Izdavač: Profil, 2013.
[eng. The time of my life]
Lucy Silchester uporno ignorira svoj život, začahurena u svom malom
mjehuriću od laži koje je drugima ispričala o sebi. No, kad dobije
obavijest da se pojavi na hitnom sastanku sa svojim Životom, Lucy shvaća
da neće moći nastaviti dalje kao do sada - stvari će se morati
promijeniti. Točnije, ona će morati promijeniti svoj život - popraviti
ga. Sam Život u tome će joj pomoći, ali ima i jedna caka - Lucy mora
prestati lagati i početi govoriti samo istinu, što će joj se pokazati
težim no što je mislila...
Fan sam Cecelije Ahern, njenih
bajkovitih i pomalo fantastičnih priča, od kojih, pišući svojim
jedinstvenim stilom, svaku uspije učiniti prepoznatljivom, ali opet
drugačijom od svih ostalih njenih priča.
Ova se knjiga, pak,
poprilično razlikuje i od svih ostalih njenih knjiga, ali čak je
drugačija i stilom pisanja i izborom likova. Iskreno, da nisam znala da
čitam knjigu Cecelije Ahern, da mi je netko dao ovu knjigu na čitanje
bez da je spomenuo autora, pomislila bih da ju je napisala Sophie
Kinsella ili neka druga spisateljica, koja je u svojim romanima sklonija
ovakvim likovima.
A ti likovi su, počevši od glavne
protagonistice, Lucy Silchester, izrazito skloni sarkazmu, često bez
dlake na jeziku, ne skanjuju se sočno opsovati ili ishitreno se
ponašati, udovoljavajuči vlastitim trenutačnim hirovima. Ne kažem da su
sve te njihove osobine nužno loše, samo sam navikla takve likove češće
viđati u tipičnim zabavnim chick-lit romanima, a manje u bajkovitim
pričama kakve inače piše Ahern.
Ona nadnaravna, bajkovita nota
koja je postala obilježje Aherničinih romana, pojavljuje se i ovdje, u
liku Lucynog života koji je utjelovljen u tijelu običnog čovjeka,
svojevrsnog 'administrativnog službenika' koji se brine za život osobe
koji mu je dodijeljen. Taj Život i njegova osoba funkcioniraju nekako
kao dvije polovice istog entiteta, odnosno ponašanje jednog utječe na
život onog drugog i obratno. Takav koncept je zanimljivo zamišljen, ali u
romanu je često prikazan kao banalan odnos dvoje mušičave djece koju je
netko zadužio da naprave zajednički projekt za školu - puno svađe,
mirenja, druženja, zafrkavanja, tvrdoglavih ispada i razmirica, iz čega
svega na kraju ispadne kakvo-takvo prijateljstvo.
Sam roman je
zabavan i duhovit, iako me se od svih Aherničinih romana najmanje
dojmio. Ne znam, možda sam od nje očekivala priču koja je više u
njezinom 'stilu', ili me Lucy možda ipak na trenutke mrvicu previše
naživcirala svojom općom nesposobnošću da se trgne iz apatije u koju je
bacila svoj život i promijeni nešto ili da barem prestane histerizirati
oko bivšeg dečka kada je već odmah na početku čitatelju savršeno jasno
da ju on više ne zanima i da to čini bez razloga.
Moj krajnji
dojam o ovom romanu je da je on jedan tipični zabavni chick-lit,
začinjen s mrvicom nadnaravnog, i s netipičnim krajem, jer kraj nije
onaj tipični 'sve se sredi tako da glavni lik dobije sve što je htio',
nego je više realan, više moguć i više uvjerljiv. Sve u svemu, za mene,
solidna trojka.
