Izdavač: Ljevak, 2014.
[njem. Die Schärfsten Gerichte der Tatarischen Küche]
Sudeći po naslovu, očekivala sam da će ova knjiga biti jedna od onih u
kojima je pripovijest o kojoj se piše ispremiješana sa hranom, njenim
mirisima i okusima... Očekivala sam nešto poput 'Kluba božićnih
kolačića' Ann Pearlman, 'Julie i Julia' Julie Powell ili možda 'Gozbe
Johna Saturnalla' Lawrencea Norfolka. No, hrana je u ovom romanu
sporedna i čak se rijetko spominje, a naslovna 'jela' više se odnose na
ona koja likovi ovog romana moraju 'okusiti' u životu, pri čemu njihov
okus ne bih opisala samo ljutim, već gorko-ljutim.
Glavna
protagonistica i pripovjedačica ove priče je Rosalinda Ahmetovna, od
koje teško da ste ikada upoznali antipatičniji lik. Ona je sebična,
koristoljubiva, nametljiva i čak okrutna prema članovima svoje obitelji,
posebno prema svojoj kćeri Sulfiji, koju smatra ružnom, glupom i
niškoristi.
Kada Sulfija slučajno ostane trudna, tvrdeći da ne
zna tko je otac djeteta, Rosalinda najprije na njoj iskuša svaki narodni
'recept' kojeg se mogla sjetiti, ne bi li se riješila djeteta. Nekim
čudom, svi njeni napori ipak ne urode plodom i Sulfija uskoro rodi
kćerkicu Aminat. Upoznavši svoju unučicu, Rosalinda se veoma iznenadi
vidjevši koliko to dijete od svih nalikuje baš na nju i vuče njene
tatarske korijene, te ju usprkos svemu zavoli.
Od tog trenutka
Aminat postaje zjenica Rosalindinog oka i ona preuzima cjelokupnu brigu o
djevojčici na sebe, zabranivši pristup njenoj majci, jer kako bi se
zaboga 'glupa Sulfija' mogla adekvatno brinuti za svoju vlastitu kćer. U
svojim nastojanjima da Aminat 'pravilno' odgoji i da sve uvijek bude po
njezinom, Rosalinda ne preza ni od kakvih metoda, koliko god one koji
put bile upitne.
Životi triju žena u ovom romanu - Rosalinde,
Sulfije i Aminat - neraskidivo su isprepleteni, iako se tijekom radnje
često udaljavaju, pa opet približavaju jedan drugome. Pri svemu tome,
konci tih života neprestano se nalaze u Rosalindinim rukama i ona,
htjeli to drugi ili ne htjeli, njima upravlja kako ona želi.
Rosalinda je neobazriva za druge i prvo što gleda na svemu i svakomu oko
sebe je kako da tu stvar ili tu osobu iskoristi za svoje potrebe. Pri
svemu što čini, ona ipak nije namjerno zla, već sve što čini ona čini iz
jednostavnog uvjerenja da to baš tako treba napraviti i da je njen put
jedini moguć i ispravan. Ona je poput zločeste maćehe iz bajki, ili
svekrve iz pakla, i apsolutno ništa u vezi nje vam se neće svidjeti, ali
opet ćete njenu priču htjeti pročitati.
Ima, doduše, nekoliko
trenutaka u knjizi, u kojima na površinu proviruje neka osjećajnija i
ljubaznija Rosalinda, ali ono što ona čini prije i poslije tih trenutaka
debelo prevaguje na onu goru stranu njene osobnosti.
Ova je
knjiga zapravo poput njenog glavnog lika, u smislu da je nemoguće za nju
reći da vam se sviđa ili ne sviđa, to nije pripovijest na koju možemo
tako gledati. No ona fascinira, intrigira i začuđuje, iz početne
tragikomedije prelazi u pravu tragediju, tjera vas da otvorenih usta u
nevjerici odmahujete glavom na Rosalindine postupke, te nastavljate
čitati, što zbog nevjerice, što zbog znatiželje.
Ova će knjiga u
vama potaknuti osjećaje: bit ćete ljuti na Rosalindu, suosjećati s
Aminat i žaliti Sulfiju, ili možda sve obrnuto, ali nećete ostati
ravnodušni. Okus koji ostaje nakon kušanja najljućih jela koje vam ova
knjiga servira je gorak, možda čak kiseo, ali taj će vas okus natjerati i
da pogledate oko sebe na svoju obitelj i shvatite koliko ju cijenite. A
kad god vas netko od njih naživcira, sjetite se Rosalinde - i shvatite
da ste mogli i puno gore proći.
