Izdavač: Mozaik Knjiga, 2015.
[eng. Daughter]
[eng. Daughter]
Jenny Malcolm je liječnica, supruga, slikarica, majka troje djece. Jenny
živi naizgled savršenim životom, koji se uzdrma iz temelja na večer u
kojoj njena kći, Naomi, nestane.
Nakon Naomina nestanka, Jenny se počinje prisjećati svake sitnice, svake sitne promjene u Naominom ponašanju, koju je kod nje bila otpisala na račun umora zbog sudjelovanja u školskoj predstavi, a koje su, očito, bile i znakovi nečeg drugog. A što se više detalja o noći nestanka jedan za drugim otkrivaju, Jenny polako shvaća da postoji mogućnost da svoju vlastitu kći možda i nije poznavala onako dobro kao što je to mislila.
'Kći' započne napeto, glavnim događajem - Naominim nestankom, i onako, isprve, čini se da će ovo biti zbilja napet i zanimljiv triler. Nažalost, uskoro se ispostavi da to ipak baš i neće biti.
Naomin nestanak centralni je događaj oko kojeg se vrte svi ostali događaji u ovoj knjizi, čiji je vremenski tijek označen brojem dana 'prije' ili 'poslije' u odnosu na nestanak. I dok se u prvoj četvrtini knjige radnja odvija donekle brzo i dosta detalja vezanih uz Naomi nam se otkriva, nakon te početne četvrtine radnja znatno uspori, čak gotovo stane, da bi se ponovno ubrzala tek nekoliko stranica prije samog kraja knjige.
Taj bi se početak i kraj još mogli nazvati kakvim-takvim trilerom, ali sve ono između su samo nasumce razbacane Jennyne misli i sjećanja, iz kojih proizlazi stvarni fokus ovog romana: gubitak. Jenny se nikako ne može pomiriti s gubitkom Naomi, on joj zaokuplja svaki sat svakog dana i ona se ne prestaje, čak ni nakon što prođu dugi mjeseci bez ikakvog traga, nadati da će se Naomi samo tako vratiti i sve će opet biti dobro. Jennyna bol, njena tuga i njena nada sasvim su razumljivi, a gubitak koji osjeća u njenom je životu stvorio tako veliku rupu da je posve nesposobna nastaviti dalje sa životom. Jenny u biti cijelo vrijeme čeka: kraj, razrješenje, povratak Naomi, i ne usudi se napraviti niti koraka dalje dok to ne dočeka. Svatko tko je ikada nekoga izgubio ne može ne suosjećati s njom i njezinom boli.
Ipak, ne sjećam se kada me neki lik u tolikoj mjeri naživcirao kao Jenny. Prije no što je nestala, Naomi je pokazivala niz znakova koji su nagoviještali da se s njom nešto događa, a na sve je te znakove Jenny samo odlučno zatvarala oči i samoj sebi izmišljala razloge zašto se Naomi ponaša kako se ponaša. Istu je stvar napravila i s ostalim članovima svoje obitelji, svaki put kad bi umorom opravdavala činjenicu da je njen sin, Ed, vječno bijesan, i njen suprug, Ted, vječno odsutan mislima, prezaposlen i nezainteresiran. A osim toga, sumnjam da ijedna majka, nakon što joj nestane dijete, pomisli da je dobra ideja spetljati se s policajcem koji vodi istragu o njenoj nestaloj kćeri. Svako početno suosjećanje koje sam imala prema Jenny isparilo je kad sam ju zaista upoznala - kao potpuno flegmatičnu i apatičnu osobu koja je toliko usmjerena na samu sebe da ne vidi ni ono što joj je ravno pred nosom.
Tu dolazimo i do pitanja koje ova knjiga neizravno postavlja svim roditeljima: poznajete li zaista vlastitu djecu i koliko mislite da ih poznajete? Jenny je bila uvjerena da svoju kći poznaje bolje od ikoga, no kraju se ispostavilo da ju nije poznavala ništa više od bilo kojeg potpunog stranca. Pomalo vam dođe da se zapitate, zar ne?
Priča iznesena u ovom romanu u cjelini bila mi je ok, ali previše mi je tu praznog hoda, izrazito spore radnje i antipatičnih likova da bih mogla reći i da mi se svidjela. Osim antipatične Jenny i cijele njene antipatične obitelji (izuzev Thea), te nedostatka ikakve napetosti i pomaka u radnji na dugom nizu stranica, glavni nedostatak ove priče je motiv, odnosno nepostojanje istog - ne motiva zločina, nego motiva Naomi, nekog objašnjenja svih njenih postupaka. Zašto je Naomi radila sve što je radila prije nestanka i koji su njeni motivi da se ponašala tako kako se ponašala, nigdje nije objašnjeno. A s obzirom da se radi o djevojci koja je voljena i od obitelji i od prijatelja, ne vidim nikakav razlog koji bi objasnio neke od njenih postupaka. Također ne vidim ni ikakvu svrhu Jamesa u cijeloj priči, posve je nebitan i bespotreban.
Za mene, ovom romanu nedostaje ključni dio - motivacija iza ponašanja njegovih likova, a prije svega tu mislim na Naomi. Bez tog ključnog dijela, roman ostaje samo poludovršeni triler, krimić bez smisla, priča bez ideje. Kada vam je ispričano što se dogodilo i tko je kriv za to što se dogodilo, ali ne i zašto se to dogodilo (odnosno ne u potpunosti zašto), sve nekako pada u vodu. Šteta, bilo je tu puno potencijala za bolje. Ovako, ovo je samo još jedan tek prosječan roman o gubitku u kojem je najveći gubitak taj vašeg vremena i živaca da ga pročitate.
