosti, o svom odrastanju u malom selu na Aljasci među Eskimima, kao ni o tome zašto je otamo pobjegao i nikada se više nije vratio. Ili Trixiena majka, Laura, koja je naizgled vrlo cijenjena profesorica na sveučilištu, odana supruga i dobra majka, ali koja već tjednima kući dolazi sve kasnije, uz sve apsurdnije izgovore, uvjerena da stvarni razlog njene odsutnosti još nitko nije uspio odgonetnuti.
Sama tema s kojom se ova knjiga hvata ukoštac - silovanje - vrlo je teška, pomalo i tabu, ali mislim da ju je Jodi Picoult hrabro iznijela, ističući sve probleme s kojima se žrtve silovanja u svojim životima svakodnevno susreću. Išla bih toliko daleko da bih rekla da ova knjiga na neki način podiže svijest o žrtvama silovanja i (nepravednom?) načinu na koji se društvo prema njima postavlja. Dotiče se i one aktualne problematike toga da 'ne' znači 'ne', bez obzira kako žrtva bila obučena, u kakvom je odnosu sa (potencijalnim) počiniteljem i kako se prethodno ponašala. Danas se, nažalost, često opravdava ili umanjuje sam zločin silovanja, ističući kako je 'ona to sama htjela', 'da nije ne bi bila tako obučena', 'nije izričito rekla ne' i tako dalje, i tako dalje. U vezi toga mislim da ova knjiga zauzima stav, stav da je silovanje strašno, da za njega nema opravdanja, da 'ne' znači 'ne' i da je još strašnije sve ono kroz što žrtve moraju proći nakon silovanja a da bi dokazale da su žrtve. Picoult je to savršeno prikazala u dvije rečenice:
"Većina ljudi nije shvaćala, osim ako nisu bili iz policije, da su i žrtva silovanja i žrtva prometne nesreće zauvijek izgubljene. Razlika je bila u tome što se žrtva silovanja još uvijek morala ponašati kao da je živa."
No, kao što sam već spomenula, ništa nije crno i bijelo, pa tako ni sam slučaj silovanja oko kojeg se radnja vrti. Dok likovi pričaju o tome što se dogodilo, cijeli slučaj imamo prilike sagledati iz više kuteva. Picoult malo-pomalo raspliće pravu istinu, dodajući samo jedan po jedan odgovor u danom trenutku, i usput nam bacajući komadiće prošlosti povezane s nekim od likova. Način na koji je slagana čini ovu knjigu ujedno i misterijem, čiju konačnu sliku možemo u cjelosti vidjeti tek nakon što sve komadiće prošlosti prikupimo na hrpu, povežemo s pravim likovima i složimo pravim redoslijedom. Time priča kao da dobiva još jednu dimenziju, a činjenica da svaki lik usput skriva i neku svoju, vlastitu priču, čini je još zanimljivijom za čitanje.
Još je jedna stvar koja mi se posebno svidjela kod ove knjige. Zapravo, dvije: prva je poveznica s Danteovom 'Božanstvenom komedijom', konkretnije njenim prvim dijelom, 'Pakao'. To je književno djelo na neki način obilježilo svakog člana Trixiene obitelji, i to je bilo ono što je povezalo Lauru i Daniela. Laura na sveučilištu predaje o Danteu, a kroz dijeliće njenih predavanja možemo vidjeti i kako se neka značenja Danteovih djela koja na tim predavanjima tumači svojim studentima reflektiraju i na njen vlastiti život i ponekad čak čine prevagu u nekim odlukama koje mora donijeti (Gotovo kao da se zapita: 'Ako ovo učinim, u kojem bih krugu Danteovog pakla mogla završiti?).
Tematiku Danteovog 'Pakla' koristi i Daniel u svojim stripovima i to je ona druga stvar koja mi se posebno svidjela: strip. Osim što je izvanredno nacrtan, strip priča i svoju vlastitu priču, koja bi se bez problema mogla čitati i samostalno, bez knjige. Ali on ujedno i prenosi sve ono što Daniel u knjizi, kako radnja odmiče, osjeća. Strip je u biti preslika njegove unutarnje osobnosti, ili zapravo svega onoga što Daniel u sebi skriva i ne pušta van. U stripu njegova prošlost, koju cijelo vrijeme drži u tajnosti, na mahove izvire i daje nam uvid u to kakav je on zapravo čovjek (i kako je taj čovjek postao). Aktualne događaje iz svog života Daniel je prenio u strip, i vrlo je zanimljivo vidjeti kako se ta stvarnost odigrava u njegovom umu. Način na koji je strip uklopljen u knjigu - poglavlje stripa prati poglavlje same knjige - savršeno je koncipiran i daje nam mogućnost da čitajući otkrijemo do u detalje sve načine na koji su dvije priče jedna s drugom isprepletene. Usput, pohvaljujem
ideju - jedna knjiga, dvije priče.
