Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
[eng. The orphan train]
[eng. The orphan train]
Molly Ayer buntovna je tinejdžerica, kojoj prijeti kazna društveno korisnog rada zbog jednog manjeg prijestupa. Prijestup o kojem se radi možda (vrlo vjerojatno!) će biti ono zbog čega će vam se Molly odmah svidjeti (znam da meni je): naime, Molly je pokušala ukrasti knjigu 'Jane Eyre' iz gradske knjižnice, i to ne bilo koju knjigu - ne onu novu, niti onu u tvrdim koricama, već najpohabanije očerupano izdanje koje je knjižnica imala. Jer, Molly je siroče koje živi u udomiteljskoj obitelji i nikada ništa nije zapravo posjedovala, a k tome Molly jako voli čitati, pa je poželjela imati svoj primjerak knjige koja je se dojmila, i to onaj primjerak za koji je mislila da će knjižnici najmanje nedostajati. (Naravno, ne odobravam krađu kao takvu, ali ne mogu ne progledati Molly kroz prste imajući u vidu njene motive.)
Kako bi odradila kaznu, Molly pristaje jednoj starijoj gospođi pomoći počistiti tavan. Ono na što isprva gleda kao na tlaku, za Molly se ubrzo pretvori u zadovoljstvo, jer gospođa kojoj pomaže, Vivian Daly, s Molly dijelu jednu osobitu karakteristiku: i ona sama je siroče. Dvije će žene, unatoč ogromnoj razlici u godinama, razviti ugodno prijateljstvo, a jednom kad počnu otvarati Vivanine kutije pune uspomena, koje skrivaju njenu nimalo laku životnu priču, još će se više zbližiti i ostati neraskidivo povezane...
U ovoj knjizi pratimo dvije priče - onu sadašnju, Mollynu, i onu prošlu, Vivianinu. Dvije priče, iako se odvijaju u različito doba i u različitim okolnostima, na puno su načina slične, a opet i posve različite. Zanimljivo je vidjeti promjenu u načinu na koji se društvo ophodi sa siročadi i kako se taj sustav mijenjao kroz godine, iako se u njegovoj biti zapravo malo toga uistinu promijenilo. No ono što je također zanimljivo je to što nam ovaj roman poručuje da nisu sve priče o udomljavanju i životu u udomiteljskim obiteljima loše, samo ponekad moraš proći kroz čak i nekoliko loših iskustava prije no što dođeš do onog dobrog.
Priča o vlakovima siročadi, koji su prevozili djecu siročiće s američke obale u unutrašnjost zemlje između 1845. i 1929. godine, stvarna je priča jednog pomalo skrivenog dijela američke povijesti. Djeca su vlakom bila prevožena u gradove u unutrašnjosti, gdje bi ih predstavljali potencijalnim udomiteljima, većinom farmerskim obiteljima, a cijeli je taj postupak veoma nalikovao lutriji: iako su im obećavali bolji život, ono što bi ih stvarno u njemu čekalo ovisilo je o tome žele li ih udomitelji primiti jer žele djecu ili tek ispomoć na farmi. Autorica u napomeni na kraju romana posebno spominje kako je, istražujući za ovaj roman, saslušala priče stvarne djece s vlakova siročadi, stvarnih putnika, koji su joj ispričali svoja iskustva, a ta je njihova iskustva ona onda pretočila u svoju - Vivianinu - priču.
Sama priča vrlo je emocionalna, dirljiva, čak potresna. Očekivali biste da je i tužna, ali, iako postoje tužni dijelovi, priča u cjelini se ne bi mogla takvom opisati. Jer, usprkos svim nevoljama koje prate njene likove, ona je ustrajno optimistična - cijelo vrijeme dok čitate, postoji nešto što vam govori da će krenuti na bolje. To ne znači da je priča predvidiva, jer nije, nego samo ima to nešto što vas je u stanju uvjeriti da neće baš sve završiti tragično, da iza svake nesreće mora doći razdoblje sreće.
Čitala sam je sa zanimanjem i strepnjom, neprestano očekujući kamo će životni putevi likova u ovoj priči dalje krenuti. U nekoliko navrata me priča posve iznenadila, jednom i zapanjila. Sviđa mi se način na koji je pisana, način na koji su likovi opisani, način na koji se odvija radnja... Sviđa mi se to što je utemeljena na stvarnim događajima, iako je konkretna priča ovdje iznesena u potpunosti fikcijska. Sviđa mi se i to što sam doznala nešto o američkoj povijesti što mi nije bilo poznato prije, i to što, unatoč tragičnim dijelovima, ova priča naglašava i postojanje pozitivnih iskustava siročadi u udomiteljskim obiteljima, koje su većinom prikazivane kao disfunkcionalne i loše. Lijepo je znati da postoji i druga strana medalje što se toga tiče.
