Izdavač: Algoritam, 2016.
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Matched]
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Matched]
Zamislite da živite u svijetu u kojem je sve unaprijed određeno i u kojem je moguće temeljem vjerojatnosti i analize dosadašnjih postupaka točno odrediti čitav život neke osobe. Odnosno, ne jedne osobe, nego svih. Svakog pojedinačno.
Zamislite da postoji sustav koji ovim unaprijed određenim svijetom upravlja na način da vam točno određuje baš sve: vaš tijek školovanja, vaše zaposlenje, vašeg partnera, vaš dom; čak i svaki vaš obrok, svaki komad odjeće, svaki korak, pa i trenutak vaše smrti.
Upravo u takvom svijetu živi Cassia: savršenom svijetu u kojem svaka osoba ima svoje mjesto i svoje dužnosti, a svime upravlja Društvo. I taj se svijet doista na prvi pogled čini savršenim: gotovo su sve bolesti iskorijenjene, te nema bolesnih, svakoga se upošljava na točno onim zadacima za koje iskazuje interes i potrebne sposobnosti, svi umiru u optimalnoj dobi i nitko ne doživi tu nesreću da postane beskoristan ili bespomoćan. Svi obroci su strogo nutritivno kontrolirani kako bi svatko dobio točno one hranjive sastojke koji mu omogućuju da bude potpuno zdrav i u najboljoj mogućoj formi. A čak je i romantični dio života svakog pojedinca unaprijed određen: u dobi kad navrše 17 godina, svi dobivaju partnera, koji je prethodnim analizama zajedničkih osobina unaprijed određen kao njihov savršen Spoj.
Na svoj 17. rođendan, Cassia nestpljivo iščekuje trenutak u kojem će joj otkriti tko je njen Spoj. A kada taj trenutak dođe, ispostavi se da je Spojena sretnije no što je mogla očekivati, jer njen je Spoj ujedno i njen najbolji prijatelj Xander. Ipak, u Cassijinu sreću uskoro se uvuče i tračak sumnje, radoznalosti i nespokoja, kada na mikrokartici sa Xanderovim podacima, koju su joj dali da prouči, na časak, umjesto Xanderove, bljesne slika jednog drugog dečka. I dok Cassia i dalje pokušava biti uzorna građanka, a brojna se pitanja sve više i više vrtlože u njenoj glavi, nagovještaj mogućnosti da je možda trebala biti Spojena s nekim drugim suočit će je s činjenicom da joj u njenoj savršeno posloženoj budućnosti nešto bitno nedostaje: sloboda.
Zamislite da postoji sustav koji ovim unaprijed određenim svijetom upravlja na način da vam točno određuje baš sve: vaš tijek školovanja, vaše zaposlenje, vašeg partnera, vaš dom; čak i svaki vaš obrok, svaki komad odjeće, svaki korak, pa i trenutak vaše smrti.
Upravo u takvom svijetu živi Cassia: savršenom svijetu u kojem svaka osoba ima svoje mjesto i svoje dužnosti, a svime upravlja Društvo. I taj se svijet doista na prvi pogled čini savršenim: gotovo su sve bolesti iskorijenjene, te nema bolesnih, svakoga se upošljava na točno onim zadacima za koje iskazuje interes i potrebne sposobnosti, svi umiru u optimalnoj dobi i nitko ne doživi tu nesreću da postane beskoristan ili bespomoćan. Svi obroci su strogo nutritivno kontrolirani kako bi svatko dobio točno one hranjive sastojke koji mu omogućuju da bude potpuno zdrav i u najboljoj mogućoj formi. A čak je i romantični dio života svakog pojedinca unaprijed određen: u dobi kad navrše 17 godina, svi dobivaju partnera, koji je prethodnim analizama zajedničkih osobina unaprijed određen kao njihov savršen Spoj.
Na svoj 17. rođendan, Cassia nestpljivo iščekuje trenutak u kojem će joj otkriti tko je njen Spoj. A kada taj trenutak dođe, ispostavi se da je Spojena sretnije no što je mogla očekivati, jer njen je Spoj ujedno i njen najbolji prijatelj Xander. Ipak, u Cassijinu sreću uskoro se uvuče i tračak sumnje, radoznalosti i nespokoja, kada na mikrokartici sa Xanderovim podacima, koju su joj dali da prouči, na časak, umjesto Xanderove, bljesne slika jednog drugog dečka. I dok Cassia i dalje pokušava biti uzorna građanka, a brojna se pitanja sve više i više vrtlože u njenoj glavi, nagovještaj mogućnosti da je možda trebala biti Spojena s nekim drugim suočit će je s činjenicom da joj u njenoj savršeno posloženoj budućnosti nešto bitno nedostaje: sloboda.
Ovo je prva knjiga istoimene distopijske trilogije Ally Condie, koja vam možda izgleda kao tek još jedna u nizu takvih trilogija popularnog 'young adult' žanra, ali, iako s njima ima, naravno, i nekih sličnosti, ujedno se i ističe svojom originalnošću.
