Izdavač: Ljevak, 2014.
'Bez ljubavi
i mržnje' prvi je roman dviju autorica koje pišu pod pseudonimom Lari
Mari, i prvi iz njihovog ciklusa 'proze koja liječi'. To je roman koji
je prošle godine osvojio i nagradu Kiklop za najbolji debitantski roman.
O njemu se puno pisalo i dobio je puno pozitivnih kritika, a sama
činjenica da je jedan domaći roman uspio podići toliku medijsku
pozornost u državi u kojoj nam stalno stižu crne vijesti o sve manjem
zanimanju stanovnika za čitanje i književnost općenito, već je razlog
sam po sebi da ga se uzme u ruke i otkrije što to on ima u sebi, a da je
uspjelo opčiniti tolike ljude.
Radi se o životnoj priči jednog
mladića, imena Blue, i njegovom putu do sreće i samoostvarenja. Taj put
započinje u tami života zlostavljanog, zanemarivanog i iskorištavanog
djeteta, tek ponekad skrene u kratka razdoblja sreće i ljubavi, te se
neprestano vrti u krug čekajući nešto - ili nekoga - da pomogne da se
taj beskonačni krug prekine.
Blue pamti kratko razdoblje sreće i
bezbrižnosti iz doba kada je još bio mali dječak i kada su mu roditelji
još bili sretni zajedno. Blueov otac, poznati estetski kirurg doktor As,
egocentričan je i zaljubljen u samoga sebe, a kako bi se neprestano
osjećao važan, okružuje se sve mlađim ljubavnicama i udovoljava svim
svojim hirovima koje može platiti novcem, kojeg nemarno troši. Blueova
majka teško je podnijela Asovu nevjeru i rastavu koja je uslijedila,
zapustivši se i postavši ogorčena i bijesna žena, sklona ispoljavanju
tog bijesa na Blueu. Nedugo nakon rastave udala se za Dabu, neuglednog i
lijenog muškarca, parazita koji iskorištava sve oko sebe kako zna i
umije i koji Bluea koristi kao dežurnog krivca za sve nevolje koje ga
snađu. Blueov brat, Coco, nekako je uspio biti izuzet od tog
maltretiranja njihove majke i oca, izrastavši u društvenog parazita
posve nalik Dabi. Jedine osobe koje su Blueu ikada pružile ljubav i
podršku su Blueovi bake i djedovi, koji su se s vremenom odselili, umrli
ili zatvorili u samoću zbog tuge za umrlim supružnikom. Iskorištavan i
omalovažavan od svih ljudi koji bi mu trebali biti podrška u životu,
Blue svoje nevolje može ispričati jedino svom psihijatru, doktoru Fugu,
koji mu ukazuje na sve ono loše u njegovom životu i pomaže mu vidjeti
put kojim će se izvući i na kojem će pronaći način da konačno bude
sretan i živi onako kako zaslužuje.
Ovaj je roman pisan prema
istinitoj priči, a čak i da ta napomena ne stoji uz njega, istinitost
priče može se iz njega sasvim dobro iščitati. Jer, ova je priča toliko
realna, izravna i stvarna, i sjajno opisuje okrutnosti života koji dok
ovo pišem proživljava, nažalost, i prevelik broj ostavljene, zanemarene
i/ili zlostavljane djece. Na Blueovom primjeru jasno vidimo zašto je
teško i preteško okrenuti leđa svojoj obitelji, čak i kada je posve
jasno da članovima te obitelji nije ni najmanje stalo do tvoje dobrobiti
- upravo stoga jer su oni obitelj, možda i jedina koju poznajemo, oni
bi trebali biti ti koji nas najviše vole, oslonac u životu i nepresušan
izvor ljubavi. Nažalost, nisu svi sposobni za ljubav, ni prema svojoj
djeci pa ni prema samima sebi, što ovaj roman također sjajno oslikava.
Blueovu priču ponegdje je teško čitati, to kako naivno dopušta da ga se
ponovno i ponovno iskorištava i kako ga isti ljudi ponovno i ponovno
povrjeđuju, a on nikako da nešto učini i prekine taj uvijek isti krug.
No, važno je uočiti ono na što ovaj roman u biti ukazuje - da Blue ne
čini to što čini jer je nesposoban ili glup, već u njemu nikada ne gasne
nada da će one mrvice ljubavi koje je jednom davno uspio uočiti kod
svojih roditelja uspjeti uočiti ponovno i da će se oni promijeniti,
shvatiti da griješe i biti roditelji kakvi bi i trebali biti. Jer upravo
je to najčešći razlog zašto zlostavljani ljudi uporno ostaju uz svoje
zlostavljače - jer su uvjereni da se u njima još krije neka druga osoba,
koju su vidjeli nekada prije, pa uporno čekaju da im se ta osoba vrati
ili čekaju dan kada će se sve promijeniti i njihovi zlostavljači će
shvatiti koliko su ih povrijedili i koliko ih zapravo vole. Problem je
samo što ta ljubav, ako i postoji, je često skrivena ispod slojeva
mržnje i drugih osjećaja, ispod kojih joj je teško ponovno isplivati na
površinu.
Blueova priča, ipak, nije samo priča o beskrajnoj tuzi i
nesreći, već je to također i priča o nadi, trudu, upornosti, uspjehu i
vjeri u samoga sebe. Ona nam dokazuje da je moguće nadići se iznad svega
lošeg što nam se u životu dogodilo, da je moguće i u mrklome mraku
pronaći koliko god malene točkice svjetla, te da je, iznad svega, moguće
otarasiti se svega negativnog i vlastitim se snagama izvući iz kakve
god provalije u koju smo upali, samo ako shvatimo što je to što nas drži
prikovanima za mjesto iz kojeg nam se ne čini da možemo otići, i
dozvolimo si to pustiti i osloboditi se.
Knjiga traži da je se
strpljivo čita, puno je tu promišljanja i traganja za odgovorima i
smislom, od kojih se neki i nekoliko puta ponavljaju, što može biti
naporno čitati. No takav način pisanja ujedno čini Blueovo propitivanje
vlastitog života i traganja za smislom utoliko realističnijim.
Ovo je priča koja nam se svakodnevno odvija iza leđa, u susjedstvu ili
negdje pored nas, skrivena od pogleda. Lari Mari su nam dale uvid u
jednu takvu priču, koja bi nam mogla pomoći da uočimo jednu drugu takvu,
nekoga tko se nalazi negdje oko nas, i da možda mi budemo ti koji ćemo
mu pružiti spasonosnu ruku da se iz svoje priče izvuče u neku drugu,
sretniju, pa makar ga samo uhvatili za ruku na trenutak i pokazali mu
smjer u kojem ga pomoć koju treba već čeka.
