Izdavač: Vuković & Runjić, 2014.
Roman 'Circle' Davea Eggersa nije se mogao pojaviti u boljem trenutku.
Objavljen 2013., ovaj roman sjajno oslikava 'vrli novi svijet' opće
opsjednutosti društvenim mrežama i potpunog odbacivanja svakog oblika
privatnosti.
Roman prati Mae, novu zaposlenicu tvrtke 'Circle' - najpoželjnijeg poslodavca na svijetu. 'Circle' praktički dominira svjetskim tržištem aplikacija, a 'Circleovo' postrojenje, sa svime što nudi i što stavlja na raspolaganje svojim zaposlenicima savršeno je radno mjesto na kojem bi svatko htio raditi. Mae je zapanjena i oduševljena svojim novim poslom, na kojem brzo napreduje. U vrlo kratkom roku Mae se pretvara iz početno zatvorene djevojke nesklone dijeljenju svojih najprivatnijih trenutaka u potpuno transparentnu zvijezdu kompanije, jednako opsjednutu statusom na društvenim mrežama kao što su i svi ostali 'Circleovci'. No, nakon što upozna tajanstvenog Kaldena, a zatim počne otkrivati i malo više o toj tvrtki u koju je toliko zaljubljena, Mae će otkriti i da nije sve baš tako bajno kako su joj predstavili i da 'Circle' iza svoje plemenite fasade skriva puno toga - nimalo plemenitog.
Mnogi ovaj roman opisuju kao modernu verziju Orwellove '1984.', s čime se u potpunosti slažem. No mene je također ovaj roman podsjetio na 'Vrli novi svijet' Aldousa Huxleya, uz iznimku da se 'vrli novi svijet' ovdje ne odnosi na čitav svijet ili dio njega, već na svijet kompanije 'Circle' i njenu viziju svijeta koji će ona svojim aplikacijama tek omogućiti. Još je jedna iznimka u odnosu na ova dva gore spomenuta romana: Orwell i Huxley svjetove su svojih romana tek zamislili, ili pokušali predvidjeti, dok Eggersov svijet (u nekom obliku) već postoji - i svuda je oko nas.
'Circle' predstavlja u biti bilo koju kompaniju iz silikonske doline - ili čak sve njih u jednom. Google, Facebook, Apple... djeliće svih ovih kompanija prepoznat ćete u 'Circleu', kao što će vas 'Circleovi' karizmatični vođe (pogotovo Bailey) zasigurno podsjetiti na Stevea Jobsa ili Marka Zuckerberga ili Billa Gatesa ili koga već, a možda i kombinaciju svih njih zajedno.
Glavni problem kojim se Eggers bavi u ovom romanu, a kojeg 'Circle' predstavlja kao utopističku verziju boljeg svijeta, jest ideja potpune transparentnosti, odnosno ideja potpune eliminacije privatnosti. S tim ciljem, 'Circle' potiče svoje zaposlenike (iako je to u biti manje poticaj, a više beskompromisni zahtjev) da putem društvenih mreža dijele sve svoje interese, hobije, osjećaje, baš sve aspekte svojih života s drugim zaposlenicima i, posredno, s cijelim svijetom. U svemu tome, 'Circle' ide i korak dalje, predstavljajući svoje SeeChange kamere, koje želi rasprostraniti kroz sve kutke svijeta i time omogućiti svima da vide sve - i svakoga - koga žele, u svakom trenutku, u realnom vremenu. Ali ni tu nije kraj - jer, kako bi bili potpuno transparentni, ljudi mogu sa sobom također nositi 'Circleove' kamere kamo god idu, što god rade, s kim god se sastaju - i drugi ih ljudi u tome mogu pratiti - također u svakom trenutku, u realnom vremenu.
Osobno, meni je cijela ta ideja zastrašujuća, ali, ako se malo osvrnete oko sebe - ta je ideja ne samo već prisutna, već i ostvarena. Koliko ljudi već sad znate da neprestano putem društvenih mreža dijele baš sve o sebi? Gdje su bili, što su ručali, što planiraju, što vole, što ne vole... Velika većina ljudi dragovoljno se svakodnevno odriče svoje privatnosti kako bi ju podijelila sa potpunim strancima i sa svakom novom društvenom mrežom, svakom novom aplikacijom, čine to sve više i više. A glavni je problem svega toga taj da, ako neprestano živiš u virtualnom svijetu, opsjednut time da svaki trenutak svog života i svaku svoju misao dijeliš s drugima, tražeći odobravanje, divljenje ili što već, u biti prestaneš živjeti u stvarnom svijetu. Maein bivši dečko, Mercer, to je sjajno izrekao:
"Znaš što ja mislim, Mae? Čini mi se da ti misliš kako sjedenjem za stolom i stiskanjem veselih i smrknutih smajlića zapravo živiš neki sjajan život. Komentiraš stvari i to zamjenjuje da ih stvarno činiš. Pogledaš slike Nepala, stisneš smajlić i misliš da je to isto kao da si onamo otišla. Mislim, što bi se dogodilo da stvarno odeš? Tvoja razina CirclePizdarija ili kako se sve to već zove pala bi ispod prihvatljive razine! Mae, je li tebi jasno kako si užasno dosadnom postala?"
