DJEVOJKA NA NAVIJANJE, Paolo Bacigalupi

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. The Wind-up girl]

Ovaj znanstveno-fantastični roman debitantski je roman Paola Bacigalupia, a bavi se 'vrlim novim' svijetom budućnosti - svijetom GMO proizvoda i njihove (zlo)uporabe, svijetom u kojem se sve mjeri u kalorijskoj vrijednosti i kojim vladaju goleme kaloričarske korporacije.

Budućnost o kojoj govori Bacigalupi nije onakva kakvu biste vjerojatno u ovom trenutku zamislili. Umjesto očekivanog znatnog tehnološkog napretka, u uporabi su još uvijek fosilna goriva, čija se zaliha znatno smanjila i na koja se plaćaju golemi porezi, a proizvodnja je oslonjena uglavnom na manualni rad i uporabu golemih megodonata kao životinjske radne snage. Autohtone biljne i životinjske vrste gotovo su u potpunosti nestale s lica Zemlje, a stanovništvo se prehranjuje uporabom genetski modificiranog sjemena, koje je često i dvosjekli mač jer je hrana zatrovana baš zbog česte i opetovane genetske modifikacije sjemena, zbog koje se nerijetko javljaju i bolesti koje su u stanju desetkovati stanovništvo. Svijet pati i od posljedica globalnog zagrijavanja, a zbog toga što se razina mora podigla, gradovima prijeti i neprekidna opasnost od potapanja.

Grad u kojem se odvija radnja romana je Bangkok, a sam roman prati priče nekoliko različitih likova: Lakea Andersona, stranca koji radi za jednu od kaloričarskih kompanija i koji pod krinkom proizvodnje uvojnih opruga zapravo pokušava pronaći put do skrivene gradske banke čistog sjemena; Hocka Senga, izbjeglicu iz Kine, u kojoj je nekada bio moćan čovjek, a sada preživljava radeći za strance (konkretno Andersona), usput ih potkradajući ne bi li ponovno namaknuo barem dio nekadašnjeg bogatstva, dok se pritom skriva od vlasti i moguće deportacije; Emiko, djevojke na navijanje, japanske ljudske GMO tvorevine, koja je stvorena da bi bila tajnica, konkubina i pomoćnica svome pokrovitelju, ali koju je isti taj pokrovitelj odbacio i ostavio na milost i nemilost svodniku koji ju iskorištava kao seksualnu igračku za svoje klijente; te Jaideeja, pripadnika snaga Ministarstva okoliša čiji je posao nadgledanje i kontrola sve robe koja ulazi i izlazi iz grada, a koji svoj posao shvaća i vrši gotovo fanatično, na svoj način se time boreći protiv diktature moćnog Ministarstva trgovine koje upravlja gradom iz sjene.

Putevi navedenih glavnih, ali i nekolicine sporednih likova tijekom radnje se isprepliću i svaki od njih imat će neku ulogu u kulminaciji neprijateljstva između vladajućih gradskih frakcija - Ministarstva okoliša i Ministarstva trgovine. Ono što je počelo kao korporativna špijunaža i niz slučajnih susreta moglo bi završiti krvoprolićem i građanskim ratom, s neobuzdanim i nepopravljivim posljedicama...

Svijet budućnosti kako ga vidi Bacigalupi vrlo je zanimljiv, možda baš zato što je uvelike i vjerojatan. Razina na kojoj se današnji svijet koristi bioinženjeringom i razvojem biološkog oružja lako bi mogao dovesti do razine koja je opisana u romanu. Bacigalupi ide čak i dalje od toga: u opisu Emiko, koja se tijekom romana razvija i postaje sve slobodnija, te ruši neke genetski joj nametnute granice, Bacigalupi nam daje i nagovještaj smjera u kojem bi svijet nakon završetka romana mogao krenuti. Taj je smjer također vjerojatan, a možda i neizbježan. Svijet opisan u romanu svijet je kojem ljudska bića jednostavno nisu dorasla, te u koji su se možda već i ranije prestali uklapati i kojem se presporo prilagođavaju. U takvom svijetu ljudi poput Emiko postaju ona 'vladajuća', nadmoćna vrsta, sljedeća karika evolucije. Ovdje moram spomenuti da osim Emiko, niti jedan lik nije okarakteriziran u toj mjeri da ga možemo baš dobro upoznati. Karakterizacija je više usredotočena na neki osobni cilj svakog od likova ili nam omogućuje detaljno upoznavanje neke određene njihove osobine, ali ne ide dublje od toga, što ostavlja lika nedorečenim: primjerice, jasno je da Anderson gaji određenu naklonost prema Emiko i zbog nekog joj razloga odluči pomoći kada ga ona zamoli, iako bi sam zbog toga mogao trpjeti značajne posljedice, ali nigdje ne vidimo zašto on to zapravo radi i što točno Emiko za njega predstavlja. Ta nedorečenost u karakterizaciji, po meni, je najslabija točka ovog romana, iako ne predstavlja tako veliki minus ako gledamo roman u cjelini, jer sve ostalo u romanu funkcionira: opisi svijeta i društva budućnosti, te kako to društvo funkcionira, zanimljiv (i nepredvidiv) tijek radnje, s nekolicinom neočekivanih kulminacija koje roman pretvaraju iz romana znanstvene fantastike u krimić ili pak akcijski roman.