Nakon Naomina nestanka, Jenny se počinje prisjećati svake sitnice, svake sitne promjene u Naominom ponašanju, koju je kod nje bila otpisala na račun umora zbog sudjelovanja u školskoj predstavi, a koje su, očito, bile i znakovi nečeg drugog. A što se više detalja o noći nestanka jedan za drugim otkrivaju, Jenny polako shvaća da postoji mogućnost da svoju vlastitu kći možda i nije poznavala onako dobro kao što je to mislila.
'Kći' započne napeto, glavnim događajem - Naominim nestankom, i onako, isprve, čini se da će ovo biti zbilja napet i zanimljiv triler. Nažalost, uskoro se ispostavi da to ipak baš i neće biti.
Naomin nestanak centralni je događaj oko kojeg se vrte svi ostali događaji u ovoj knjizi, čiji je vremenski tijek označen brojem dana 'prije' ili 'poslije' u odnosu na nestanak. I dok se u prvoj četvrtini knjige radnja odvija donekle brzo i dosta detalja vezanih uz Naomi nam se otkriva, nakon te početne četvrtine radnja znatno uspori, čak gotovo stane, da bi se ponovno ubrzala tek nekoliko stranica prije samog kraja knjige.
Taj bi se početak i kraj još mogli nazvati kakvim-takvim trilerom, ali sve ono između su samo nasumce razbacane Jennyne misli i sjećanja, iz kojih proizlazi stvarni fokus ovog romana: gubitak. Jenny se nikako ne može pomiriti s gubitkom Naomi, on joj zaokuplja svaki sat svakog dana i ona se ne prestaje, čak ni nakon što prođu dugi mjeseci bez ikakvog traga, nadati da će se Naomi samo tako vratiti i sve će opet biti dobro. Jennyna bol, njena tuga i njena nada sasvim su razumljivi, a gubitak koji osjeća u njenom je životu stvorio tako veliku rupu da je posve nesposobna nastaviti dalje sa životom. Jenny u biti cijelo vrijeme čeka: kraj, razrješenje, povratak Naomi, i ne usudi se napraviti niti koraka dalje dok to ne dočeka. Svatko tko je ikada nekoga izgubio ne može ne suosjećati s njom i njezinom boli.
Ipak, ne sjećam se kada me neki lik u tolikoj mjeri naživcirao kao Jenny. Prije no što je nestala, Naomi je pokazivala niz znakova koji su nagoviještali da se s njom nešto događa, a na sve je te znakove Jenny samo odlučno zatvarala oči i samoj sebi izmišljala razloge zašto se Naomi ponaša kako se ponaša. Istu je stvar napravila i s ostalim članovima svoje obitelji, svaki put kad bi umorom opravdavala činjenicu da je njen sin, Ed, vječno bijesan, i njen suprug, Ted, vječno odsutan mislima, prezaposlen i nezainteresiran. A osim toga, sumnjam da ijedna majka, nakon što joj nestane dijete, pomisli da je dobra ideja spetljati se s policajcem koji vodi istragu o njenoj nestaloj kćeri. Svako početno suosjećanje koje sam imala prema Jenny isparilo je kad sam ju zaista upoznala - kao potpuno flegmatičnu i apatičnu osobu koja je toliko usmjerena na samu sebe da ne vidi ni ono što joj je ravno pred nosom.
Tu dolazimo i do pitanja koje ova knjiga neizravno postavlja svim roditeljima: poznajete li zaista vlastitu djecu i koliko mislite da ih poznajete? Jenny je bila uvjerena da svoju kći poznaje bolje od ikoga, no kraju se ispostavilo da ju nije poznavala ništa više od bilo kojeg potpunog stranca. Pomalo vam dođe da se zapitate, zar ne?
Priča iznesena u ovom romanu u cjelini bila mi je ok, ali previše mi je tu praznog hoda, izrazito spore radnje i antipatičnih likova da bih mogla reći i da mi se svidjela. Osim antipatične Jenny i cijele njene antipatične obitelji (izuzev Thea), te nedostatka ikakve napetosti i pomaka u radnji na dugom nizu stranica, glavni nedostatak ove priče je motiv, odnosno nepostojanje istog - ne motiva zločina, nego motiva Naomi, nekog objašnjenja svih njenih postupaka. Zašto je Naomi radila sve što je radila prije nestanka i koji su njeni motivi da se ponašala tako kako se ponašala, nigdje nije objašnjeno. A s obzirom da se radi o djevojci koja je voljena i od obitelji i od prijatelja, ne vidim nikakav razlog koji bi objasnio neke od njenih postupaka. Također ne vidim ni ikakvu svrhu Jamesa u cijeloj priči, posve je nebitan i bespotreban.
Za mene, ovom romanu nedostaje ključni dio - motivacija iza ponašanja njegovih likova, a prije svega tu mislim na Naomi. Bez tog ključnog dijela, roman ostaje samo poludovršeni triler, krimić bez smisla, priča bez ideje. Kada vam je ispričano što se dogodilo i tko je kriv za to što se dogodilo, ali ne i zašto se to dogodilo (odnosno ne u potpunosti zašto), sve nekako pada u vodu. Šteta, bilo je tu puno potencijala za bolje. Ovako, ovo je samo još jedan tek prosječan roman o gubitku u kojem je najveći gubitak taj vašeg vremena i živaca da ga pročitate.
