Izdavač: Lumen, 2014.
[eng. A hypnotist's love story]
Ne nailazim baš često na pisce (bez obzira na to svidi li mi se ili ne
njihova knjiga koju čitam) čiji me stil pisanja toliko opčini da poželim
da knjiga nikada ne završi samo da mogu što dulje uživati u čitanju
ispisanih riječi. Liane Moriarty je za mene jedna od takvih
spisateljica.
Uživala sam čitajući njenu 'Suprugovu tajnu'
jednako kao što sam uživala čitajući i ovu knjigu. Tematski se te dvije
knjige razlikuju - prva vuče na triler misteriju, druga je više
dramatično romantična ljubavna priča - ali stil pisanja u obje je knjige
jednako tečan, šarmantan i mami na čitanje.
Radnja ove knjige
vrti se oko Ellen, hipnoterapeutkinje koja je netom započela novu
ljubavnu vezu s Patrickom, samohranim ocem čija je žena umrla od raka
nekoliko godina prije. Ellen i Patrick odlično se slažu i on ju u
potpunosti podržava i ne omalovažava njen posao kao što to čini većina
ljudi, smatrajući hipnoterapiju šarlatanstvom i nadriliječništvom. Sve u
vezi s Patrickom Ellen se čini savršenim, no on ima i jedan
'problemčić' u obliku bivše djevojke Saskie, koja ga sve otkad su
prekinuli neprekidno uhodi. Ellen se ne zabrinjava previše oko toga, no
ne zna da je njena najnovija klijentica zapravo prerušena Saskia, kao ni
to da njih dvije možda imaju i puno više toga zajedničkog no što bi
mogla i naslutiti...
Ovo je priča o nekolicini običnih ljudi i
njihovim isprepletenim životima, u kojima se zna sakriti i poneka tajna.
Jedna od karakteristika pisanja Liane Moriarty je dubinska
karakterizacija likova, zbog čega je nama kao čitateljima omogućeno da
njene likove upoznamo do srži, te da nam se nakon druženja s njima od
njih teško odvojiti.
Iako se ovdje radi o ljubavnoj priči,
naglasak na samu tu ljubavnu priču nije toliko velik, već se Moriarty u
ovom romanu više bavi onim, recimo to tako, popratnim pojavama ljubavne
veze: povjerenjem, zajedničkim životom, raskidom, nemogućnosti da se
prestanemo držati za spone već odavno gotove ljubavne veze, opsesijom,
sumnjama, natjecanju za nečiju naklonost s njegovom savršenom mrtvom
suprugom... Moriarty postavlja pitanje gdje se točno nalazi granica na
kojoj ljubav prelazi u opsesiju i u kojem trenutku znamo da smo tu
granicu prešli, kako se vratiti natrag i u kojem smo trenutku u tome
uspjeli, te kako se natjecati s idealom mrtve supruge čije savršenstvo
je u očima osobe koju volimo nedostižno i nedodirljivo.
Samu
priču pratimo preko Ellen, ali i preko Saskie, na čijem primjeru je
sjajno ocrtan problem nemogućnosti nošenja sa prekidom ljubavne veze.
Pri tome vidimo i da nije uvijek samo ljubav ta koja nas još drži
vezanima za osobu koja nas je ostavila, već je to ponekad samo pokušaj
ponovnog uspostavljanja ravnoteže iz koje nas je iznenadni prekid
izbacio i sada jednostavno ne znamo kako popuniti prazninu koju je druga
osoba ostavila za sobom u našem životu.
Svi 'ljubavni' problemi u
ovom romanu opisani su tako vjerno i realistično, da se s osobama koje
su se u tim problemima našle nije nimalo teško povezati. Dodatna
zanimljivost kod čitanja ovog romana je to što ćete doznati ponešto o
hipnoterapiji, što će vam iz uma izbrisati onu generalnu sliku koji
većina ljudi dobije kad im netko spomene hipnozu (ni ja nisam do sada u
tome bila iznimka!) - rotirajuće spirale i njišuće kristale koji ljude
bacaju u trans da bi ih se natjeralo da se glasaju poput kokoši ili
nešto slično. Hipnoza i hipnoterapija su nešto sasvim drugo, kao što će
vam Ellen u romanu predočiti.
Nakon dvije pročitane knjige, mogu
reći da volim kako piše Liane Moriarty i veselim se čitanju njenih
daljnih uradaka. Obje su me njene knjige 'hipnotizirale', provjerite
hoće li im to uspjeti i s vama!