Zbog toga što budućnost predstavljena u romanu djeluje tako vjerojatno, čitajući mi je bilo zanimljivo povlačiti usporedbe onoga što se promijenilo u odnosu na svijet kakav imamo danas. U romanu je očito da su ljudi prošli svojevrsnu apokalipsu u vidu globalnog zatopljenja i podizanja razine mora, zbog čega su morali provesti neke rigorozne mjere kako bi opstali, a te mjere vidimo u obavezi plaćanja golemih poreza na korištenje fosilnih goriva i emisiju ugljika, na stvari koje su u biti i uzrokovale onu apokalipsu s početka rečenice. No, vidi se i da iste mjere ne vrijede za sve - i ovdje ima 'onih koji mogu' i 'onih običnih', koji se zakona moraju držati. Kao i danas, postoje 'veliki igrači' kojima je dozvoljeno ono što je 'malom čovjeku' zabranjeno, velike korporacije i bogati i utjecajni pojedinci kojima se gleda kroz prste ako neke od nametnutih mjera ne poštuju. Tijekom romana vidimo kako se sve opet vrti ukrug: iste stvari koje su dovele do globalnog zatopljenja, a na koje su velik utjecaj imali baš ti kojima je zbog moći ili utjecaja ili novca bilo dozvoljeno 'više od dopuštenog', sada se ponovno događaju. Svijet je došao do prijelomne točke - apokalipse - i preživio je, jedno vrijeme je vjerojatno bio na oprezu, pazivši na svaku sitnicu koja bi mogla ponoviti tu već doživljenu katastrofu, ali prolaskom vremena situacija se smirila i negdje je, netko (u ovom slučaju Ministarstvo trgovine, kako bi se domoglo vlasti i još više moći), nekome, odlučio da mu može dopustiti tu jednu sitnicu viška (naravno, za određenu cijenu, glas, podršku, što li), pa još jednu i još jednu dok je svijet polako zaboravljao na ono što je netom proživio i dok se nije našao ponovno na rubu one iste apokalipse koju je bio smetnuo s uma prvi (ili drugi, ili treći) put. Budući da i danas imamo rastući problem globalnog zatopljenja, koji mnogi (namjerno) ignoriraju, lako je vidjeti kako je došlo do situacije u kojem se svijet nalazi u ovom romanu. Kao što je, nažalost, jednako lako vidjeti da će se ista situacija ponoviti, i da će se nastaviti ponavljati, valjda sve dok ne ostanemo bez svijeta koji možemo (ponovno) upropastiti. Baš ta aktualna problematika na čiji razvoj Bacigalupi ovim romanom daje svoje viđenje čini ovaj roman ne samo zanimljivim fikcijskim štivom, već i nečim što potiče na razmišljanje i propituje sve ono što radimo: jesmo li na dobrom ili lošem putu i kamo će nas taj put odvesti?

Mislim da je Bacigalupi napisao dobar roman, koji itekako vrijedi pročitati, unatoč njegovim slabostima, pa čak i ako niste baš ljubitelj znanstvene fantastike. Nije ovo roman koji će vas oboriti s nogu ili roman u kojem ćete se zaljubiti u nekog od glavnih likova (i to ne samo zato što većina likova pati od različitog stadija pokvarenosti i/ili korumpiranosti), ali je roman koji bi vas mogao zaintrigirati i na duže vrijeme vam okupirati moždane stanice. Možda je neke njegove dijelove koji se tiču bioinženjeringa na početku malo teže razumjeti, ali kasnije sve počne teći samo od sebe. Samo se treba probiti kroz prvih 50ak stranica, po meni nepotrebnog, opisa proizvodne trake tvornice uvojnih opruga (!). No, ono što slijedi vrijedno je tog proboja. Upoznat ćete svijet kakav bi mogao biti ako ne počnemo malo više paziti na ono što radimo, pogotovo u području 'igranja Boga' s genetskim modifikacijama, jer, prema onome što je opisao Paolo Bacigalupi u 'Djevojci na navijanje', ono čime se danas bavi Monsanto samo je dječja igra.