Izdavač: Profil, 2015.
U pisanje Jurice Pavičića zaljubila sam se još davnih dana, nakon što sam pročitala njegovog 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je pokazao da postoje itekako dobri domaći kriminalistički romani i razbio moju skepsu prema domaćoj književnosti. Slijedile su 'Ovce od gipsa', 'Minuta 88', 'Kuća njene majke', a nekako sam negdje između svih tih knjiga počela pratiti i njegovu kolumnu u Jutarnjem listu. Sviđa mi se kako piše: argumentirano i s izraženim stavom, a njegove sam romane toliko zavoljela da nestrpljivo iščekujem svaki sljedeći.
'Žena s drugog kata' napeti je psihološki triler, koji prati jednu ženu u pokušaju da si, nakon udaje, napravi mjesto u novostečenoj obitelji. To praćenje odvija se unatraške, jer na samom početku glavnu junakinju nalazimo u zatvoru.
Glavna junakinja priče, Bruna, dugi je niz godina provela u zatvoru i trenutno čeka na uvjetni otpust zbog primjernog ponašanja. Njeni dani u zatvoru su jednolični i repetitivni i svode se, manje-više, na rad u zatvorskoj kuhinji. Bruna rijetko prima posjete, dolaze joj tek majka, jednom mjesečno, i prijateljica, također rijetko. Dok tako pratimo Brunine jednolične dane između sivih zatvorskih zidova, odlazimo na izlete u prošlost, gdje saznajemo kako je ovdje dospjela.
Bruna je po svemu bila tek obična žena, koja je živjela sama sa suprugom u stanu na drugom katu obiteljske kuće, stanu koji je bio direktno iznad stana u kojem je živjela njegova majka, s kojom se nije baš najbolje slagala. Njen je suprug, kao pomorac, često zbog posla dugo izbivao iz kuće, ostavljajući nju samu sa svekrvom, koja je nedavno doživjela moždani udar i za koju se Bruna morala potpuno sama brinuti. Zbog tereta života koji joj je nametnut, Bruna svakog dana malo-pomalo sve više puca po šavovima, i sve je izglednije da će jedan od tih šavova, kad pukne, biti onaj jedan previše koji će ju natjerati na nezamislive postupke koji će joj promijeniti čitav život, od tog trena nadalje...
S psihološkog aspekta, ovaj se roman bavi neprekidnim trudom jedne žene da se održi na površini vrtloga života kakav nije očekivala i o kakvom nije sanjala kada se odlučila udati za čovjeka kojeg je voljela. Bačena u gotovu situaciju iz koje vidi da ne može samo tako izaći, Bruna se snalazi kako može, svjesna toga da sa svakim novim danom ima sve manje snage. I sama bi promjena načina života iz samačkog u bračni, kao i preseljenje i navikavanje na suživot sa suprugovom majkom za jednu osobu bili dovoljno stresni i naporni, no teret stalne skrbi za nepokretnu osobu dodaje tome još jednu dodatnu težinu cjelokupnom teretu za koji bi se moglo ispostaviti da je pretežak da bi ga samo jedna osoba samostalno nosila na plećima.
Već samim dolaskom u novi stan i upoznavanjem svekrve, postaje jasno da je ta žena do sada činila glavu svoje obitelji, bila njena alfa (i omega), te da neće lako dopustiti da se netko u tu obitelj ugura, barem ne bez da ga ona izmodelira u osobu koju smatra prikladnim dodatkom obitelji. Pri svemu tome, svekrva nije naočigled tiranin - nije glasna, puna zahtjeva i ne odaje na prvi pogled dojam teške osobe, već ona svoju tiraniju sprovodi tiho, usputno, malim, ali direktnim primjedbama i postupcima, zbog kojih je osoba na koju su ti postupci usmjereni prisiljena učiniti sve što može da joj udovolji.
Brunina priča priča je tolikih mnogih žena za koje inače ne čujemo i koje ne vidimo, svih žena koje su udajom došle u suprugovu obitelj i bile prisiljene tamo se izboriti za svoje mjesto u toj obitelji. Svatko tko je prošao kroz bilo što slično tome, suosjećat će s Brunom. Neće odobravati njene postupke, ali će ih biti u stanju shvatiti - to je žena koja se, ne svojom voljom, našla u bezizlaznoj situaciji, bez ikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć, koja je većinu vremena provodila sama i koja je, s obzirom na suprugov posao, s njim imala tako malo vremena prije sljedećeg posla, da ga nije željela zamarati ni sa čime, već samo uživati u to malo vremena koje imaju zajedno.
Progutala sam ovu knjigu u jedno popodne - jednom kad sam krenula, nisam mogla prestati čitati. To je napeti triler u kojem već odmah na početku imate osjećaj kao da nešto ključa ispod površine i nestrpljivi ste saznati u kojem će trenutku to - što god to bilo - izaći van. Način na koji se ova priča pretvorila u kriminalističku me i je i nije iznenadio: očekivala sam da će se nešto dogoditi, čak i nagađala kako će se to dogoditi, ali svejedno me iznenadilo kad se to konačno dogodilo. Napetost iščekivanja onoga što će se dogoditi potom, mogla se nožem rezati, a iako mi je kraj bio već poznat s početka knjige, svejedno se nisam mogla oteti priželjkivanju da se radnja ipak nekako drugačije odvije.