Na kraju, dotaknula bih se i samog naslova, koji također vuče poveznicu s Danteom. Iako je Danteov 'Pakao' načinjen od (samo) devet krugova, 'Deseti krug' odnosi se na još jedan, dodatni krug pakla. Prema Picoult, u njega bi spadali samo oni najgori od najgorih - ljudi koji lažu samima sebi. E sad, jesu li baš oni 'najgori od najgorih' i trebaju li zato biti strpani u najdublji krug pakla? I što je zapravo pakao? Je li isti za sve ili napravljen za svakoga posebno, onako, baš 'po mjeri'? Je li gore ako ti moraš kroz njega proći ili promatrati nekoga drugoga, koga voliš, kako to čini?
"...pokazalo se da pakao nije promatranje voljene osobe koja pati; pakao je drugi čin, kad je već prekasno da se bilo što učini."
Na ta vam pitanja neću odgovoriti. Najbolje bi bilo da pročitate knjigu i zaključite sami.
Glavna junakinja ovog romana zove se Beatrice Stone, ali mrzi svoje ime i više voli da ju svi oslovljavaju nadimkom, Trixie. Trixie ima 14 godina i tipična je tinejdžerica, njen svijet vrti se oko škole, prijatelja, dečka i zabave, odnosno odrastanja, otkrivanja, prelaženja granica i svega što adolescencija sa sobom nosi. Ili, tako se barem čini na prvi pogled, jer Trixie se silno trudi izgledati normalno i bezbrižno, dok probleme koji ju muče potiskuje duboko u sebi, misleći da je sve moguće sakriti lako kao ožiljke od rezanja žiletom ako preko njih prevučeš duge rukave.
Hod po rubu ipak nije moguće beskonačno izvoditi, jer će te kad tad nešto pogoditi i izbaciti iz ravnoteže. Taj pogodak kod Trixie izrazito je razoran i dogodi se jedne noći na tulumu kod prijateljice kad postane žrtvom silovanja, a silovatelj je, ni manje ni više, nego dečko kojeg voli. I onda, kako dalje? Kako nastaviti sa životom, kako ikome više ikada vjerovati, kako vratiti vjeru u sebe samu, kako svakog dana ustati i staviti jednu nogu ispred druge i činiti normalne, svakodnevne stvari? Kako preboljeti, kako oprostiti, kako zaboraviti? Je li to uopće moguće?
Ova se knjiga bavi svim ovim pitanjima, i gleda na njih iz različitih kutova, ne samo
Trixienog, nego sa stajališta cijele njene obitelji, pa i okoline - od vršnjaka, liječnika, psihologa i ljudi koji Trixie okružuju, do Jasona, dečka koji joj je to napravio. U ovoj priči ništa nije crno i bijelo, nitko samo dobar ili samo zao, a mnogo toga uopće nije onakvo kakvim se čini. Uzmimo za primjer Trixienog oca, Daniela, koji je već 15 godina brižan otac, uspješan strip crtač i dobar suprug, ali koji također nikada ne govori o svojoj prošlosti, o svom odrastanju u malom selu na Aljasci među Eskimima, kao ni o tome zašto je otamo pobjegao i nikada se više nije vratio. Ili Trixiena majka, Laura, koja je naizgled vrlo cijenjena profesorica na sveučilištu, odana supruga i dobra majka, ali koja već tjednima kući dolazi sve kasnije, uz sve apsurdnije izgovore, uvjerena da stvarni razlog njene odsutnosti još nitko nije uspio odgonetnuti.
Sama tema s kojom se ova knjiga hvata ukoštac - silovanje - vrlo je teška, pomalo i tabu, ali mislim da ju je Jodi Picoult hrabro iznijela, ističući sve probleme s kojima se žrtve silovanja u svojim životima svakodnevno susreću. Išla bih toliko daleko da bih rekla da ova knjiga na neki način podiže svijest o žrtvama silovanja i (nepravednom?) načinu na koji se društvo prema njima postavlja. Dotiče se i one aktualne problematike toga da 'ne' znači 'ne', bez obzira kako žrtva bila obučena, u kakvom je odnosu sa (potencijalnim) počiniteljem i kako se prethodno ponašala. Danas se, nažalost, često opravdava ili umanjuje sam zločin silovanja, ističući kako je 'ona to sama htjela', 'da nije ne bi bila tako obučena', 'nije izričito rekla ne' i tako dalje, i tako dalje. U vezi toga mislim da ova knjiga zauzima stav, stav da je silovanje strašno, da za njega nema opravdanja, da 'ne' znači 'ne' i da je još strašnije sve ono kroz što žrtve moraju proći nakon silovanja a da bi dokazale da su žrtve. Picoult je to savršeno prikazala u dvije rečenice:
"Većina ljudi nije shvaćala, osim ako nisu bili iz policije, da su i žrtva silovanja i žrtva prometne nesreće zauvijek izgubljene. Razlika je bila u tome što se žrtva silovanja još uvijek morala ponašati kao da je živa."
