[eng. Six years]
Mislim
da je teško napisati triler, to jest, ne da ga je baš teško napisati,
već da nije lako, kada si žanrovski pisac trilera, uvijek smisliti novi
roman koji neće baš nimalo nalikovati na one prethodne. Zato volim
Cobena - jer, iako se u gotovo svakom njegovom romanu provlači ista
tema, ona potrage za nestalom ili izgubljenom osobom, svaki njegov roman
ipak je sasvim nova, potpuno originalna, uzbudljiva i napeta zavrzlama
koja (izuzev teme) uopće nije slična niti jednoj koju je prije napisao.
U 'Šest godina', radi se o izgubljenoj ljubavi. Jake Fisher se prije šest godina zaljubio u Natalie Avery. Iako je njihova romansa trajala prilično kratko, i odvila se u vrijeme dok su oboje, takoreći, bili na odmoru daleko od svojih uobičajenih života (što je gotovo pa definicija 'ljetne romanse', koja rijetko kada preraste u nešto više kada 'ljeto ljubavi' završi), Jake je svim srcem uvjeren da je pronašao ljubav svog života, kao i u to da i ona osjeća isto. Ili je barem osjećala, jer, na samom početku romana, kada upoznajemo Jakea, i kada nam on počinje pričati svoju priču, Jake se nalazi na Natalienom vjenčanju - s drugim. Iako mu je i dalje teško prihvatiti ono što se dogodilo - da ga je Natalie ostavila i udala se za drugog - kada ga ona nakon vjenčanja zamoli da ju zaboravi i da obeća da ju neće tražiti ni nazivati, Jake pristaje i šest godina mu uspijeva održati to obećanje.
Iako i dalje svakodnevno misli na nju, Natalie se aktivno vrati u Jakeov život tek jednog dana kad on na Internetu spazi osmrtnicu Todda Sandersona - istog onog Todda za kojeg se Natalie šest godina prije udala i zbog kojeg je ostavila Jakea. Vođen znatiželjom (željom da ju ponovno vidi? suludom pomisli da bi sada mogli opet biti zajedno?) Jake odluči otići na sprovod, a tamo ga dočeka nešto potpuno nevjerojatno: Toddova smrt je, zapravo, bila umorstvo, a njegova udovica, s kojom ima dvoje djece, uopće nije Natalie, nego neka potpuno druga žena! Neugodno iznenađen otkrićem i sa željom da dozna što se to tu zapravo zbiva, Jake se počne raspitivati uokolo ne bi li što doznao, ali čini se da, kamo god krene, naleti na zid - naime, koga god pita, nitko nikada nije čuo za Natalie, njene udaje za Todda se nitko ne sjeća, a stanovnici mjesta u kojem su se upoznali na onom odmoru prije šest godina, svi se odreda kunu da kolonija u kojoj su bili odsjeli nikada tamo nije ni bila, nego da se na tom mjestu oduvijek nalazi samo farma. Okružem lažima (ili pravom istinom?) sa svih strana, ali ipak još uvjeren u svoju istinu, Jake ne odustaje od pokušaja da sazna što se događa i gdje je nestala Natalie (ako je uopće ikada postojala), čak ni kada ga njegova potraga odvede na put koji bi se mogao pokazati i opasnim po život...
Harlan Coben nam u ovom romanu daje svoj odgovor na pitanje koliko smo daleko spremni ići zbog ljubavi i što smo sve u stanju za nju učiniti. Jakeova ljubav prema Natalie može biti pomalo neshvatljiva ili možda čak nerealna (Tko je od nas u stanju svojim očima gledati kako se netko koga volimo udaje/ženi za drugu osobu i svejedno se cijelo vrijeme nastaviti nadati i vjerovati da još ima neke, koliko god male, nade, i to godinama? Cinik u meni kaže da za tako nešto postoji vrlo mala vjerojatnost, ali to sam samo ja.), ali, zamislite, da jednog dana saznate da je laž sve što ste znali o nekoj osobi koju ste nekada voljeli (ili čak koju samo poznajete), štoviše, da je upitno da ta osoba uopće postoji, zar ne biste htjeli doznati više, makar i samo da zadovoljite vlastitu znatiželju? Jakea motivira ljubav, odnosno slomljeno srce i kao takav on je u stanju krenuti u potragu za svojom izgubljenom ljubavi i na najmanji znak mogućnosti da će neki njegov čin ovoga puta uroditi plodom. A što više doznaje (ili bolje reći NE doznaje, jer svaki trag vodi samo do još više pitanja), to je sve motiviraniji. Čak i na trenutke kada se čini kao da se nalazi u potrazi za duhom, on svejedno ne odustaje, a tu njegovu upornost je jednostavno nemoguće ne respektirati.