Preporučam vam ovu knjigu, pročitajte je. Protrest će vaš svijet, iznenaditi vas, probuditi vam emocije i natjerati vas da o njoj razmišljate još dugo poslije čitanja.
Kako bi odradila kaznu, Molly pristaje jednoj starijoj gospođi pomoći počistiti tavan. Ono na što isprva gleda kao na tlaku, za Molly se ubrzo pretvori u zadovoljstvo, jer gospođa kojoj pomaže, Vivian Daly, s Molly dijelu jednu osobitu karakteristiku: i ona sama je siroče. Dvije će žene, unatoč ogromnoj razlici u godinama, razviti ugodno prijateljstvo, a jednom kad počnu otvarati Vivanine kutije pune uspomena, koje skrivaju njenu nimalo laku životnu priču, još će se više zbližiti i ostati neraskidivo povezane...
U ovoj knjizi pratimo dvije priče - onu sadašnju, Mollynu, i onu prošlu, Vivianinu. Dvije priče, iako se odvijaju u različito doba i u različitim okolnostima, na puno su načina slične, a opet i posve različite. Zanimljivo je vidjeti promjenu u načinu na koji se društvo ophodi sa siročadi i kako se taj sustav mijenjao kroz godine, iako se u njegovoj biti zapravo malo toga uistinu promijenilo. No ono što je također zanimljivo je to što nam ovaj roman poručuje da nisu sve priče o udomljavanju i životu u udomiteljskim obiteljima loše, samo ponekad moraš proći kroz čak i nekoliko loših iskustava prije no što dođeš do onog dobrog.
Priča o vlakovima siročadi, koji su prevozili djecu siročiće s američke obale u unutrašnjost zemlje između 1845. i 1929. godine, stvarna je priča jednog pomalo skrivenog dijela američke povijesti. Djeca su vlakom bila prevožena u gradove u unutrašnjosti, gdje bi ih predstavljali potencijalnim udomiteljima, većinom farmerskim obiteljima, a cijeli je taj postupak veoma nalikovao lutriji: iako su im obećavali bolji život, ono što bi ih stvarno u njemu čekalo ovisilo je o tome žele li ih udomitelji primiti jer žele djecu ili tek ispomoć na farmi. Autorica u napomeni na kraju romana posebno spominje kako je, istražujući za ovaj roman, saslušala priče stvarne djece s vlakova siročadi, stvarnih putnika, koji su joj ispričali svoja iskustva, a ta je njihova iskustva ona onda pretočila u svoju - Vivianinu - priču.
Sama priča vrlo je emocionalna, dirljiva, čak potresna. Očekivali biste da je i tužna, ali, iako postoje tužni dijelovi, priča u cjelini se ne bi mogla takvom opisati. Jer, usprkos svim nevoljama koje prate njene likove, ona je ustrajno optimistična - cijelo vrijeme dok čitate, postoji nešto što vam govori da će krenuti na bolje. To ne znači da je priča predvidiva, jer nije, nego samo ima to nešto što vas je u stanju uvjeriti da neće baš sve završiti tragično, da iza svake nesreće mora doći razdoblje sreće.
Čitala sam je sa zanimanjem i strepnjom, neprestano očekujući kamo će životni putevi likova u ovoj priči dalje krenuti. U nekoliko navrata me priča posve iznenadila, jednom i zapanjila. Sviđa mi se način na koji je pisana, način na koji su likovi opisani, način na koji se odvija radnja... Sviđa mi se to što je utemeljena na stvarnim događajima, iako je konkretna priča ovdje iznesena u potpunosti fikcijska. Sviđa mi se i to što sam doznala nešto o američkoj povijesti što mi nije bilo poznato prije, i to što, unatoč tragičnim dijelovima, ova priča naglašava i postojanje pozitivnih iskustava siročadi u udomiteljskim obiteljima, koje su većinom prikazivane kao disfunkcionalne i loše. Lijepo je znati da postoji i druga strana medalje što se toga tiče.
Preporučam vam ovu knjigu, pročitajte je. Protrest će vaš svijet, iznenaditi vas, probuditi vam emocije i natjerati vas da o njoj razmišljate još dugo poslije čitanja.