No, kao što sam već spomenula, ništa nije crno i bijelo, pa tako ni sam slučaj silovanja oko kojeg se radnja vrti. Dok likovi pričaju o tome što se dogodilo, cijeli slučaj imamo prilike sagledati iz više kuteva. Picoult malo-pomalo raspliće pravu istinu, dodajući samo jedan po jedan odgovor u danom trenutku, i usput nam bacajući komadiće prošlosti povezane s nekim od likova. Način na koji je slagana čini ovu knjigu ujedno i misterijem, čiju konačnu sliku možemo u cjelosti vidjeti tek nakon što sve komadiće prošlosti prikupimo na hrpu, povežemo s pravim likovima i složimo pravim redoslijedom. Time priča kao da dobiva još jednu dimenziju, a činjenica da svaki lik usput skriva i neku svoju, vlastitu priču, čini je još zanimljivijom za čitanje.
Još je jedna stvar koja mi se posebno svidjela kod ove knjige. Zapravo, dvije: prva je poveznica s Danteovom 'Božanstvenom komedijom', konkretnije njenim prvim dijelom, 'Pakao'. To je književno djelo na neki način obilježilo svakog člana Trixiene obitelji, i to je bilo ono što je povezalo Lauru i Daniela. Laura na sveučilištu predaje o Danteu, a kroz dijeliće njenih predavanja možemo vidjeti i kako se neka značenja Danteovih djela koja na tim predavanjima tumači svojim studentima reflektiraju i na njen vlastiti život i ponekad čak čine prevagu u nekim odlukama koje mora donijeti (Gotovo kao da se zapita: 'Ako ovo učinim, u kojem bih krugu Danteovog pakla mogla završiti?).
Tematiku Danteovog 'Pakla' koristi i Daniel u svojim stripovima i to je ona druga stvar koja mi se posebno svidjela: strip. Osim što je izvanredno nacrtan, strip priča i svoju vlastitu priču, koja bi se bez problema mogla čitati i samostalno, bez knjige. Ali on ujedno i prenosi sve ono što Daniel u knjizi, kako radnja odmiče, osjeća. Strip je u biti preslika njegove unutarnje osobnosti, ili zapravo svega onoga što Daniel u sebi skriva i ne pušta van. U stripu njegova prošlost, koju cijelo vrijeme drži u tajnosti, na mahove izvire i daje nam uvid u to kakav je on zapravo čovjek (i kako je taj čovjek postao). Aktualne događaje iz svog života Daniel je prenio u strip, i vrlo je zanimljivo vidjeti kako se ta stvarnost odigrava u njegovom umu. Način na koji je strip uklopljen u knjigu - poglavlje stripa prati poglavlje same knjige - savršeno je koncipiran i daje nam mogućnost da čitajući otkrijemo do u detalje sve načine na koji su dvije priče jedna s drugom isprepletene. Usput, pohvaljujem
ideju - jedna knjiga, dvije priče.
Na kraju, dotaknula bih se i samog naslova, koji također vuče poveznicu s Danteom. Iako je Danteov 'Pakao' načinjen od (samo) devet krugova, 'Deseti krug' odnosi se na još jedan, dodatni krug pakla. Prema Picoult, u njega bi spadali samo oni najgori od najgorih - ljudi koji lažu samima sebi. E sad, jesu li baš oni 'najgori od najgorih' i trebaju li zato biti strpani u najdublji krug pakla? I što je zapravo pakao? Je li isti za sve ili napravljen za svakoga posebno, onako, baš 'po mjeri'? Je li gore ako ti moraš kroz njega proći ili promatrati nekoga drugoga, koga voliš, kako to čini?
"...pokazalo se da pakao nije promatranje voljene osobe koja pati; pakao je drugi čin, kad je već prekasno da se bilo što učini."
Na ta vam pitanja neću odgovoriti. Najbolje bi bilo da pročitate knjigu i zaključite sami.