Distopijski svijet ovdje prikazan nije onako brutalan kao onaj iz, primjerice, 'Igara gladi' ili 'Različite', a opet nije ni onako romantično bezbrižan, sa prikrivenom surovošću, kao npr. onaj iz 'Izbora', iako sve njih spaja jedna zajednička karakteristika, koja je općenito karakteristična za distopijske romane: nedostatak slobode izbora. Ovdašnji distopijski svijet ustrojen je s ciljem očuvanja stanovništva i osiguranja njihove zaštite, a to se postiglo tako da se Društvo, suočeno s mogućnošću kaosa koji izaziva prekomjerna količina informacija kojima ljudi bivaju svakodnevno preplavljeni, odlučilo tu poplavu informacija zaustaviti i zadržati samo one koje su smatrali najbitnijima, najkorisnijima ili najboljima, te su tako odlučili zadržati po stotinu od svega i uništiti sve ostalo: 100 pjesama, 100 umjetničkih slika, 100 povijesnih lekcija, itd. Pitanja i moguće pobune građana uklonili su dajući im sve ono što im treba za ugodan i siguran život, ali ništa više od toga, a kako bi spriječili one buntovne da ipak pokušaju stvoriti kaos, stvorili su sustav kazni, stvorivši time ujedno i savršen mali sustav robotskih ljudi koji čine što im se kaže i nikada ništa ne zapitkuju.
Ovaj prikaz 'robotskog' društva doživjela sam kao zbilja jeziv. Zamislite da se sva književnost na svijetu svede tek na stotinu književnih djela, a sva ostala da se unište i nitko ih nikada više ne pročita! Strašno, zar ne? I svih ostalih stotinu stvari: slika, glazbe... Zbilja jeziv i ograničen svijet u kojem nikako ne bih voljela živjeti. Pogotovo zbog toga što je daljnje stvaranje također zabranjeno, tako da će, npr., 100 pjesama zauvijek ostati samo 100 pjesama. Najtužnija stvar od svega je što Društvo u biti ne dopušta građanima da žive - samo im daje dovoljno onoga što im treba da prežive i prožive svoj unaprijed osmišljeni život zamagljenih očiju koje ne vide da ništa od čitavog njihovog života nisu sami izabrali. Da su možda živi, ali nisu slobodni. A najgore je, po meni, živjeti bez slobode - slobode da radiš što želiš i živiš kao želiš, onako kako si sam izabrao.
Distopijski svijet ovdje prikazan nije onako brutalan kao onaj iz, primjerice, 'Igara gladi' ili 'Različite', a opet nije ni onako romantično bezbrižan, sa prikrivenom surovošću, kao npr. onaj iz 'Izbora', iako sve njih spaja jedna zajednička karakteristika, koja je općenito karakteristična za distopijske romane: nedostatak slobode izbora. Ovdašnji distopijski svijet ustrojen je s ciljem očuvanja stanovništva i osiguranja njihove zaštite, a to se postiglo tako da se Društvo, suočeno s mogućnošću kaosa koji izaziva prekomjerna količina informacija kojima ljudi bivaju svakodnevno preplavljeni, odlučilo tu poplavu informacija zaustaviti i zadržati samo one koje su smatrali najbitnijima, najkorisnijima ili najboljima, te su tako odlučili zadržati po stotinu od svega i uništiti sve ostalo: 100 pjesama, 100 umjetničkih slika, 100 povijesnih lekcija, itd. Pitanja i moguće pobune građana uklonili su dajući im sve ono što im treba za ugodan i siguran život, ali ništa više od toga, a kako bi spriječili one buntovne da ipak pokušaju stvoriti kaos, stvorili su sustav kazni, stvorivši time ujedno i savršen mali sustav robotskih ljudi koji čine što im se kaže i nikada ništa ne zapitkuju.
Ovaj prikaz 'robotskog' društva doživjela sam kao zbilja jeziv. Zamislite da se sva književnost na svijetu svede tek na stotinu književnih djela, a sva ostala da se unište i nitko ih nikada više ne pročita! Strašno, zar ne? I svih ostalih stotinu stvari: slika, glazbe... Zbilja jeziv i ograničen svijet u kojem nikako ne bih voljela živjeti. Pogotovo zbog toga što je daljnje stvaranje također zabranjeno, tako da će, npr., 100 pjesama zauvijek ostati samo 100 pjesama. Najtužnija stvar od svega je što Društvo u biti ne dopušta građanima da žive - samo im daje dovoljno onoga što im treba da prežive i prožive svoj unaprijed osmišljeni život zamagljenih očiju koje ne vide da ništa od čitavog njihovog života nisu sami izabrali. Da su možda živi, ali nisu slobodni. A najgore je, po meni, živjeti bez slobode - slobode da radiš što želiš i živiš kao želiš, onako kako si sam izabrao.
Ono što mi se pak posebno svidjelo, bilo je to kako ovdje, na neki način, tihu revoluciju započne upravo jedna pjesma. To kako su stihovi ti koji zapale plamen pitanja, i imaju potencijal proširiti se poput požara, samo nevidljivi. Oni pružaju slobodu u svijetu u kojem je sloboda zabranjena, jer, nakon što ih jednom upamtiš, nitko ti ih više ne može oduzeti.
