Izdavač: Znanje, 2019.
[eng. Call me by your name]
Prijevod: Mate Maras
"Možda smo bili prijatelji na prvom mjestu, a ljubavnici na drugom.
Ali možda je upravo to ono što ljubavnici jesu."
Dugo je toplo ljeto u Italiji 80-ih godina, gdje 17-godišnji Elio tradicionalno ljetuje sa svojom obitelji. Svakoga ljeta Elijev otac u goste poziva nekog mladog znanstvenika, kojem pomaže s njegovim trenutnim radom, a ovaj zauzvrat Elijevom ocu pomaže oko korespodencije i papirologije. Tog ljeta kao gost Elijevog oca stiže šarmantni i pomalo zagonetni Oliver, prema kojem je povučeni i sramežljivi Elio isprva suzdržan, ali prema kojem kasnije osjeti strast kakvu nikada prije ni za koga nije osjetio.
U ljubavnom plesu dvojice mladića, isprva opreznom, buknut će svi mogući osjećaji, te se rasplamsati do nebeskih razmjera. A neke od tih osjećaja, premda su o njima maštali, ni jedan niti drugi nikako nisu mogli predvidjeti niti se za njih pripremiti.
Roman Andréa Acimana, prvi put objavljen prije više od desetljeća, postigao je neviđen uspjeh i svojom ljubavnom porukom s nogu oborio čitatelje diljem svijeta. Isto je kasnije ponovio i film snimljen prema ovom romanu, zaradivši čak 4 nominacije za Oscara, te naposlijetku i osvojivši jedan zlatni kipić, i to onaj za najbolji adaptirani scenarij. Što je to u ovoj knjizi i ovom filmu što je uspjelo dirnuti toliki broj čitatelja i gledatelja? Pa, ljubav - bolno iskren, hrabar, emotivan i ogoljen prikaz ljubavi i svega onoga što uz nju ide: čežnje, strasti, preispitivanja, nježnosti, sreće, boli.
Netko je u komentarima na Goodreadsu napisao da smo svi mi, zapravo, Elio. I doista, ne mogu se s time ne složiti: svi smo u nekom trenutku naših života 'hodali u Elijevim cipelama'. Sjetite se one luđačke zaljubljenosti, privlačnosti od koje niste mogli pobjeći niti jednog trenutka niti jednog dana, osobe o kojoj ste maštali, sanjali ju, čije poglede ste uporno pokušavali presresti, pokrete protumačiti, riječi odgonetnuti. Možda je to bila prva ljubav, možda peta ili deseta, ali svakome se bar jednom u životu dogodi.
"San je imao pravo - ovo je bilo kao povratak kući, kao pitanje: Gdje sam bio cijeloga života? što je bio drukčiji način pitanja: Gdje si bio u mojem djetinjstvu, Olivere? što je opet bio drukčiji način pitanja: Što je život bez ovoga? što je bilo zašto sam ja, a ne on, naposlijetku bubnuo, ne jedamput, nego mnogo, mnogo puta: Ubit ćeš me ako prestaneš, ubit ćeš me ako prestaneš, jer to je također bio moj način zatvaranja kruga sna i mašte, mene i njega, žuđenih riječi iz njegovih usta u moja usta i natrag u njegova usta, razmjene riječi iz usta u usta, što je valjda bilo kad sam se počeo služiti prostotama koje je ponavljao za mnom, isprva blago, dok nije rekao: 'Zovi me svojim imenom, i ja ću tebe zvati svojim', što nikada prije u životu nisam učinio i što me, čim sam izrekao svoje ime kao da je bilo njegovo, odvelo u kraljevstvo koje nikada ni s kim nisam dijelio u životu, prije ni poslije."
I Elio i Oliver svjesni su da njihova romansa, ili što god da jest to što između njih raste i razvija se, ima svoj rok trajanja. Napokon, Oliver je ovdje samo do kraja ljeta, obojica žive na drugim mjestima i u posve su drugačijim stadijima u svojim životima. Čini li to njihovo vrijeme zajedno još dragocjenijim? Ako ne razmišljaju o onome što nužno slijedi poslije, hoće li neizbježni rastanak biti manje bolan? I, još važnije, hoće li ikada postojati itko za koga će osjećati ovo što trenutno osjećaju jedan za drugoga?
"Hoću li biti sposoban živjeti bez njegove ruke na trbuhu? Bez breskve? Bez ljubljenja i lizanja rane na njegovu boku kojoj će trebati tjedni da zaraste, ali daleko od mene? Koga ću drugoga ikada biti sposoban zvati svojim imenom?"
