Izdavač: Znanje, 2014.
[eng. Go ask Alice]
'Pitaj Alicu' roman je u obliku dnevnika, pisan u obliku dnevničkih
zapisa jedne tinejdžerice, koja prolazi kroz tipičnu adolescentsku krizu
identiteta, probleme neuklapanja u okolinu u kojoj se nalazi i u kojoj
odrasta, te osjećaj da ju nitko doista ne razumije. Nakon propale
tinejdžerske veze s Rogerom, dečkom u kojeg je zaljubljena, Alica
prolazi kroz naizmjenične valove depresivnog i entuzijastičnog
raspoloženja, oduševljavajući se novim prilikama i novim sredinama, te
nakon toga tonući u malodušnost kada promjene ne rezultiraju njenim
očekivanjima. Nakon jednog tuluma na kojem joj podmetnu LSD, Alica
otkriva svijet droge - slamke spasa koja joj može omogućiti bijeg od
stvarnosti, barem nakratko. Iako čvrsto odlučuje da joj se ovo iskustvo s
drogom neće ponoviti, Alica će uvidjeti da pobjeći od ovisnosti nije
baš tako lako kako je mislila, a možda je i posve nemoguće.
Ovaj
me roman uvelike podsjetio na 'Mi djeca s kolodvora ZOO' Christiane F.,
uglavnom zato što oba romana progovaraju o problemu ovisnosti mladih,
iako je knjiga Christiane F. u tome puno detaljnija i opširnija.
Ono što je sjajno istaknuto u ovom romanu je to kako se lako navući na
drogu, i kako u početku to uopće ne doživljavaš kao nešto opasno, čak ni
značajno, već kao nešto što si 'tek toliko' probao da se malo zabaviš, a
s čim možeš u svakom trenutku prestati. No, kao što svi znamo, to nije
uopće tako.
Ova knjiga uvelike se bavi i time zašto uopće jedna
djevojka posiže za drogom. Za Alicu, droga ne predstavlja ništa drugo do
bijega od stvarnosti na jednu večer ili na tek nekoliko sati,
stvarnosti u kojoj nema osjećaj da se uklapa i u kojoj joj se sve čini
sivo i grozno. Osamljenost je njen najjači poticaj da uzme drogu, jer se
među šarenim svjetlima i halucinacijama koje droga u njoj izaziva ne
osjeća tako sama i otuđena od okoline. No, ironija je upravo u tome da
ju droga zapravo samo još više udaljava od svih koje voli, a što dalje
ode, teže joj se vratiti natrag.
Možda je Alicinu osamljenost
teško razumjeti s obzirom da smo navikli u današnjem svijetu Interneta i
društvenih mreža biti u svakom trenutku povezani s bilo kim drugim bilo
gdje na svijetu, pa da bi razumjeli Alicu treba njenu priču gledati u
kontekstu vremena u kojem je napisana i u kojem se odvija, a to su
1970-e: godine kada nije bilo Interneta, Facebooka i smartphonea; ujedno
'lude' godine još uvijek aktualnog hipi pokreta, također godine u
kojima se na drogu nije gledalo tako rigorozno kao danas.
Sam
naziv ovog romana i opis ulaska u svijet droge vuče paralelu s djelom
Lewisa Carrolla, 'Alisa u Zemlji čuda' - jer kao što je Carrollova Alisa
uz pomoć kolačića 'Pojedi me' i napitka 'Popij me' dobila mogućnost
ulaska u jedan sasvim novi svijet, tako i ova druga Alica čini to isto,
ali uz pomoć tableta, dok se svijet u koji ulazi nalazi isključivo u
njenoj glavi.
U ovoj knjizi nema toliko detaljno i naturalistički
opisanog pakla droge kao što je to Christiane F. opisala u svojoj
knjizi, ali je on svejedno vrlo jasno i realistično opisan i prenosi
istu poruku: da jednom kad uđeš, teško ćeš ponovno pronaći izlaz. Sam
kraj je šokantan, iako je zapravo realan, i nakon čitanja još ćete neko
vrijeme sigurno nastaviti razmišljati o Alicinoj priči.