Bilo mi je strašno zanimljivo čitajući otkrivati kako funkcionira Društvo, te istovremeno otkrivati i sve njegove skrivene (a nerijetko i podle) karakteristike. Ono što mi je posebno privuklo pažnju je činjenica da građani ovdje ne samo da su zaboravili (ili im nije bilo dozvoljeno prisjećati se ili sačuvati koju uspomenu na) određene stvari, pjesme, priče ili lekcije, već nemaju ni znanje o nekim vještinama, kao što je npr. pisanje (a pod tim mislim na pisanje olovkom po papiru, ne tipkama po računalu). Ono što mi je kod tog konkretnog zaborava bilo fascinantno je to koliko je povezano i s nama danas: ljudi sve više tipkaju po mobitelima i koriste se touch screenovima, u tolikoj mjeri da se čak već teško snalaze na običnom 'no-touch-screen' računalu, a pisanjem vlastitom rukom po papiru se gotovo uopće ne koriste. Nekako mi se čini da je pisanje već i sad postalo pomalo zaboravljena vještina i da je samo pitanje trenutka kada ćemo i mi, kao Cassia, u čudu promatrati riječi ispisane rukom, nesposobni da ih i sami napišemo.
No vratimo se na knjigu.
Iako ovdje postoji romantična priča, a i sama radnja pokrene se Banketom Spajanja, ta romansa ne dominira čitavom pričom, već se samo uvijek nalazi negdje njoj u blizini i služi kao motivacija za sve što Cassia čini (iako ona nije pritom i jedina njena motivacija). Radnja je zanimljiva, premda se ne odvija odveć brzo, ali sama priča je u dovoljnoj mjeri napeta i sadrži dovoljno iznenađenja da joj ovakav tempo odvijanja radnje baš pogoduje. Svako poglavlje ostavi dovoljno materijala 'u zraku' da odmah poželite krenuti na ono sljedeće, i tako, poglavlje po poglavlje, stignete na kraj prije no što ste to možda htjeli. Knjiga nije dugačka i brzo se čita, tako da joj slobodno možete dopustiti da vas zaokupi.
Mene je ova knjiga zaokupila toliko da sam ju pročitala u samo jednom danu, što možda baš i nije bila najbolja stvar koju sam mogla napraviti budući da sam sad gotova i slijedi mi (nadam se ne dugo) čekanje na idući nastavak. :( A ako i vi, kao i ja, inače volite fantastiku, a posebno distopije, ovu nemojte propustiti. Nadam se da će vam se svidjeti jednako kao i meni.
Bilo mi je strašno zanimljivo čitajući otkrivati kako funkcionira Društvo, te istovremeno otkrivati i sve njegove skrivene (a nerijetko i podle) karakteristike. Ono što mi je posebno privuklo pažnju je činjenica da građani ovdje ne samo da su zaboravili (ili im nije bilo dozvoljeno prisjećati se ili sačuvati koju uspomenu na) određene stvari, pjesme, priče ili lekcije, već nemaju ni znanje o nekim vještinama, kao što je npr. pisanje (a pod tim mislim na pisanje olovkom po papiru, ne tipkama po računalu). Ono što mi je kod tog konkretnog zaborava bilo fascinantno je to koliko je povezano i s nama danas: ljudi sve više tipkaju po mobitelima i koriste se touch screenovima, u tolikoj mjeri da se čak već teško snalaze na običnom 'no-touch-screen' računalu, a pisanjem vlastitom rukom po papiru se gotovo uopće ne koriste. Nekako mi se čini da je pisanje već i sad postalo pomalo zaboravljena vještina i da je samo pitanje trenutka kada ćemo i mi, kao Cassia, u čudu promatrati riječi ispisane rukom, nesposobni da ih i sami napišemo.
No vratimo se na knjigu.
Iako ovdje postoji romantična priča, a i sama radnja pokrene se Banketom Spajanja, ta romansa ne dominira čitavom pričom, već se samo uvijek nalazi negdje njoj u blizini i služi kao motivacija za sve što Cassia čini (iako ona nije pritom i jedina njena motivacija). Radnja je zanimljiva, premda se ne odvija odveć brzo, ali sama priča je u dovoljnoj mjeri napeta i sadrži dovoljno iznenađenja da joj ovakav tempo odvijanja radnje baš pogoduje. Svako poglavlje ostavi dovoljno materijala 'u zraku' da odmah poželite krenuti na ono sljedeće, i tako, poglavlje po poglavlje, stignete na kraj prije no što ste to možda htjeli. Knjiga nije dugačka i brzo se čita, tako da joj slobodno možete dopustiti da vas zaokupi.
Mene je ova knjiga zaokupila toliko da sam ju pročitala u samo jednom danu, što možda baš i nije bila najbolja stvar koju sam mogla napraviti budući da sam sad gotova i slijedi mi (nadam se ne dugo) čekanje na idući nastavak. :( A ako i vi, kao i ja, inače volite fantastiku, a posebno distopije, ovu nemojte propustiti. Nadam se da će vam se svidjeti jednako kao i meni.
