Izdavač: Algoritam, 2010.
[eng. The gargoyle]
Glavni lik ove knjige bivši je pornoglumac, koji je doživio tešku
prometnu nesreću u kojoj je umalo izgorio - no uspio je preživjeti, ali s
teškim opeklinama na čitavom tijelu. Izgubivši svoj dobar izgled, koji
je određivao većinu njegovog odraslog života (i njegovu profesiju),
teško mu se pomiriti s tim da je sad, kako on sebe vidi, "čudovište"
puno ožiljaka i glavna mu zanimacija postaje planiranje samoubojstva
nakon što ga puste iz bolnice.
Njegova melankolija i odbijanje
ulaganja truda u to da se oporavi i živi najbolji život koji mu je s
nametnutim ograničenjima njegovog zdravstvenog stanja moguć, na nekoliko
se trenutaka povuku kada ga posjeti Marianne Engel, pomalo uvrnuta
žena, koja tvrdi da ga je poznavala u prošlom životu. Njena čudnovatost
tu ne prestaje: naime, Marianne tvrdi da joj je 700 godina, a za život
zarađuje kao kiparica - izrađivanjem grotesknih vodoriga, koje joj se
navodno same obraćaju da ih izvuče i oblikuje iz komada kamena.
Iako je uvjeren da su priče koje mu Marianne priča samo proizvod njenog
shizofreničnog uma, neke od njih ipak ga uspiju dotaknuti i vrlo brzo mu
postane jasno da iz nekog razloga s njom osjeća stanovitu bliskost i
prepoznavanje - kao da ju je zaista već poznavao i davno prije nego što
ju je prvi put sreo ovdje u bolnici. K tome, Marianne kao da zna neke
stvari o njemu koje nikako ne bi mogla znati, stvari koje nikada nikome
nije rekao. Marianneina prisutnost u njegovom životu daje mu i onaj
poticaj koji mu je dotada nedostajao - da se potrudi, prođe
rehabilitaciju i nastavi sa životom.
Ova knjiga govori o
ljubavnoj priči koja ne poznaje granice vremena ni prostora. I dok nam
glavni lik, kojem ne doznajemo ime, prenosi tu ljubavnu priču u
sadašnjosti, Marianne Engel nam ju prenosi iz doba kada se prvi put
odvijala, u 14. stoljeću. Pri tome, dvije su priče povezane mnogim
detaljima, koje malo po malo uočavamo kako o njima više doznajemo.
Otkrivanje i povezivanje događaja iz prošlosti i njihovih ponovljenih
odjeka u sadašnjosti doživljaj čitanja čini uzbudljivim i napetim.
Iako ovaj roman priča o ljubavi, on nikako nije ljubavni roman, već
mješavina povijesti, fantastike, misterija i pustolovine. Marianneine
priče o životu u 14. stoljeću vrlo vjerno opisuju to doba, pogotovo
život redovnica u samostanu i rad u samostanskom skriptoriju, s posebnim
naglaskom na umjetnost prepisivanja i uvezivanja knjiga - dio koji mi
se posebno svidio i bio mi vrlo zanimljiv.
Osim glavnih dviju
priča koje se protežu kroz ovaj roman, Marianne priča i nekoliko kraćih
pripovjesti, smještenih na različitim krajevima svijeta i punih
različitih likova, a svaka od tih priča nosi i poantu koja je ostavljena
čitatelju da ju otkrije. Također, svaka od priča utjecat će na život
bezimenog glavnog lika, na načine koji se otkriju tek na kraju i koji se
savršeno u njega uklope.
Zbog prirode stanja u kojem se nalazi
glavni lik - tijela prekrivena opeklinama - puno toga saznajemo i o
liječenju i rehabilitaciji ozljeda zadobivenih vatrom. Ponekad je taj
dio možda ispričan i malo previše detaljno, ali služi nam u boljem
razumijevanju glavnog lika i shvaćanju njegovog stanja svijesti nakon
što dobije uvid u to kakav će mu život biti sa zadobivenim opeklinama i
činjenicom da rehabilitacija kod takvog stanja zapravo nikada ne
prestaje.
Jedini dio koji mi je bio malo 'too much' u cijeloj
priči je kada, pred, kraj, glavni lik prolazi kroz apstinencijsku krizu
ovisnosti o morfiju, u sklopu koje prolazi kroz nekakvu halucinaciju u
kojoj putuje kroz pakao, u Danteovom stilu. Na tom svom putu susreće
likove iz Marianneinih priča i razne likove iz Biblije i grčke
mitologije. Mislim da je poanta halucinacije bila ta da mu pruži odgovor
na pitanje što bi odabrao da mu se ponudi izbor - život kakav je vodio
prije, u svom fizički savršenom tijelu ili život uz Marianne u ovom
opečenom i ograničenom tijelu - ali način na koji je opisano to
putovanje kroz pakao mi je ipak bio malo pretjeran, prerazvučen i bez
nekog drugog smisla. Postoji dio priče koji je povezan s Danteovim
'Paklom', koji, može se reći, opravdava ovako opisano putovanje
Danteovim stopama, ali sam svejedno dojma da priča ne bi ništa izgubila
bez njega.
Radnja sporo počinje, ali se brzo zahuktava i plijeni
pozornost, a naizmjenični način pričanja priča ne ostavlja vam drugog
izbora no da nastavite čitati kako biste saznali što se dalje dogodilo u
jednoj, pa u drugoj priči - onoj prošloj i onoj sadašnjoj. Nimalo ne
pomaže ni to što svaki dio priče često završi cliffhangerom, što vas
može natjerati na još mahnitije okretanje stranica.
Ovaj roman,
kao i sama priroda dviju priča, postavlja mnogo pitanja, a na ono
najočitije - jesu li Marianneine priče stvarne ili samo proizvod njenog
shizofreničnog uma - odgovor ostavlja čitatelju da zaključi sam. Puno je
toga što ide u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji, a na vama je da,
čitajući, otkrijete koja će vas od njih više privući i uvjeriti.