Čitajući o tome što je u biti Maein posao u 'Circleu', nisam mogla ne pomisliti kako je on upravo to - neizdrživo dosadan. Sve što Mae radi je 'visi' na društvenim mrežama, dijeli lajkove, komentare i emotikone, 80% vremena baveći se stvarima koje ju čak i ne zanimaju, ne zapravo, ali stvarima koje će je učiniti popularnijom među drugima. Za tu popularnost, koju Mae potpuno krivo doživljava kao uspjeh, ona je u stanju žrtvovati i svoje vrijeme i sav svoj stvarni život, a sve samo kako bi što više unaprijedila onaj lažni, online život.
A to je problem s našim društvom općenito: svi su toliko usmjereni u izgradnju svojih lažnih života na društvenim mrežama i toliko predani tome da pokažu drugima koliko se zabavljaju da se uopće ne zabavljaju. Jer, ako se nalaziš na koncertu svojeg omiljenog benda i upravo propuštaš njihov uvodni nastup kako bi opalio selfie i pokazao drugima koliko ti je zabavno - budimo realni, nije ti zabavno. Da ti je zabavno, spremio bi smartphone u džep (ili ga ne bi ni ponio sa sobom) i svu svoju pozornost usmjerio na pozornicu - i uživao u svakom trenutku iskustva koje upravo proživljavaš, a ne se slikao i propuštao sve što se događa kako bi to prenio drugima, a onda isto pokušao iskusiti preko tih slika, umjesto da si bio prisutan u trenutku u kojem se sve odvijalo.
E, TO je zastrašujuće.
Čitajući druge osvrte na ovu knjigu, primijetila sam kako je mnogo ljudi knjigu ocijenilo loše iz razloga što je glavni lik užasno iritantan. Što je istina: Mae je strašno antipatična. Povodljiva je, plitka, bezlična (iskreno, prve riječi koje su mi pale na pamet kojima bih ju opisala bile su 'totalna glupača'). Bilo je iritantno družiti se s njom, mogu samo misliti kako je Eggersu tek bilo stvarati je. Ipak, Mae sama po sebi nije razlog da ovoj knjizi ne dam ocjenu koju zaslužuje*. Na kraju krajeva, Mae je zapravo savršen lik u kojemu bi se mnogo ljudi moglo pronaći - onih koji su jednako povodljivi i opsjednuti svojim online životima kao ona.
'Circle' je roman spekulativne fikcije za koji ćete, kad ga pročitate, pomisliti da i nije baš tako spekulativan - prije realan. Možda ne u toliko tehnološko naprednoj mjeri, ali srž 'Circleove' ideje već je tu - i gomila ljudi je svakodnevno provodi. Prvo na što sam ja pomislila kad sam se susrela s 'Circleovom' idejom potpune transparentnosti i nošenja kamere oko vrata cijelo vrijeme kako bi svi vidjeli što radim i kamo idem, bilo je: tko bi, zaboga, to uopće gledao? Ali istina je da, u svijetu u kojem, samo kod nas, najveću gledanost imaju raznorazni Big Brotheri, Farme i slični realityi, velika većina ljudi bi to gledala. Nije li žalosno da, uz sve što postoji, sve knjige, svi filmovi, sve serije, sva glazba, sva moguća događanja i druženja i mjesta na kojima bismo mogli biti, ljudi odabiru sjediti na svojim kaučima i na TV-u gledati neke druge ljude kako rade to isto?
Mislim da je 'Circle' sjajan roman, koji pogađa točno u srž problema današnje online generacije. Neki lik je u jednom sjajnom YouTube videu (pogledajte video, super je: http://ow.ly/5vkW30bEQI7) sjajno opisao tu generaciju ljudi koji život provode na svojim pametnim telefonima i društvenim mrežama - nazvao ju je 'generacijom idiota: pametnih telefona i glupih ljudi'. 'Circle' tu generaciju jednako dobro opisuje, doduše, s malo više riječi. :) Pročitajte, preporučam.