Većina nas uspjela je, barem nakratko, okusiti ljubav kakvu su imali Elio i Oliver (i ne, ne mislim na breskvu!!!). Ljubavi poput te obično dođu i odu, nisu tu za zauvijek. Većina nas uspije ih pospremiti nekamo u sjećanje, zaboraviti njihov okus i zadovoljiti se sigurnijom, trajnijom i mirnijom vrstom ljubavi, odabrati sigurnu mirnu luku naspram divljeg pomahnitalog mora. Divlje ljetne ljubavi i osjećaja koje je u nama izazvala sjetit ćemo se tek ponekad, ali ona će ipak ostati tu negdje, zakopana, pospremljena, usnula.
Čitajući o Elijevim osjećajima i prateći ljubav koja se u njemu rasplamsala, prisjetiti ćete se i samih sebe u istim situacijama. Aciman je na Elijevom primjeru prikazao čitav životni tijek jedne ljetne romanse i čitav splet emocija koje su kroz nju prohujale. Od prve zaluđenosti do boli rastanka, sve je tu da se toga prisjetite, i da to (ponovno) osjetite. I sve je tako lijepo napisano, da vam je svaka riječ točno onoliko gorko-slatka koliko i ljubav koju opisuje.
"Ako se sjećaš svega, želio sam reći, te ako si doista kao ja, onda prije nego što sutra odeš, ili upravo kad budeš spreman zatvoriti vrata taksija, i već si rekao doviđenja svima drugima, i ne bude ti ništa preostalo u životu da kažeš, tada, samo taj jedan put, okreni se k meni, čak u šali, ili kao da si se upravo sjetio, što bi meni nekoć značilo sve, i, kao što si učinio davno prije, pogledaj me u lice, zadrži moj pogled, i zovni me svojim imenom."
Završi li Elijeva i Oliverova ljubav sretno? Završi li ikoja ikada? Vrijedi li stvarno ona izreka da, kad nešto voliš, to trebaš pustiti, pa, ako ti se vrati, tvoje je zauvijek?
Ova knjiga mogla bi vam odgovoriti na neka od ovih pitanja. Samo, ti odgovori neće glasiti posve isto za svakog čitatelja. Ako ih se usudite uopće zapitati.
Ali možda je upravo to ono što ljubavnici jesu."
Dugo je toplo ljeto u Italiji 80-ih godina, gdje 17-godišnji Elio tradicionalno ljetuje sa svojom obitelji. Svakoga ljeta Elijev otac u goste poziva nekog mladog znanstvenika, kojem pomaže s njegovim trenutnim radom, a ovaj zauzvrat Elijevom ocu pomaže oko korespodencije i papirologije. Tog ljeta kao gost Elijevog oca stiže šarmantni i pomalo zagonetni Oliver, prema kojem je povučeni i sramežljivi Elio isprva suzdržan, ali prema kojem kasnije osjeti strast kakvu nikada prije ni za koga nije osjetio.
U ljubavnom plesu dvojice mladića, isprva opreznom, buknut će svi mogući osjećaji, te se rasplamsati do nebeskih razmjera. A neke od tih osjećaja, premda su o njima maštali, ni jedan niti drugi nikako nisu mogli predvidjeti niti se za njih pripremiti.
Roman Andréa Acimana, prvi put objavljen prije više od desetljeća, postigao je neviđen uspjeh i svojom ljubavnom porukom s nogu oborio čitatelje diljem svijeta. Isto je kasnije ponovio i film snimljen prema ovom romanu, zaradivši čak 4 nominacije za Oscara, te naposlijetku i osvojivši jedan zlatni kipić, i to onaj za najbolji adaptirani scenarij. Što je to u ovoj knjizi i ovom filmu što je uspjelo dirnuti toliki broj čitatelja i gledatelja? Pa, ljubav - bolno iskren, hrabar, emotivan i ogoljen prikaz ljubavi i svega onoga što uz nju ide: čežnje, strasti, preispitivanja, nježnosti, sreće, boli.
Netko je u komentarima na Goodreadsu napisao da smo svi mi, zapravo, Elio. I doista, ne mogu se s time ne složiti: svi smo u nekom trenutku naših života 'hodali u Elijevim cipelama'. Sjetite se one luđačke zaljubljenosti, privlačnosti od koje niste mogli pobjeći niti jednog trenutka niti jednog dana, osobe o kojoj ste maštali, sanjali ju, čije poglede ste uporno pokušavali presresti, pokrete protumačiti, riječi odgonetnuti. Možda je to bila prva ljubav, možda peta ili deseta, ali svakome se bar jednom u životu dogodi.
