Izdavač: Ljevak, 2014.
[eng. Orange is the new black]
[eng. Orange is the new black]
Knjiga zatvorskih memoara po kojoj je nedavno snimljena i istoimena hit
serija vrlo je zabavno štivo, iako govori o nekim vrlo ozbiljnim
temama, koja vam se vrlo brzo uvuče pod kožu i tamo ostane još dugo nakon čitanja.
Piper Kerman u svojim je mladim danima bila nesmotrena, pustolovna i željna zabave, ili, da se poslužim prigodnom frazom, 'mlada i luda'. Tako se uspjela upetljati u uzbudljivu ljubavnu vezu s Norom, djevojkom povezanom s lancem krijumčara droge, zbog koje se i sama našla u tom svijetu kriminalaca. Iako je u Norinim aktivnostima Piper sudjelovala samo jednom, kada je trebala prenijeti kovčeg pun novca od droge kroz zračnu luku u Bruxellesu, taj jedini put bio joj je dovoljan da je osude na 15-mjesečnu kaznu u saveznom zatvoru.
U svojim memoarima Piper opisuje to vrijeme koje je provela iza rešetaka, kao i kako je došlo do toga. Sama kazna sustigla ju je tek 10 godina nakon počinjenja djela za koje su je osudili, kada se i sama Piper već promijenila od one nesmotrene djevojke koja se upetljala u nezakonite radnje, smirila se i zaručila i gotovo i zaboravila na prošlost. Osuda za kazneno djelo počinjeno prije toliko mnogo vremena možda zvuči pomalo suludo, ali također potvrđuje onu jednostavnu istinu da nam se svaka pogreška iz prošlosti može vratiti i iznenaditi nas u bilo kojem trenutku.
Opisujući svoj boravak u zatvoru, žene koje je tamo upoznala i s kojima se sprijateljila, rituale koji se tamo svakodnevno odvijaju i nepisane zakone koji se tamo bezrezervno poštuju, Piper na domišljat i zabavan način ocrtava i neke očite probleme i apsurde američkog kaznenog sustava, a koji bi se sigurno mogli pronaći i u drugim zemljama. Od suludo dugačkih kazni od preko 10 godina za neki zapravo sitan prekršaj, do seminara i radionica za resocijalizaciju pri kraju odsluženja kazne koje zatvorenicama zapravo ni na koji način nimalo ne pomažu u samoj resocijalizaciji, te sličnih potpuno promašenih i nimalo korisnih događaja koji se tobože organiziraju u njihovu korist i u kojima su zatvorenice obvezne sudjelovati, a od kojih zapravo ne dobivaju baš ništa. Svojim britkim humorom Piper kritizira američki zatvorski sustav, a ponekad i samo pravosuđe, prikazujući nam tako očite 'rupe' u tom sistemu, za koje se ne možemo ne čuditi kako ih nitko drugi zapravo ne vidi.
"Zatvor je doslovno geto u najklasičnijem smislu te riječi, mjesto na koje američka vlada danas smješta ne samo one koji su opasni, već i one koji su nepodobni: ljude koji su psihički bolesni, ljude koji su ovisnici, ljude koji su siromašni i neobrazovani i nevješti. Istovremeno, i onaj geto u vanjskom svijetu jednako je tako zatvor i to zatvor iz kojega je mnogo teže pobjeći nego iz ove popravne ustanove. U osnovi, između našega urbanog i ruralnog geta te službenog geta zatvorskog sustava postoji stalno cirkuliranje osoba."