*Ako se pitate koja je to ocjena: odličan, sjedi, 5.
Roman prati Mae, novu zaposlenicu tvrtke 'Circle' - najpoželjnijeg poslodavca na svijetu. 'Circle' praktički dominira svjetskim tržištem aplikacija, a 'Circleovo' postrojenje, sa svime što nudi i što stavlja na raspolaganje svojim zaposlenicima savršeno je radno mjesto na kojem bi svatko htio raditi. Mae je zapanjena i oduševljena svojim novim poslom, na kojem brzo napreduje. U vrlo kratkom roku Mae se pretvara iz početno zatvorene djevojke nesklone dijeljenju svojih najprivatnijih trenutaka u potpuno transparentnu zvijezdu kompanije, jednako opsjednutu statusom na društvenim mrežama kao što su i svi ostali 'Circleovci'. No, nakon što upozna tajanstvenog Kaldena, a zatim počne otkrivati i malo više o toj tvrtki u koju je toliko zaljubljena, Mae će otkriti i da nije sve baš tako bajno kako su joj predstavili i da 'Circle' iza svoje plemenite fasade skriva puno toga - nimalo plemenitog.
Mnogi ovaj roman opisuju kao modernu verziju Orwellove '1984.', s čime se u potpunosti slažem. No mene je također ovaj roman podsjetio na 'Vrli novi svijet' Aldousa Huxleya, uz iznimku da se 'vrli novi svijet' ovdje ne odnosi na čitav svijet ili dio njega, već na svijet kompanije 'Circle' i njenu viziju svijeta koji će ona svojim aplikacijama tek omogućiti. Još je jedna iznimka u odnosu na ova dva gore spomenuta romana: Orwell i Huxley svjetove su svojih romana tek zamislili, ili pokušali predvidjeti, dok Eggersov svijet (u nekom obliku) već postoji - i svuda je oko nas.
'Circle' predstavlja u biti bilo koju kompaniju iz silikonske doline - ili čak sve njih u jednom. Google, Facebook, Apple... djeliće svih ovih kompanija prepoznat ćete u 'Circleu', kao što će vas 'Circleovi' karizmatični vođe (pogotovo Bailey) zasigurno podsjetiti na Stevea Jobsa ili Marka Zuckerberga ili Billa Gatesa ili koga već, a možda i kombinaciju svih njih zajedno.
Glavni problem kojim se Eggers bavi u ovom romanu, a kojeg 'Circle' predstavlja kao utopističku verziju boljeg svijeta, jest ideja potpune transparentnosti, odnosno ideja potpune eliminacije privatnosti. S tim ciljem, 'Circle' potiče svoje zaposlenike (iako je to u biti manje poticaj, a više beskompromisni zahtjev) da putem društvenih mreža dijele sve svoje interese, hobije, osjećaje, baš sve aspekte svojih života s drugim zaposlenicima i, posredno, s cijelim svijetom. U svemu tome, 'Circle' ide i korak dalje, predstavljajući svoje SeeChange kamere, koje želi rasprostraniti kroz sve kutke svijeta i time omogućiti svima da vide sve - i svakoga - koga žele, u svakom trenutku, u realnom vremenu. Ali ni tu nije kraj - jer, kako bi bili potpuno transparentni, ljudi mogu sa sobom također nositi 'Circleove' kamere kamo god idu, što god rade, s kim god se sastaju - i drugi ih ljudi u tome mogu pratiti - također u svakom trenutku, u realnom vremenu.
Osobno, meni je cijela ta ideja zastrašujuća, ali, ako se malo osvrnete oko sebe - ta je ideja ne samo već prisutna, već i ostvarena. Koliko ljudi već sad znate da neprestano putem društvenih mreža dijele baš sve o sebi? Gdje su bili, što su ručali, što planiraju, što vole, što ne vole... Velika većina ljudi dragovoljno se svakodnevno odriče svoje privatnosti kako bi ju podijelila sa potpunim strancima i sa svakom novom društvenom mrežom, svakom novom aplikacijom, čine to sve više i više. A glavni je problem svega toga taj da, ako neprestano živiš u virtualnom svijetu, opsjednut time da svaki trenutak svog života i svaku svoju misao dijeliš s drugima, tražeći odobravanje, divljenje ili što već, u biti prestaneš živjeti u stvarnom svijetu. Maein bivši dečko, Mercer, to je sjajno izrekao:
"Znaš što ja mislim, Mae? Čini mi se da ti misliš kako sjedenjem za stolom i stiskanjem veselih i smrknutih smajlića zapravo živiš neki sjajan život. Komentiraš stvari i to zamjenjuje da ih stvarno činiš. Pogledaš slike Nepala, stisneš smajlić i misliš da je to isto kao da si onamo otišla. Mislim, što bi se dogodilo da stvarno odeš? Tvoja razina CirclePizdarija ili kako se sve to već zove pala bi ispod prihvatljive razine! Mae, je li tebi jasno kako si užasno dosadnom postala?"