"San je imao pravo - ovo je bilo kao povratak kući, kao pitanje: Gdje sam bio cijeloga života? što je bio drukčiji način pitanja: Gdje si bio u mojem djetinjstvu, Olivere? što je opet bio drukčiji način pitanja: Što je život bez ovoga? što je bilo zašto sam ja, a ne on, naposlijetku bubnuo, ne jedamput, nego mnogo, mnogo puta: Ubit ćeš me ako prestaneš, ubit ćeš me ako prestaneš, jer to je također bio moj način zatvaranja kruga sna i mašte, mene i njega, žuđenih riječi iz njegovih usta u moja usta i natrag u njegova usta, razmjene riječi iz usta u usta, što je valjda bilo kad sam se počeo služiti prostotama koje je ponavljao za mnom, isprva blago, dok nije rekao: 'Zovi me svojim imenom, i ja ću tebe zvati svojim', što nikada prije u životu nisam učinio i što me, čim sam izrekao svoje ime kao da je bilo njegovo, odvelo u kraljevstvo koje nikada ni s kim nisam dijelio u životu, prije ni poslije."
I Elio i Oliver svjesni su da njihova romansa, ili što god da jest to što između njih raste i razvija se, ima svoj rok trajanja. Napokon, Oliver je ovdje samo do kraja ljeta, obojica žive na drugim mjestima i u posve su drugačijim stadijima u svojim životima. Čini li to njihovo vrijeme zajedno još dragocjenijim? Ako ne razmišljaju o onome što nužno slijedi poslije, hoće li neizbježni rastanak biti manje bolan? I, još važnije, hoće li ikada postojati itko za koga će osjećati ovo što trenutno osjećaju jedan za drugoga?
"Hoću li biti sposoban živjeti bez njegove ruke na trbuhu? Bez breskve? Bez ljubljenja i lizanja rane na njegovu boku kojoj će trebati tjedni da zaraste, ali daleko od mene? Koga ću drugoga ikada biti sposoban zvati svojim imenom?"
Većina nas uspjela je, barem nakratko, okusiti ljubav kakvu su imali Elio i Oliver (i ne, ne mislim na breskvu!!!). Ljubavi poput te obično dođu i odu, nisu tu za zauvijek. Većina nas uspije ih pospremiti nekamo u sjećanje, zaboraviti njihov okus i zadovoljiti se sigurnijom, trajnijom i mirnijom vrstom ljubavi, odabrati sigurnu mirnu luku naspram divljeg pomahnitalog mora. Divlje ljetne ljubavi i osjećaja koje je u nama izazvala sjetit ćemo se tek ponekad, ali ona će ipak ostati tu negdje, zakopana, pospremljena, usnula.
Čitajući o Elijevim osjećajima i prateći ljubav koja se u njemu rasplamsala, prisjetiti ćete se i samih sebe u istim situacijama. Aciman je na Elijevom primjeru prikazao čitav životni tijek jedne ljetne romanse i čitav splet emocija koje su kroz nju prohujale. Od prve zaluđenosti do boli rastanka, sve je tu da se toga prisjetite, i da to (ponovno) osjetite. I sve je tako lijepo napisano, da vam je svaka riječ točno onoliko gorko-slatka koliko i ljubav koju opisuje.
"Ako se sjećaš svega, želio sam reći, te ako si doista kao ja, onda prije nego što sutra odeš, ili upravo kad budeš spreman zatvoriti vrata taksija, i već si rekao doviđenja svima drugima, i ne bude ti ništa preostalo u životu da kažeš, tada, samo taj jedan put, okreni se k meni, čak u šali, ili kao da si se upravo sjetio, što bi meni nekoć značilo sve, i, kao što si učinio davno prije, pogledaj me u lice, zadrži moj pogled, i zovni me svojim imenom."
Završi li Elijeva i Oliverova ljubav sretno? Završi li ikoja ikada? Vrijedi li stvarno ona izreka da, kad nešto voliš, to trebaš pustiti, pa, ako ti se vrati, tvoje je zauvijek?
Ova knjiga mogla bi vam odgovoriti na neka od ovih pitanja. Samo, ti odgovori neće glasiti posve isto za svakog čitatelja. Ako ih se usudite uopće zapitati.
_______________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/34n9US2
