četvrtak, 1. prosinca 2016.

ŠTO JE OSTALO IZA NJE, Ellen Marie Wiseman

Izdavač: Stilus Knjiga, 2016.
[eng. What she left behind]
 

Volim priče poput ove, životne priče koje naizmjence oslikavaju dva vremenska razdoblja, dva različita života, koji su ipak neraskidivo povezani jedan s drugim na najneobičniji mogući način.

Ova konkretna priča govori nam o dvije mlade žene: Izzy i Clari, koje su se obje, iako u različitoj dobi, susrele sa životnim neprilikama povezanima s psihičkim bolestima, zbog kojih su patile i koje su im obilježile živote od tog trenutka nadalje, svakoj na svoj način.

Izzy je srednjoškolka iz udomiteljske obitelji, čija je majka, u ispadu nečega što se kasnije ustanovilo kao napad ludila, ubila njenog oca dok je Izzy još bila mala djevojčica. Izzyna je majka nakon toga neko vrijeme provela u umobolnici, da bi kasnije završila u zatvoru, a ono što je učinila za Izzy je ostalo težak teret i neprestan strah da će i ona jednoga dana tako poludjeti i učiniti nešto strašno. Izzyni udomiteljski roditelji bave se postavljanjem muzejskih izložbi, a trenutno im je cilj pripremiti izložbu o zaboravljenim putnim kovčezima pronađenima na tavanu odavno zatvorene i napuštene umobolnice Willard. Spomenuti kovčezi nekoć su pripadali pacijentima koji su boravili u Willardu, a o čijim bi životima Izzy i njeni roditelji voljeli više doznati. Pogotovo o jednoj pacijentici, Clari, čiji dnevnik je Izzy pročitala i s kojom osjeća posebnu bliskost jer ih obje povezuje slučaj iznenadnog ludila u obitelji, iako na posve različite načine.

Clara je bila otprilike Izzynih godina kada ju je otac, zbog jednostavne činjenice da se zaljubila u momka kojeg on nije odobravao, zatvorio u umobolnicu pod optužbom da pati od teških halucinacija. Clara je isprva mislila da će otac shvatiti svoju pogrešku, pokajati se i izbaviti je iz umobolnice, ali, što je dulje tamo boravila, nada je sve više nestajala. Stanje se dodatno pogoršalo kada je, zbog sloma burze i financijskih poteškoća u kojima joj se otac nakon toga našao, Clara bila prisiljena premjestiti se iz privatne u državnu umobolnicu - Willard. Ono što je do tada proživjela, zatvorena protiv svoje volje, na kraju će joj se činiti kao i ne baš tako strašno, jer ono što je tek čeka u Willardu tek će biti pravi pakao...

Iako je ova knjiga u moje ruke stigla već odavno, zbog raznoraznih obaveza nisam je se stigla ranije uhvatiti i sad, nakon što sam to konačno učinila, vidim da sam potpuno zanemarila jedan pravi književni biser. Fascinantna priča o dvije mlade djevojke koja prelazi granice prostora i vremena potpuno me zarobila. Pročitala sam ju u dahu, ali i u grču - jer su me poteškoće kroz koje su likovi ove priče morali proći konstantno bacali u nevjericu i očaj, kao da sam kroz sve to prolazila zajedno s njima.

Neke je dijelove bilo osobito frustrirajuće čitati, biti svjedok tolikoj patnji i okrutnosti. A najjezivije od svega je to što su državne umobolnice u SAD-u u to doba, ranim i srednjim godinama 20. stoljeća, zaista bile poput Willarda. Bila su to mjesta u kojima si mogao završiti ne zato što si bio psihički bolestan i trebala ti je pomoć, nego zato što si možda ostao bez financijskih sredstava za život, zaljubio si se u pogrešnu osobu, ostao bez posla, počinio preljub ili bilo koji drugi takav nekakav razlog. Ne znam zapravo je li groznije to što si zbog takvih, nazovimo ih banalnima, razloga mogao završiti u umobolnici, iz koje najčešće ne bi ni izašao do smrti, ili je još groznije to što si u obitelji imao nekoga (ili bio u braku s nekim) tko je neki takav razlog našao zgodnim da te se zauvijek riješi, ni ne pomišljajući na to da ti time praktički uništava život.

Sama je priča čista fikcija, ali bilo mi je zanimljivo saznati da je ideja za nju proizašla iz stvarnog događaja i da je umobolnica Willard zaista postojala. Autorica je ideju za priču dobila pročitavši knjigu stvarnih osoba koje su napravile istraživanje o pacijentima Willarda, nakon što su tamo doista pronašli njihovu prtljagu. Ta ju je knjiga inspirirala da zamisli kako bi izgledao život jedne žene u toj umobolnici i ispriča nam svoju viziju, koja je naposlijetku ispala zapanjujuća, šokantna i beskrajno stvarna.

Osim glavne teme, ova se knjiga ujedno bavi i nekim drugim teškim temama, poput zlostavljanja, bullyinga i obiteljskog nasilja, zbog kojih ju također na nekim dijelovima nije baš lako čitati, ali priča je toliko dobra da bi ju bilo šteta ne pročitati. Za sve vas koji već sada, zbog njene tematike, razmišljate o tome biste li ili ne biste uzeli ovu knjigu u ruke, otkrit ću vam jednu stvar (a ne mislim da ću vam time pokvariti sveukupan doživljaj čitanja, jer ta stvar sigurno neće ispasti baš onakva kakvu biste zamislili), a to je da ova priča, koliko god teška, ima sretan kraj.

Nemojte se libiti pročitati je.