Kod većine distopija, koje već prema nazivu žanra opisuju katastrofalne i
apokaliptične budućnosti, uvijek postoji ono neko zrnce nade da će, s
vremenom i/ili trudom, stvari krenuti na bolje. Ammaniti je, u tom
slučaju, beznadan.
Koliko te zadivi ljepotom proze i privuče likovima, toliko te ova njegova priča i slomi.
Okosnicu
radnje čini djevojčica Anna. Nakon što je iznenadna i opaka bolest,
koju su jednostavno nazvali 'Crvena', svijet posve lišila odraslih, na
njemu su ostala samo djeca. No i ona su imuna samo do određene dobi:
kako stare, tako im sve više prijeti opasnost od 'Crvene', a time i
neizbježne smrti.
Anna je nadomak pubertetu, što znači nadomak
dobi u kojoj bi mogla oboljeti, pa njena priča već na samom početku
izgleda kao priča koja ima svoj rok trajanja - koji, kako se čini, neće
biti dug. Bez odraslih, bez struje, bez svih modernih pomagala na koje
smo kao čovječanstvo navikli, život je sam po sebi težak i oskudan.
Nesmiljeni požari dodatno su opustošili područje Sicilije, na kojem
zatječemo Annu, i natjerali ondje preživjelu djecu da se snalaze kako
znaju i umiju, tragajući za još kojom konzervom hrane u već opustošenim
supermarketima.
Anna još živi u obiteljskoj kući s mlađim bratom
Astorom, kojeg pokušava sačuvati od opakog vanjskog svijeta, u kojem ne
vlada samo neimaština, već i razne dječje bande i divlje životinje,
posebno psi, koji te u potrazi za hranom mogu bez problema rastrgati.
No,
čak i u ovom surovom svijetu bez budućnosti, Ammaniti će nam uspjeti
prikazati i malo radosti, i tračak prijateljstva, i pokoju mrvicu
dobrote, brige za druge; pa i hrabrosti, ustrajnosti i požrtvovnosti.
Ovaj roman ima nešto od McCarthya i Margaret Atwood, on je poput neobičnog spoja 'Gazele i Kosca' i 'Ceste'.
Surova stvarnost bori se s ljepotom proze koja ju opisuje, nagon za
preživljavanjem sukobljava se sa željom za pripadanjem, s dopuštanjem
sebi da ti do nekoga bude stalo iako bi te to moglo odvesti u još veći
očaj no što ga trenutno osjećaš.
A onda, tu je i jedan pas. 💕
Pas
koji je isprva prikazan kao nešto čega se treba bojati, ali kojeg čak
ni tada nisam mogla mrziti. I ovaj pas, kao i svi likovi s kojima će vas
Ammaniti malo-pomalo upoznati, ima svoju tužnu pozadinsku priču, zbog
koje je njegova sudbina (kao i sudbine svih njih, uostalom) još
tragičnija i još više te slomi.
Nije sve tako crno, ima u ovoj
priči i lijepih trenutaka, i dobrih dana, pa čak i mrvica kakve-takve
nade u bolje sutra, koliko god to sutra bilo ograničeno vijekom
trajanja. Ne znam jeste li čitali McCarthyevu 'Cestu', ali ova priča - to je to, možda ipak mrvicu manje sumorno. Samo što ovdje ne pratimo oca i sina, već sestru i brata.
Zanimljivo
je napraviti i poveznicu s aktualnom situacijom pandemije, oko koje se,
koliko vidim, baš nitko posebno ne uzrujava. Ovaj roman na sličan način
prikazuje kako je jedan virus pomeo čitav svijet - odnosno prikazuje stanje koje
je nakon toga ostalo - samo što je virus u ovom slučaju bio puno brži i
opakiji od ovog s kojim se mi trenutno borimo. Pomalo vas tjera na
razmišljanje o tome koliko je mala ta razlika, i što da je...?
Nadajmo se da odgovor na to nećemo nikada morati saznati. Osim, dakako, u fiktivnim distopijama.
________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/31uYj3K