Piperino iskustvo u zatvoru opisano je detaljno i opširno, likovi s kojima se unutra susretala vrlo su živopisni i vrlo 'stvarni': nisam dobila dojam da čitam o okorjelim zatvorenicama koje su zasluženo smještene tamo gdje pripadaju, već ženama od krvi i mesa, 'izopćenicama' iz drušva, koje su napravile pokoju pogrešku u svom životu (ili više njih), a koje te pogreške sada itekako skupo plaćaju. Svaka od tih žena ima neku svoju priču, koju je Piper ujedno pomogla ispričati, a koja u nama budi suosjećanje i želju da saznamo što je s njom dalje bilo. Tajanstvene, lude, hrabre, snažne... Piperin zatvor je pun raznolikih žena, za neke od kojih ćete se i zapitati 'što ona zapravo radi ovdje?'. Na neka od pitanja koje ova knjiga postavlja Piper će vam dati odgovor, a o nekim ćete pitanjima dugo, dugo promišljati i odgovore na njih morati naći sami
Piper Kerman u svojim je mladim danima bila nesmotrena, pustolovna i željna zabave, ili, da se poslužim prigodnom frazom, 'mlada i luda'. Tako se uspjela upetljati u uzbudljivu ljubavnu vezu s Norom, djevojkom povezanom s lancem krijumčara droge, zbog koje se i sama našla u tom svijetu kriminalaca. Iako je u Norinim aktivnostima Piper sudjelovala samo jednom, kada je trebala prenijeti kovčeg pun novca od droge kroz zračnu luku u Bruxellesu, taj jedini put bio joj je dovoljan da je osude na 15-mjesečnu kaznu u saveznom zatvoru.
U svojim memoarima Piper opisuje to vrijeme koje je provela iza rešetaka, kao i kako je došlo do toga. Sama kazna sustigla ju je tek 10 godina nakon počinjenja djela za koje su je osudili, kada se i sama Piper već promijenila od one nesmotrene djevojke koja se upetljala u nezakonite radnje, smirila se i zaručila i gotovo i zaboravila na prošlost. Osuda za kazneno djelo počinjeno prije toliko mnogo vremena možda zvuči pomalo suludo, ali također potvrđuje onu jednostavnu istinu da nam se svaka pogreška iz prošlosti može vratiti i iznenaditi nas u bilo kojem trenutku.
Opisujući svoj boravak u zatvoru, žene koje je tamo upoznala i s kojima se sprijateljila, rituale koji se tamo svakodnevno odvijaju i nepisane zakone koji se tamo bezrezervno poštuju, Piper na domišljat i zabavan način ocrtava i neke očite probleme i apsurde američkog kaznenog sustava, a koji bi se sigurno mogli pronaći i u drugim zemljama. Od suludo dugačkih kazni od preko 10 godina za neki zapravo sitan prekršaj, do seminara i radionica za resocijalizaciju pri kraju odsluženja kazne koje zatvorenicama zapravo ni na koji način nimalo ne pomažu u samoj resocijalizaciji, te sličnih potpuno promašenih i nimalo korisnih događaja koji se tobože organiziraju u njihovu korist i u kojima su zatvorenice obvezne sudjelovati, a od kojih zapravo ne dobivaju baš ništa. Svojim britkim humorom Piper kritizira američki zatvorski sustav, a ponekad i samo pravosuđe, prikazujući nam tako očite 'rupe' u tom sistemu, za koje se ne možemo ne čuditi kako ih nitko drugi zapravo ne vidi.
"Zatvor je doslovno geto u najklasičnijem smislu te riječi, mjesto na koje američka vlada danas smješta ne samo one koji su opasni, već i one koji su nepodobni: ljude koji su psihički bolesni, ljude koji su ovisnici, ljude koji su siromašni i neobrazovani i nevješti. Istovremeno, i onaj geto u vanjskom svijetu jednako je tako zatvor i to zatvor iz kojega je mnogo teže pobjeći nego iz ove popravne ustanove. U osnovi, između našega urbanog i ruralnog geta te službenog geta zatvorskog sustava postoji stalno cirkuliranje osoba."
Piperino iskustvo u zatvoru opisano je detaljno i opširno, likovi s kojima se unutra susretala vrlo su živopisni i vrlo 'stvarni': nisam dobila dojam da čitam o okorjelim zatvorenicama koje su zasluženo smještene tamo gdje pripadaju, već ženama od krvi i mesa, 'izopćenicama' iz drušva, koje su napravile pokoju pogrešku u svom životu (ili više njih), a koje te pogreške sada itekako skupo plaćaju. Svaka od tih žena ima neku svoju priču, koju je Piper ujedno pomogla ispričati, a koja u nama budi suosjećanje i želju da saznamo što je s njom dalje bilo. Tajanstvene, lude, hrabre, snažne... Piperin zatvor je pun raznolikih žena, za neke od kojih ćete se i zapitati 'što ona zapravo radi ovdje?'. Na neka od pitanja koje ova knjiga postavlja Piper će vam dati odgovor, a o nekim ćete pitanjima dugo, dugo promišljati i odgovore na njih morati naći sami