Čitajući o tome što je u biti Maein posao u 'Circleu', nisam mogla ne pomisliti kako je on upravo to - neizdrživo dosadan. Sve što Mae radi je 'visi' na društvenim mrežama, dijeli lajkove, komentare i emotikone, 80% vremena baveći se stvarima koje ju čak i ne zanimaju, ne zapravo, ali stvarima koje će je učiniti popularnijom među drugima. Za tu popularnost, koju Mae potpuno krivo doživljava kao uspjeh, ona je u stanju žrtvovati i svoje vrijeme i sav svoj stvarni život, a sve samo kako bi što više unaprijedila onaj lažni, online život.
A to je problem s našim društvom općenito: svi su toliko usmjereni u izgradnju svojih lažnih života na društvenim mrežama i toliko predani tome da pokažu drugima koliko se zabavljaju da se uopće ne zabavljaju. Jer, ako se nalaziš na koncertu svojeg omiljenog benda i upravo propuštaš njihov uvodni nastup kako bi opalio selfie i pokazao drugima koliko ti je zabavno - budimo realni, nije ti zabavno. Da ti je zabavno, spremio bi smartphone u džep (ili ga ne bi ni ponio sa sobom) i svu svoju pozornost usmjerio na pozornicu - i uživao u svakom trenutku iskustva koje upravo proživljavaš, a ne se slikao i propuštao sve što se događa kako bi to prenio drugima, a onda isto pokušao iskusiti preko tih slika, umjesto da si bio prisutan u trenutku u kojem se sve odvijalo.
E, TO je zastrašujuće.
Čitajući druge osvrte na ovu knjigu, primijetila sam kako je mnogo ljudi knjigu ocijenilo loše iz razloga što je glavni lik užasno iritantan. Što je istina: Mae je strašno antipatična. Povodljiva je, plitka, bezlična (iskreno, prve riječi koje su mi pale na pamet kojima bih ju opisala bile su 'totalna glupača'). Bilo je iritantno družiti se s njom, mogu samo misliti kako je Eggersu tek bilo stvarati je. Ipak, Mae sama po sebi nije razlog da ovoj knjizi ne dam ocjenu koju zaslužuje*. Na kraju krajeva, Mae je zapravo savršen lik u kojemu bi se mnogo ljudi moglo pronaći - onih koji su jednako povodljivi i opsjednuti svojim online životima kao ona.
'Circle' je roman spekulativne fikcije za koji ćete, kad ga pročitate, pomisliti da i nije baš tako spekulativan - prije realan. Možda ne u toliko tehnološko naprednoj mjeri, ali srž 'Circleove' ideje već je tu - i gomila ljudi je svakodnevno provodi. Prvo na što sam ja pomislila kad sam se susrela s 'Circleovom' idejom potpune transparentnosti i nošenja kamere oko vrata cijelo vrijeme kako bi svi vidjeli što radim i kamo idem, bilo je: tko bi, zaboga, to uopće gledao? Ali istina je da, u svijetu u kojem, samo kod nas, najveću gledanost imaju raznorazni Big Brotheri, Farme i slični realityi, velika većina ljudi bi to gledala. Nije li žalosno da, uz sve što postoji, sve knjige, svi filmovi, sve serije, sva glazba, sva moguća događanja i druženja i mjesta na kojima bismo mogli biti, ljudi odabiru sjediti na svojim kaučima i na TV-u gledati neke druge ljude kako rade to isto?
Mislim da je 'Circle' sjajan roman, koji pogađa točno u srž problema današnje online generacije. Neki lik je u jednom sjajnom YouTube videu (pogledajte video, super je: http://ow.ly/5vkW30bEQI7) sjajno opisao tu generaciju ljudi koji život provode na svojim pametnim telefonima i društvenim mrežama - nazvao ju je 'generacijom idiota: pametnih telefona i glupih ljudi'. 'Circle' tu generaciju jednako dobro opisuje, doduše, s malo više riječi. :) Pročitajte, preporučam.
*Ako se pitate koja je to ocjena: odličan, sjedi, 5.