Ono što mi se posebno sviđa kod ovog Cobenovog glavnog lika, Jakea, je to što se lako postaviti u njegovu ulogu. Jake je po zanimanju profesor na sveučilištu i po svim je karakteristikama samo običan čovjek. Nema nikakve posebne vještine, nikakve specijalne resurse na raspolaganju, nikakve moćne prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, a koji su u stanju ispuniti bilo koji njegov zahtjev i 'učiniti nemoguće'. Sve što Jake ima na raspolaganju je svoj vlastiti um, svoju vlastitu upornost i domišljatost, a iako ima kolege i prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, oni su također neki sasvim obični ljudi i njihov domašaj u onome što mogu za njega učiniti je ograničen, što je vrlo realno i to mi se sviđa. Ovaj roman u biti oslikava neku (okej, možda malo neuobičajenu i nesvakidašnju) situaciju u koju je moguće ubaciti sasvim prosječnu običnu osobu, a iz takve situacije Coben opet uspijeva izgraditi jedan odličan triler s vrhunskom napetom pričom. Koliko napetom? Toliko da sam je pročitala u samo nekoliko sati.
I inače mi se sviđaju triler romani koji započinju 'u magli' - oni koji nas već na samom početku bace u kovitlac pitanja na koja želimo saznati odgovore, a svaki je odgovor ujedno i novo pitanje koje nas još više tjera da saznamo druge odgovore i sve ih povežemo u neku smislenu cjelinu; romani u kojima polako skupljamo lego kockice jednu po jednu i započnemo nešto graditi, nešto čemu je, kako dalje idemo i skupljamo kockicu po kockicu, sve lakše razaznati oblik i svrhu. Ovaj je roman upravo takav, jedan od onih koje ne možeš ispustiti dok ne dokučiš što se događa, dok ti se ne razjasni cijela slika i dok ne doživiš onaj 'A-ha!' trenutak kad sve napokon sjedne na svoje mjesto. Moram spomenuti da, usput, ne volim kad mi nakon čitanja ovakvog tipa romana neko pitanje ne ostane razjašnjeno (a ne radi se o romanu u nastavcima), kao da ga je pisac smatrao nevažnim ili ga je zaboravio u toku pisanja ili što god da se dogodilo. Ovdje, umirit ću vas, se sve razjasni, i sva pitanja dobiju svoje odgovore, neka tijekom čitanja, neka tek na kraju. A neka, naravno, i sami prokužite i prije nego što ih pisac odgovori. ;)
Moja konačna ocjena? Čista petica.
U 'Šest godina', radi se o izgubljenoj ljubavi. Jake Fisher se prije šest godina zaljubio u Natalie Avery. Iako je njihova romansa trajala prilično kratko, i odvila se u vrijeme dok su oboje, takoreći, bili na odmoru daleko od svojih uobičajenih života (što je gotovo pa definicija 'ljetne romanse', koja rijetko kada preraste u nešto više kada 'ljeto ljubavi' završi), Jake je svim srcem uvjeren da je pronašao ljubav svog života, kao i u to da i ona osjeća isto. Ili je barem osjećala, jer, na samom početku romana, kada upoznajemo Jakea, i kada nam on počinje pričati svoju priču, Jake se nalazi na Natalienom vjenčanju - s drugim. Iako mu je i dalje teško prihvatiti ono što se dogodilo - da ga je Natalie ostavila i udala se za drugog - kada ga ona nakon vjenčanja zamoli da ju zaboravi i da obeća da ju neće tražiti ni nazivati, Jake pristaje i šest godina mu uspijeva održati to obećanje.
Iako i dalje svakodnevno misli na nju, Natalie se aktivno vrati u Jakeov život tek jednog dana kad on na Internetu spazi osmrtnicu Todda Sandersona - istog onog Todda za kojeg se Natalie šest godina prije udala i zbog kojeg je ostavila Jakea. Vođen znatiželjom (željom da ju ponovno vidi? suludom pomisli da bi sada mogli opet biti zajedno?) Jake odluči otići na sprovod, a tamo ga dočeka nešto potpuno nevjerojatno: Toddova smrt je, zapravo, bila umorstvo, a njegova udovica, s kojom ima dvoje djece, uopće nije Natalie, nego neka potpuno druga žena! Neugodno iznenađen otkrićem i sa željom da dozna što se to tu zapravo zbiva, Jake se počne raspitivati uokolo ne bi li što doznao, ali čini se da, kamo god krene, naleti na zid - naime, koga god pita, nitko nikada nije čuo za Natalie, njene udaje za Todda se nitko ne sjeća, a stanovnici mjesta u kojem su se upoznali na onom odmoru prije šest godina, svi se odreda kunu da kolonija u kojoj su bili odsjeli nikada tamo nije ni bila, nego da se na tom mjestu oduvijek nalazi samo farma. Okružem lažima (ili pravom istinom?) sa svih strana, ali ipak još uvjeren u svoju istinu, Jake ne odustaje od pokušaja da sazna što se događa i gdje je nestala Natalie (ako je uopće ikada postojala), čak ni kada ga njegova potraga odvede na put koji bi se mogao pokazati i opasnim po život...
