Izdavač: Fokus, 2016.
[eng. Wonder]
Za sebe, August Pullman je samo običan klinac. Za druge, August je...
pa, najblaže rečeno, neobičan. Naime, August je rođen s jedinstvenim
kompletom gena koji su se posložili na način da su mu od lica napravili
miš-maš, zbog čega je August često - zapravo uvijek - predmet zgražanja,
čuđenja, pa čak i gnušanja drugih ljudi.
Kad je bio mali, August
je, kamo god bi išao, nosio astronautsku kacigu, kako bi sakrio svoj
izgled. Kasnije je jednostavno malokad uopće izlazio iz kuće, čak se i
školovao kod kuće. Tako je bilo najlakše izbjeći sve te poglede i
napadna buljenja od strane baš svakoga tko bi ga zamijetio. A, zbog
njegovog izgleda, teško ga je bilo NE zamijetiti.
No, kako August
odrasta, i on i njegovi roditelji malo po malo shvaćaju da se neće
čitav život prema njemu moći odnositi kao prema djetetu i da mu neće
biti dopušteno čitav se život skrivati od svijeta. Zato predlože Augustu
da od ove godine krene u školu - pravu školu - i u njoj započne peti
razred. Doći u novu školu, kao i krenuti u više razrede osnovne škole,
ni u normalnim okolnostima nije baš lako, a za Augusta će se to pokazati
kao pravi izazov - ali ipak izazov kroz koji će jednostavno morati
proći, što bilo da bilo.
Čitati Augustovu - Auggijevu - priču,
moram vam priznati, bio mi je pravi užitak. Privukla me, iznenadila i
nasmijala. To je jednostavno jedna topla priča o jednom sasvim običnom
klincu koji nema nikakvu želju isticati se u masi, ali zbog svog se
izgleda ipak ističe, u čemu nimalo ne uživa. Auggie je svjestan da je
izvukao kraću slamku u podjeli gena koja se dogodila još prije no što se
rodio, baš kao što je, u svakom trenutku, izrazito svjestan svog
izgleda, zbog kojeg je razvio sposobnost primijetiti čak i najmanji znak
zaprepaštenja na licima drugih ljudi kojih sretne - jer to je nešto s
čim se susreće svakodnevno, više puta na dan, kad god izađe iz kuće.
Svatko se od nas, mislim, u nekom trenutku svog života, zacijelo našao
na Auggijevom mjestu. Svi mi koji smo ikada bili istaknuti i etiketirani
kao 'debeli', 'štrkljavi', 'ribljoglavi', 'nosati', 'kepeci',
'dugonje', i milijun drugih jednako maštovitih nadimaka, znamo kako je
to biti pod svjetlima reflektora zbog nečeg zbog čega tamo ne želiš
biti, a znamo i kako drugi klinci ponekad (namjerno) znaju biti okrutni.
Upravo zato mislim da bi ovu knjigu trebalo dati na čitanje klincima
svih uzrasta, a možda ju čak i uvrstiti u lektire u nižim razredima
osnovne škole, tako da već na početku školovanja klinci dobiju uvid u to
kako je biti 's one strane' popularnosti, kako je ružno rugati se
drugima na osnovi izgleda i kako, najvažnije od svega, izgled zapravo
nije bitan i ne govori ništa o tome kakva je netko osoba.
Očekivala sam, na početku čitanja, da će knjiga biti pisana samo iz
Augustovog kuta gledanja, ali nije. Auggie je tek jedan od likova koji
sudjeluje u pričanju svoje priče i to mi se zbilja svidjelo jer sam time
dobila priliku promotriti priču iz više kuteva: onog njegove sestre
Vie, Vijinog dečka Justina, Vijine prijateljice Mirande, Auggijevih
prijatelja Jacka i Summer. Iz njihovih kuteva gledanja, ne dobije se
samo širi uvid u to kako je biti netko poput Augusta, već i to kako je
biti sestra dječaka s posebnim potrebama, za koju roditelji gotovo nikad
nemaju vremena jer su neprestano usredotočeni na njenog brata; kako je
biti prijatelj dječaka koji je predmet ismijavanja čitave škole i time
ujedno i na sebe usmjeriti podle smicalice druge djece; itd.
Ova
nam knjiga daje jedinstvenu priliku da promotrimo sve ono što stoji
ispod površine nečijeg izgleda i vidimo što bismo sve mogli propustiti
ako bismo bili isti kao većina ljudi koji se, pri pogledu na Augusta,
zgroze i pobjegnu u suprotnom smjeru: propustili bismo upoznati sjajnu
osobu, odanog prijatelja, nekoga tko nas je sposoban nasmijati u bilo
kojem trenutku i zauzeti se za nas bez obzira na sve. Jer August je sve
to, a i mnogo više, ali tek se rijetki pogledi uspiju probiti kroz
površinu onoga kako on izgleda i sve to primijetiti.
Mislim da
nam ova knjiga šalje sjajnu i jasnu poruku: da prestanemo biti tako
površni i usredotočeni na izgled, da bi nam pogledi, kada gledamo u
nekoga, trebali sezati dublje od toga kakav je on na prvi pogled i ima
li velik ili mali nos, uši ili što već, te da je svatko koga sretnemo
potencijalno čudesan, ako mu dopustimo da bude ono što jest, a ne
etiketa koju smo mu namijenili.
Bez obzira na vašu dob i vaše
čitalačke preferencije, ali pogotovo ako ste mlađih uzrasta, preporučam
vam da pročitate ovu knjigu i upoznate Augusta.
Jer August je samo običan klinac. Ali August je i čudo. Pročitajte njegovu priču i doznajte zašto.