Konačan zaključak: jako, jako dobra knjiga. Nemojte ju propustiti pročitati.
'Žena s drugog kata' napeti je psihološki triler, koji prati jednu ženu u pokušaju da si, nakon udaje, napravi mjesto u novostečenoj obitelji. To praćenje odvija se unatraške, jer na samom početku glavnu junakinju nalazimo u zatvoru.
Glavna junakinja priče, Bruna, dugi je niz godina provela u zatvoru i trenutno čeka na uvjetni otpust zbog primjernog ponašanja. Njeni dani u zatvoru su jednolični i repetitivni i svode se, manje-više, na rad u zatvorskoj kuhinji. Bruna rijetko prima posjete, dolaze joj tek majka, jednom mjesečno, i prijateljica, također rijetko. Dok tako pratimo Brunine jednolične dane između sivih zatvorskih zidova, odlazimo na izlete u prošlost, gdje saznajemo kako je ovdje dospjela.
Bruna je po svemu bila tek obična žena, koja je živjela sama sa suprugom u stanu na drugom katu obiteljske kuće, stanu koji je bio direktno iznad stana u kojem je živjela njegova majka, s kojom se nije baš najbolje slagala. Njen je suprug, kao pomorac, često zbog posla dugo izbivao iz kuće, ostavljajući nju samu sa svekrvom, koja je nedavno doživjela moždani udar i za koju se Bruna morala potpuno sama brinuti. Zbog tereta života koji joj je nametnut, Bruna svakog dana malo-pomalo sve više puca po šavovima, i sve je izglednije da će jedan od tih šavova, kad pukne, biti onaj jedan previše koji će ju natjerati na nezamislive postupke koji će joj promijeniti čitav život, od tog trena nadalje...
S psihološkog aspekta, ovaj se roman bavi neprekidnim trudom jedne žene da se održi na površini vrtloga života kakav nije očekivala i o kakvom nije sanjala kada se odlučila udati za čovjeka kojeg je voljela. Bačena u gotovu situaciju iz koje vidi da ne može samo tako izaći, Bruna se snalazi kako može, svjesna toga da sa svakim novim danom ima sve manje snage. I sama bi promjena načina života iz samačkog u bračni, kao i preseljenje i navikavanje na suživot sa suprugovom majkom za jednu osobu bili dovoljno stresni i naporni, no teret stalne skrbi za nepokretnu osobu dodaje tome još jednu dodatnu težinu cjelokupnom teretu za koji bi se moglo ispostaviti da je pretežak da bi ga samo jedna osoba samostalno nosila na plećima.
Već samim dolaskom u novi stan i upoznavanjem svekrve, postaje jasno da je ta žena do sada činila glavu svoje obitelji, bila njena alfa (i omega), te da neće lako dopustiti da se netko u tu obitelj ugura, barem ne bez da ga ona izmodelira u osobu koju smatra prikladnim dodatkom obitelji. Pri svemu tome, svekrva nije naočigled tiranin - nije glasna, puna zahtjeva i ne odaje na prvi pogled dojam teške osobe, već ona svoju tiraniju sprovodi tiho, usputno, malim, ali direktnim primjedbama i postupcima, zbog kojih je osoba na koju su ti postupci usmjereni prisiljena učiniti sve što može da joj udovolji.
Brunina priča priča je tolikih mnogih žena za koje inače ne čujemo i koje ne vidimo, svih žena koje su udajom došle u suprugovu obitelj i bile prisiljene tamo se izboriti za svoje mjesto u toj obitelji. Svatko tko je prošao kroz bilo što slično tome, suosjećat će s Brunom. Neće odobravati njene postupke, ali će ih biti u stanju shvatiti - to je žena koja se, ne svojom voljom, našla u bezizlaznoj situaciji, bez ikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć, koja je većinu vremena provodila sama i koja je, s obzirom na suprugov posao, s njim imala tako malo vremena prije sljedećeg posla, da ga nije željela zamarati ni sa čime, već samo uživati u to malo vremena koje imaju zajedno.
Progutala sam ovu knjigu u jedno popodne - jednom kad sam krenula, nisam mogla prestati čitati. To je napeti triler u kojem već odmah na početku imate osjećaj kao da nešto ključa ispod površine i nestrpljivi ste saznati u kojem će trenutku to - što god to bilo - izaći van. Način na koji se ova priča pretvorila u kriminalističku me i je i nije iznenadio: očekivala sam da će se nešto dogoditi, čak i nagađala kako će se to dogoditi, ali svejedno me iznenadilo kad se to konačno dogodilo. Napetost iščekivanja onoga što će se dogoditi potom, mogla se nožem rezati, a iako mi je kraj bio već poznat s početka knjige, svejedno se nisam mogla oteti priželjkivanju da se radnja ipak nekako drugačije odvije.
Konačan zaključak: jako, jako dobra knjiga. Nemojte ju propustiti pročitati.
