ZLATNI MJESEC, Lari Mari

Izdavač: Hena Com, 2015.

Lari Mari u svojoj su se drugoj knjizi iz njihovog ciklusa 'proze koja liječi' odlučile uhvatiti ukoštac sa temom zlostavljanja i života sa zlostavljačem u obitelji, dotičući se još nekih jednako teških tema i prezentirajući nam čitavu plejadu raznolikih i posve nevjerojatnih likova i njihovih karaktera.

Priča ide ovako:

Kiron je inkasator TV pretplate koji je dobio zadatak naplatiti dugovanja jednog vrlo neugodnog pretplatnika, kojeg svi njegovi kolege izbjegavaju i s kojim još nijedan od njih nije dospio izaći na kraj. Pretplatnik o kojem je riječ je zlobni starac čiju kuću mještani nazivaju 'kućom strave'. Kiron ne zna što da očekuje od ovog starca, niti zna što bi mogao naći kad uđe u njegovu kuću koju svi izbjegavaju, ali je odlučan da to ipak učini i da obavi posao koji su ga poslali obaviti, ne bi li tako usput i zadivio svoju šeficu. Jednom kad konačno kroči u tu 'kuću strave', Kiron je potpuno nepripremljen na ono što tamo nalazi, a to je nijema djevojčica Luna, koja je očito bila često zanemarivana i tko zna što još, te ju Kiron čvrsto odlučuje nekako zaštititi, u tom trenutku još nesvjestan da će ga ta odluka uvući u obiteljsku dramu koju ne bi mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.

Prva zanimljiva stvar koja mi je 'upala u oko' je izbor zanimanja glavnog protagonista, Kirona. Inkasator TV pretplate jedna je od najomraženijih osoba u našem društvu, većina ljudi ih izbjegava i prave se da nisu kod kuće kad im on pozvoni na vrata, te općenito kod ljudi (barem većine) prema njima vlada neki osjećaj animoziteta. A Lari Mari su, eto, inkasatora TV pretplate učinile svojim glavnim protagonistom, koji bi još k tome trebao biti pozitivan lik i čitatelju se svidjeti. Hrabro. :)

Ova je knjiga nevjerojatan teatar apsurda, na čijoj pozornici se, jedan za drugim, pojavljuju sve nevjerojatniji likovi, od kojih jednostavno ne znaš koji je gori karakterom, a svi su usto povezani još nevjerojatnijim obiteljskim vezama kojih se ne bi dosjetile ni najbolje TV sapunice. Malo je reći da je obitelj opisana u ovom romanu disfunkcionalna, ona je sastavljena od posve nespojivih članova, od kojih je svakoga od njih briga jedino za svoju vlastitu dobrobit i ispunjenje vlastitih želja, dok za ništa i nikoga drugoga ne mare. Kako nas autorice, malo po malo, upoznaju sa svakim od tih likova, postaje nam sve jasnije zašto je kuća s početka priče dobila naziv 'kuća strave'.

Sveprisutno zlo u ovoj obitelji počinje od oca zlostavljača, koji je svojim ponašanjem, nedostatkom ljubavi i egoizmom uspio povrijediti i otjerati sve i svakoga od sebe, osim sirote male Lune, svoje unuke, za koju se još jedino skrbi, no i to samo zato jer ima svoje razloge i očekuje neku korist od toga što to čini. Njegove dvije kćeri, odrasle u takvom otrovnom ozračju i ostavši bez majke, naučile su kako pobjeći od stvarnosti svaka na svoj način, jedna tražeći utjehu u drogama, a druga zatvarajući oči pred svime što ne želi vidjeti. Ne znajući za drugo, i one su odrasle u jednako grozne osobe, sklone iskorištavanju svega i svakoga za svoju osobnu korist i ne mareći za druge. Potrebna je izrazita vještina da bi se baratalo ovakvim gnjusnim likovima, uspijevajući nam pri tome na tren ili dva prikazati i neku njihovu dobru (ili ako ne baš dobru, onda barem neku ne posve zlobnu) osobinu ili čin, a tu vještinu Lari Mari itekako posjeduju i njome se maestralno služe.

Radnja sporo počinje i klupko ove priče polako se odmotava. Potrebno je neko vrijeme da upoznamo sve likove i polako počnemo uočavati sve poveznice među njima, a jednom kad se radnja zahukta i događaji pokrenu, više nema zaustavljanja.

Jedina stvar koja mi je bila malo 'too much' u ovoj priči je pojava Kironovog brata kao 'puppet mastera' koji vuče konce iza određenih događaja, mislim da on jednostavno malo previše zapetljava cijelu tu priču, ona bi ostala jednako dobra i bez njega. Ono, pak, što me iznenadilo i što mi se dodatno svidjelo je sam kraj romana, koji je bio izvršen u mračnom stilu Edgara Allana Poea i poslužio kao maestralna točka na i svim događajima u njemu.

U konačnici, ovaj roman me se baš dojmio, svidjela mi se i njegova apsurdnost i njegova ironija, povremene doze crnog humora koje se kroz njega provlače, pa čak i oni predvidivi dijelovi, jer su autorice sve to skupa sjajno posložile u prilično neobičnu i čudnovatu cjelinu koja u trenucima zapanjuje, u trenucima vas užasava, a u trenucima vas na neki mračan način i zabavlja.

Šteta što su tvorci Kiklopa ove godine, u trenucima u kojima je domaće izdavaštvo u ozbiljnoj krizi i kada im je svaka ruka pomoći i više no dobrodošla, odlučili podviti rep i ne dodijeliti tu književnu nagradu, jer sada nikada nećemo saznati bi li se "jednookom" kipiću kojeg su Lari Mari osvojile za svoj prvi roman pridružio još jedan.