Harlan Coben nam u ovom romanu daje svoj odgovor na pitanje koliko smo daleko spremni ići zbog ljubavi i što smo sve u stanju za nju učiniti. Jakeova ljubav prema Natalie može biti pomalo neshvatljiva ili možda čak nerealna (Tko je od nas u stanju svojim očima gledati kako se netko koga volimo udaje/ženi za drugu osobu i svejedno se cijelo vrijeme nastaviti nadati i vjerovati da još ima neke, koliko god male, nade, i to godinama? Cinik u meni kaže da za tako nešto postoji vrlo mala vjerojatnost, ali to sam samo ja.), ali, zamislite, da jednog dana saznate da je laž sve što ste znali o nekoj osobi koju ste nekada voljeli (ili čak koju samo poznajete), štoviše, da je upitno da ta osoba uopće postoji, zar ne biste htjeli doznati više, makar i samo da zadovoljite vlastitu znatiželju? Jakea motivira ljubav, odnosno slomljeno srce i kao takav on je u stanju krenuti u potragu za svojom izgubljenom ljubavi i na najmanji znak mogućnosti da će neki njegov čin ovoga puta uroditi plodom. A što više doznaje (ili bolje reći NE doznaje, jer svaki trag vodi samo do još više pitanja), to je sve motiviraniji. Čak i na trenutke kada se čini kao da se nalazi u potrazi za duhom, on svejedno ne odustaje, a tu njegovu upornost je jednostavno nemoguće ne respektirati.
Ono što mi se posebno sviđa kod ovog Cobenovog glavnog lika, Jakea, je to što se lako postaviti u njegovu ulogu. Jake je po zanimanju profesor na sveučilištu i po svim je karakteristikama samo običan čovjek. Nema nikakve posebne vještine, nikakve specijalne resurse na raspolaganju, nikakve moćne prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, a koji su u stanju ispuniti bilo koji njegov zahtjev i 'učiniti nemoguće'. Sve što Jake ima na raspolaganju je svoj vlastiti um, svoju vlastitu upornost i domišljatost, a iako ima kolege i prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, oni su također neki sasvim obični ljudi i njihov domašaj u onome što mogu za njega učiniti je ograničen, što je vrlo realno i to mi se sviđa. Ovaj roman u biti oslikava neku (okej, možda malo neuobičajenu i nesvakidašnju) situaciju u koju je moguće ubaciti sasvim prosječnu običnu osobu, a iz takve situacije Coben opet uspijeva izgraditi jedan odličan triler s vrhunskom napetom pričom. Koliko napetom? Toliko da sam je pročitala u samo nekoliko sati.
I inače mi se sviđaju triler romani koji započinju 'u magli' - oni koji nas već na samom početku bace u kovitlac pitanja na koja želimo saznati odgovore, a svaki je odgovor ujedno i novo pitanje koje nas još više tjera da saznamo druge odgovore i sve ih povežemo u neku smislenu cjelinu; romani u kojima polako skupljamo lego kockice jednu po jednu i započnemo nešto graditi, nešto čemu je, kako dalje idemo i skupljamo kockicu po kockicu, sve lakše razaznati oblik i svrhu. Ovaj je roman upravo takav, jedan od onih koje ne možeš ispustiti dok ne dokučiš što se događa, dok ti se ne razjasni cijela slika i dok ne doživiš onaj 'A-ha!' trenutak kad sve napokon sjedne na svoje mjesto. Moram spomenuti da, usput, ne volim kad mi nakon čitanja ovakvog tipa romana neko pitanje ne ostane razjašnjeno (a ne radi se o romanu u nastavcima), kao da ga je pisac smatrao nevažnim ili ga je zaboravio u toku pisanja ili što god da se dogodilo. Ovdje, umirit ću vas, se sve razjasni, i sva pitanja dobiju svoje odgovore, neka tijekom čitanja, neka tek na kraju. A neka, naravno, i sami prokužite i prije nego što ih pisac odgovori. ;)
Moja konačna ocjena? Čista petica.
