Izdavač: Fraktura, 2015.
[šved. Det som inte dödar oss]
[šved. Det som inte dödar oss]
Dugo sam se dvoumila da li da uopće pročitam ovu knjigu. Ne zbog predrasuda da sigurno neće biti dobra kao originalna Larssonova trilogija, već zbog gnjusnog načina na koji je došlo do njenog nastanka, a koji je, po mom mišljenju, vrijedan svake osude.
Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.
I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.
Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.
Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.
Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.
Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.
Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).
Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.
Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.
Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.
Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.
Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:
"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."
"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."
Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.
Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.
I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.
Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.
Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.
Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.
Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.
Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).
Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.
Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.
Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.
Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.
Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:
"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."
"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."
Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.
