Izdavač: Fokus, 2013.
[eng. The fault in our stars]
[eng. The fault in our stars]
Hazel ima šesnaest godina i boluje od raka. Bolest je u zadnjem
stadiju, za izlječenje nema nade, i nemoguće je točno procijeniti koliko
joj je vremena još preostalo. Unatoč
svemu tome, Hazel se truditi živjeti koliko-toliko normalan život, uz
redovne posjete grupi za potporu oboljelima od raka koji se održavaju u
mjesnoj crkvi. Na toj grupi za potporu Hazel upozna Augustusa. Njegova
je bolest u remisiji, iako se nije povukla bez žrtava - izgubio je nogu.
Oboje 'oštećeni', Hazel i Augustus (Gus) s lakoćom pronalaze zajednički
jezik, vrlo brzo se zbližavaju, a nedugo potom i zaljube jedno u drugo.
Sa zlokobnom bolesti koja im cijelo vrijeme visi nad glavama poput
Damoklova mača, Hazel i Gus otkrivaju kako je to nekoga voljeti u
potpunosti i cijelim srcem, dok zajedno proživljavaju neke od najboljih
trenutaka svojih života, u onom vremenu što im je od njega ostalo...
Ovo je prvi roman Johna Greena koji sam imala prilike pročitati, i potpuno me 'dotukao', ali u onom dobrom smislu. Iako je tema romana teška, a priča u biti tužna, roman pršti od životnosti, optimizma, britkog humora i osjećajnosti. Ovo je priča koja se čita u jednom dahu i bez stajanja, priča koja vas uvuče u sebe i veže za likove na načine kojih možda uopće niste ni svjesni sve dok niste u nju već duboko zagazili i sad vam nema povratka.
Priču nam priča Hazel, koja mi se kao lik veoma svidjela. Očekivali biste da tako mlada osoba, koja pati od tako teške bolesti i koja je suočena sa smrću svakim danom svog života, bude depresivna, izgubljena ili jednostavno tužna, ali Hazel je sve samo ne to. Ona shvaća da će umrijeti, možda sutra, možda tek za koju godinu, tko zna, ali shvaća da joj od smrti nema bijega. Hazel je tu činjenicu prihvatila, i s njom se nosi. Njen sarkazam je zarazan, njen britki humor osvaja, a mješavina hrabrosti i inteligencije kojom prilazi svakoj prepreci koja joj iskrsne na putu jednostavno zadivljuje. Ona je optimistični cinik, koliko god to zvučalo kao oksimoron, i naprosto me oduševila. Gus je savršen pandan Hazelinoj osobnosti, njegova osobnost njenu nadopunjuje i zajedno oni čine nevjerojatan par, koji vam se ne može ne svidjeti.
Ono što me također osvojilo kod ove priče, je njena realnost. Nemojte očekivati da će doći do nekog magičnog ozdravljenja - baš kao što to ne očekuje ni Hazel. Iako ispričana Hazelinim duhovitim sarkazmom, ova priča nam zapravo pokazuje i svu surovost jedne teške neizlječive bolesti. No, ono što je sjajno kod ove priče, ona vas neće baciti u depresiju i nećete ju čitati s grčem u želucu. Ona je sjajna baš zato što će vam pokazati kako se sreća i ljubav mogu naći i u najtežim trenucima i u možda najnezgodnije vrijeme, te da za živjeti život punim plućima nikada nije prekasno. Ova priča nadahnjuje, inspirira i na neki čudan način nam zapravo daje i nadu. Ovo je tragična priča, točno, ali je i čudesna i prekrasna u isto vrijeme. Ona je sretna koliko je i tužna, životna unatoč tome da govori o umiranju. Ovo je priča koju jednostavno morate doživjeti, na svoj način. Sigurna sam da ćete se i vi zaljubiti u Hazel i Gusa, kao ja.
Ovo je prvi roman Johna Greena koji sam imala prilike pročitati, i potpuno me 'dotukao', ali u onom dobrom smislu. Iako je tema romana teška, a priča u biti tužna, roman pršti od životnosti, optimizma, britkog humora i osjećajnosti. Ovo je priča koja se čita u jednom dahu i bez stajanja, priča koja vas uvuče u sebe i veže za likove na načine kojih možda uopće niste ni svjesni sve dok niste u nju već duboko zagazili i sad vam nema povratka.
Priču nam priča Hazel, koja mi se kao lik veoma svidjela. Očekivali biste da tako mlada osoba, koja pati od tako teške bolesti i koja je suočena sa smrću svakim danom svog života, bude depresivna, izgubljena ili jednostavno tužna, ali Hazel je sve samo ne to. Ona shvaća da će umrijeti, možda sutra, možda tek za koju godinu, tko zna, ali shvaća da joj od smrti nema bijega. Hazel je tu činjenicu prihvatila, i s njom se nosi. Njen sarkazam je zarazan, njen britki humor osvaja, a mješavina hrabrosti i inteligencije kojom prilazi svakoj prepreci koja joj iskrsne na putu jednostavno zadivljuje. Ona je optimistični cinik, koliko god to zvučalo kao oksimoron, i naprosto me oduševila. Gus je savršen pandan Hazelinoj osobnosti, njegova osobnost njenu nadopunjuje i zajedno oni čine nevjerojatan par, koji vam se ne može ne svidjeti.
Ono što me također osvojilo kod ove priče, je njena realnost. Nemojte očekivati da će doći do nekog magičnog ozdravljenja - baš kao što to ne očekuje ni Hazel. Iako ispričana Hazelinim duhovitim sarkazmom, ova priča nam zapravo pokazuje i svu surovost jedne teške neizlječive bolesti. No, ono što je sjajno kod ove priče, ona vas neće baciti u depresiju i nećete ju čitati s grčem u želucu. Ona je sjajna baš zato što će vam pokazati kako se sreća i ljubav mogu naći i u najtežim trenucima i u možda najnezgodnije vrijeme, te da za živjeti život punim plućima nikada nije prekasno. Ova priča nadahnjuje, inspirira i na neki čudan način nam zapravo daje i nadu. Ovo je tragična priča, točno, ali je i čudesna i prekrasna u isto vrijeme. Ona je sretna koliko je i tužna, životna unatoč tome da govori o umiranju. Ovo je priča koju jednostavno morate doživjeti, na svoj način. Sigurna sam da ćete se i vi zaljubiti u Hazel i Gusa, kao ja.
