[tal. Bianca come il latte, rossa come il sangue]
Prvo što me privuklo ovoj knjizi bio je njen naslov, koji me podsjetio
na priču o Snjeguljici. Očekivala sam stoga nekakvu novoispričanu priču o
Snjeguljici ili općenito pojavu Snjeguljice u bilo kakvom prenesenom
obliku u ovoj priči, ali otkrila sam da ona sa Snjeguljicom nema baš
nikakvih dodirnih točaka. Što ne znači da sam se razočarala, dapače.
Ova je priča priča jednog tinejdžera koji svijet oko sebe doživljava 'u
bojama', odnosno sklon je dodjeljivati različite boje svojim različitim
razmišljanjima i osjećajima. Tako je bijela za njega boja tihe
osamljenosti i zaglušnog šuma misli koje ne želi misliti, dok je, npr.
crvena za njega boja istinske ljubavi i onog euforičnog osjećaja kakav
samo prava ljubav može u nekome izazvati.
Spomenuti tinejdžer
zove se Leo, i beznadno je zaljubljen u Beatrice, djevojku iz škole,
koja boluje od leukemije. Dok pokušava biti snažan i velik, toliko da to
bude dostojno njegovog 'lavljeg' imena, Leo se na svoj način prisiljen
nositi sa neizbježnom boli koju nosi mogućnost gubitka voljene osobe,
kao i ostalim problemima koji prate uobičajeno odrastanje.
Priča
Lea i Beatrice referira se na priču talijanskog pjesnika Dantea
Alghierija, i njegove Beatrice, žene koju je volio i kojoj je posvetio
svoje prvo djelo, 'La vita nuova' ('Novi život') - a to je djelo ujedno i
ono koje je poslužilo Alessandru D'Avenii kao inspiracija za ovu
knjigu. I dok je Danteova Beatrice ona koja ga vodi kroz raj u
posljednjem dijelu njegove 'Božanstvene komedije', D'Aveniin Leo
pokušava biti onaj koji će svoju Beatrice spasiti iz pakla u koji ju je
bacila njena bolest i odvesti ju u raj u kojem ju čeka obilje njegove
neizmjerne ljubavi.
Iako na prvu ovo zvuči kao ljubavna priča,
ovo je zapravo priča o odrastanju kojeg je ljubavna priča samo dio.
Beatrice zaokuplja Leove misli onako kako to samo prva ljubav jednom
tinejdžeru može misli zaokupiti, no uz nju, Leove misli zaokupljaju i
školske obaveze, prijateljstva, sportske utakmice i problemi odrastanja.
Leo nam svoju priču iznosi iskreno, izravno i s puno osjećaja,
dočaravajući nam (ili nas podsjećajući na) to kako je biti tinejdžer,
koliko gorko-slatko ponekad zna biti odrastati, te kako je teško
promatrati kako nekoga gubiš, dajući sve od sebe da mu pomogneš, iako
znaš da, ma koliko se trudio, zapravo ne postoji ništa što možeš učiniti
da bi promijenio ono što se neizbježno mora dogoditi.
Iako u
svojim razmišljanjima Leo ponekad nadilazi granice svojih godina,
njegova uvjerljivost kao lika za mene se ni u jednom trenutku čitanja
nije umanjila. Oni čitatelji koji su po godinama bliski Leu s njime će
se u mnogo navrata poistovjetiti, a one druge Leo će neizbježno
podsjetiti na njihove tinejdžerske dane, prve ljubavi i prve boli; doba
istraživanja granica prijateljstava i vjerovanja da je sve moguće ako to
dovoljno želiš.
Bijela kao mlijeko, crvena kao krv na kraju nije
ispala još i crna kao ebanovina, ali bajke na stranu, u ovoj priči ima i
više no dovoljno bajkovitosti i ljepote koja zaslužuje da je se
pročita.
