Izdavač: Fokus, 2014.
[franc. Alex, 2. knjiga trilogije o Camilleu Verhoevenu]
Ovo je jedna od onih knjiga koje se čitaju u jednom dahu. Napeti
psihološki triler u kojem se isprepliću tri kriminalistička slučaja, a
svi su ujedno povezani u jedan. Kako? Na načine koje je jednostavno
nemoguće unaprijed dokučiti, nego ćete ih morati postupno, čitajući,
otkriti.
Roman je podijeljen u tri dijela, od kojih se svaki bavi
u neku ruku zasebnim slučajem, ali i onim krovnim koji sve dijelove
objedinjuje u cjelinu.
Sve počinje otmicom. Naslovnu djevojku,
Alex, kasno navečer jednog dana otima i u kombiju odvozi nepoznati
muškarac. Alex nije jasno tko je on niti što od nje želi, ali kad stignu
na odredište sasvim joj je jasno da joj se crno piše. Policija, na čelu
s narednikom Verhoevenom, bezuspješno traga za nestalom djevojkom,
kojoj ne znaju ni identitet, a kada konačno otkriju kamo je odvedena,
ona više nije tamo.
Otprilike ovakav sažetak radnje nalazi se i
na ovitku knjige i dublje od toga u radnju neću ulaziti jer bih vam time
previše otkrila. Zbog načina na koji je knjiga pisana i načina na koji
su događaji u njoj međusobno povezani jednostavno je nemoguće prepričati
više od tek prvih nekoliko stranica radnje bez da se time pokvari tuđi
užitak čitanja. Stoga, što se toga tiče, tu stajem. :)
Ono što vam mogu reći o radnji je da je ona uzbudljiva i napeta,
obiluje posve neočekivanim obratima i iznenadnim događajima zbog kojih
je nemoguće predvidjeti njen daljnji tijek. Poglavlja su relativno
kratka, a pisana su tako da naizmjence pratimo događaje iz Alexine
perspektive i perspektive policije. Nisam se još susrela sa trilerom
koji dio radnje prepričava iz žrtvine točke gledišta, pa mi je zbog toga
ovaj roman bilo još zanimljivije čitati.
Žanrovski, ovo je
psihološki triler, i to, po meni, vrlo dobar. Karakterizacija likova je
na nivou, pogotovo kod Alex, koja se iz potpune nepoznanice postupno
pretvara u vrlo kompleksan i nevjerojatno složen lik, čije motive i
postupke nećete uspjeti shvatiti sve do samog kraja, kada vam se i sami
otkriju. Verhoeven i njegovi kolege iz policije, Armand i Louis, također
su dobro okarakterizirani, iako su njihovi likovi pomalo nalik
karikaturama: Verhoeven, patuljastog rasta koji nadoknađuje namćorastom
osobnošću; Louis, smiješno bogat, uvijek u najboljim odijelima, ali
najskromniji od svih; te Armand, opsesivno štedljiv, koji neprekidno
pokušava nešto od nekoga užicati u toj mjeri da to graniči s apsurdom.
Sva trojica su pomalo komični, čak i dok obavljaju svoj posao i ispituju
osumnjičenike, pa ih je ponegdje teško shvatiti ozbiljno, ali na kraju
vidimo i kako oni te svoje komične osobine umiju upregnuti u svoju
korist i pomoću njih, ili njima unatoč, rasvijetliti slučaj.
Prije čitanja me malo zbunio poredak romana u ovoj trilogiji. Naime,
negdje je 'Alex' naveden kao prvi roman trilogije, a negdje je to
'Irene'. Međutim, kronološki gledano, radnja 'Irene' odvija se prije
'Alex'. Također, Verhoeven u ovom romanu tu i tamo spominje Irene, svoju
ženu, koja je također bila oteta prije nekoliko godina, što je utjecalo
na Verhoevena kao osobu i kao policajca, te zbog čega mu je teško
ponovno raditi na nekom slučaju otmice. No svako je spominjanje Irene u
dovoljnoj mjeri objašnjeno, tako da se ova knjiga može čitati bez
problema samostalno, ali s obzirom da nam je u 'Alex' već otkrivena
Ireneina sudbina, ne znam koliko će to utjecati na čitanje 'Irene'. Pa
sad, je li bolje pročitati prvo 'Alex' ili 'Irene', procijenite sami.
Zašto se trilogije ne prevode po redu nikad mi neće biti jasno, ali
nadajmo se da će i 'Irene' brzo prevesti pa ćemo moći nastaviti, odnosno
započeti, čitanje - kako si je već tko poredak čitanja odabrao.
