Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
5. knjiga iz serijala Bodenstein & Kirchhoff
[njem. Wer Wind sät]
Najnoviji slučaj istražitelja policijskog odreda K II, Olivera von
Bodensteina i Pie Kirchhoff, započinje čovjekom koji je naizgled umro od
srčanog udara i pao niz stepenice na radnom mjestu. No, kako to obično
biva, ništa nije jednostavno niti onako kako se na prvi pogled čini, jer
u istoj noći i na istom radnom mjestu netko je ostavio mrtvog hrčka na
stolu direktora, a pronađeni su i povjerljivi dokumenti raštrkani
uokolo, iako se čini da ništa zapravo nije ukradeno. Oliver i Pia prate
trag do bivšeg zaposlenika firme u kojoj se dogodio smrtni slučaj, a
koji je član mjesnog pokreta koji se protivi najnovijem projektu te iste
firme - gradnji vjetroelektrana na obližnjoj livadi. Vlasnik spomenute
livade svoju livadu ne želi prodati, njegova djeca spremna su na sve da
ga natjeraju da to ipak učini, firmi zaduženoj za gradnju žuri se da se
cijela stvar što prije riješi, a članovi mjesne zajednice koja se
protivi gradnji imaju pak neke svoje razloge zašto gradnju žele
spriječiti. U cijeloj toj zavrzlami teško je odrediti tko radi za koga i
tko koga potkupljuje. Ono što je započelo kao možebitni nesretni slučaj
zakomplicirat će se u nešto puno zamršenije, a na Oliveru i Pii je da
to klupko od slučaja odmrse.
Usporedno s glavnim slučajem pratimo
i pozadinsku priču u koju je upletena jedna od osoba od interesa u
glavnom slučaju, a u tu priču igrom slučaja uplest će se i Bodenstein.
Nakon razvoda od Cosime, Bodenstein nikako da dođe k sebi, sve je
rastrojeniji i nepažljiviji, a dopuštanje da mu pozadinski slučaj odvuče
pozornost s onoga koji bi trebao istraživati samo je kap koja
naposlijetku prelijeva čašu i u biti prepušta Pii glavnu riječ u
njihovoj istrazi. Nele Neuhaus nam prvi put oslikava kako je to kad Pia
preuzme uzde u svoje ruke i rješava slučaj na svoj način, iako joj pri
tome nedostaje potpora Bodensteina kao partnera i šefa, na koju se
navikla da ju uvijek ima.
Bodenstein nam u ovom romanu prikazuje
ono što mi se u biti uvijek sviđalo kod Neuhausinih likova, a to je
prikaz njenih istražitelja kao sasvim normalnih ljudi, kojima privatni
život ponekad utječe na posao i koji to ne mogu nikako spriječiti. Ni
Oliver ni Pia nisu tip istražitelja koji žrtvuje svoj život radi posla
(iako njihov privatni život zna zbog njihovog posla ponekad ispaštati),
nego oni u biti pokušavaju održavati nekakav normalan balans između toga
dvoga, što znači da im nešto privatno ponekad može odvući pažnju i da
zbog toga mogu i napraviti pogrešku.
Sam slučaj je zapetljan do
krajnjih granica i potrebno je poprilično nategnuti moždane vijuge da
pokušamo sami zaključiti tko bi mogao biti sumnjiv i zašto, odnosno tko
ovdje NE BI mogao biti sumnjiv jer svi nešto skrivaju. Ono što mi se
također sviđa kod Neuhasinih romana je to da priču pratimo iz
perspektive mnogih likova, a ne nužno samo kroz prizmu policijske
istrage, čime dobivamo širi uvid u cijelu priču i bolje upoznajemo sve
likove, čak i one sporedne. No, ono što je karakteristično za Neuhaus je
i to da kod nje u biti nema sporednih likova, jer svi se na kraju
pokažu bitnima i povezanima sa slučajem na neki način.
Ovo je
prvi roman o Bodensteinu i Kirchhoff koji na kraju ostavlja neka pitanja
nerazriješenima i neke istrage otvorenima. Ovdje je također prisutna i
znatno dublja psihološka karakterizacija jednog od likova iz pozadinske
priče, čime se na trenutke čini kao da čitate dvostruki roman - jedan
napeti krimić i drugi još napetiji psihloški triler.
Naslov
romana prva je polovica izreke 'Tko sije vjetar, požnjet će oluju', a
tom bih izrekom mogla ovaj roman zapravo savršeno opisati: polagani
početak, iskakanje nekih dodatnih pitanja, uplitanje sve više i više
osoba, lagano ispreplitanje događaja koji se počinju petljati sve više i
više sve do točke u kojoj ih je, jednom pokrenute, teško zaustaviti. U
cijeloj toj 'oluji' Neuhaus niti jednom ne ispušta konce svih događaja
iz ruku i maestralno nas vodi do konačnog razrješenja, ali po prvi put
ostavlja i neka pitanja neodgovorenima, možda s ciljem da na njih
odgovori u nekom budućem susretu sa Bodensteinom i Kirchhoff. A tom se
susretu unaprijed veselim!
