Izdavač: VBZ, 2014.
[eng. The time keeper]
[eng. The time keeper]
'Čuvara vremena' mogli bismo nazvati svojevrsnom modernom poučnom bajkom.
Ova kratka knjižica govori o Doru, prvom čovjeku koji je naučio kako mjeriti vrijeme i pratiti tok vremena - 'izumitelju' vremena, recimo to tako, onome koga obično poznajemo pod nazivom Otac Vrijeme.
Dor je živio u vrijeme kada se, prema biblijskoj priči, gradila kula babilonska, a njen je graditelj bio Dorov prijatelj iz djetinjstva, Nim. Dvojica dječaka koja su zajedno odrasla posvetila su se posve drugačijim životnim putevima: jedan je htio dosegnuti nebesa i pobijediti bogove, dok je drugi bio potpuno zanesen mogućnošću da izmjeri i određuje vrijeme.
Kada je Nim, shvativši da Dor ima određeni izumiteljski dar, pozvao Dora da mu pomogne u gradnji kule, Dor ga je odbio i zajedno sa svojom ljubavi iz djetinjstva, Alli, pobjegao u planine kako bi izbjegao eventualnom Nimovom bijesu. No, Dorova i Alliena sreća imala je, nažalost, ograničen vijek trajanja, jer uskoro je Alli podlegla nekakvoj bolesti, a Dor je pohitao popeti se na Nimovu kulu ne bi li zamolio bogove da zaustave vrijeme dok on ne pronađe načina da spasi Alli.
Želeći ga naučiti vrijednu lekciju, bog koji se Doru ukazao, dodijelio mu je kaznu: Dor je proveo tisuće godina slušajući ljudske vapaje vezane uz vrijeme ili nedostatak istog, a da sam pritom nije ostario ni dana. Nakon sveg tog vremena, Dor je dobio zadatak: izdvojiti dvoje ljudi, od kojih je jedan tražio više vremena, a drugom je želja bila okončati svoje vrijeme, i spasiti ih oboje. Dorova sreća i mogućnost da se vrati i završi svoj život ovisili su o tome hoće li uspjeti...
Ova priča o vremenu kratka je, jezgrovita i u sebi nosi važnu poruku: da teba cijeniti svaki trenutak života, jer svaki je dragocjen, a ne tratiti vrijeme neprestano ga mjereći, žureći, gledajući na sat. Načinom na koji je ispričana, ova priča podsjeća na bajku, jednu od onih poučnih bajkovitih priča u kojima ljudi prolaze kroz određenu kušnju ne bi li shvatili određene životne činjenice koje su im zapravo cijelo vrijeme bile pred nosom.
Ova priča o vremenu kroz isto to vrijeme neprestano vijuga: proteže se u prošlost, opisujući početke mjerenja vremena i ljudskog shvaćanja da vrijeme prolazi, vraća se u sadašnjost u kojoj vrijeme za dvoje ljudi u fokusu priče sve brže istječe, te u par navrata ulazi i u budućnost, pokazujući utjecaj koje će pojedine odluke donesene danas imati na vrijeme koje tek dolazi. Ovakav način pričanja pomalo podsjeća na Dickensovu 'Božićnu priču', samo što ovdje u ulozi duhova Božića prošlih, sadašnjih i budućih imamo Oca Vrijeme.
Pogled na vrijeme koji u ovoj knjizi iznosi njen autor vrlo je intrigantan i daje vam puno materijala za razmišljanje. Pročitavši Dorovu priču, zapitat ćete se ne činite li i vi ponekad isto ono što je činio i Dor i drugi likovi u ovoj knjizi: neprestano žrtvujete vrijeme koje imate radi nekog budućeg vremena koje možda zapravo nikada nećete niti imati prilike iskusiti.
Albom nam ovom knjigom želi poručiti da je možda vrijeme da prestanemo živjeti u prošlosti, ili za budućnost, već da počnemo živjeti u sadašnjosti, u svakom trenutku u kojem se nalazimo i da svaki taj trenutak počnemo cijeniti.
O ovoj priči promišljat ćete dugo nakon čitanja, pitajući se ne bi li nam, zaista, bilo ljepše da nikada nismo shvatili kako vrijeme prolazi i naučili kako tu prolaznost mjeriti; da nismo postali ovisni o vremenu, zarobljeni u njemu, trčeći uvijek sve brže samo da ga prestignemo, svjesni da nam to nikada neće zaista uspjeti. Vrijeme nam je, istina, na ovom svijetu i u ovom obliku ograničeno, ali ono što činimo s njim samo je na nama da odredimo. Ponekad nam je potrebno nešto da nas na to podsjeti, a ova je knjiga upravo jedan takav podsjetnik.
Ova kratka knjižica govori o Doru, prvom čovjeku koji je naučio kako mjeriti vrijeme i pratiti tok vremena - 'izumitelju' vremena, recimo to tako, onome koga obično poznajemo pod nazivom Otac Vrijeme.
Dor je živio u vrijeme kada se, prema biblijskoj priči, gradila kula babilonska, a njen je graditelj bio Dorov prijatelj iz djetinjstva, Nim. Dvojica dječaka koja su zajedno odrasla posvetila su se posve drugačijim životnim putevima: jedan je htio dosegnuti nebesa i pobijediti bogove, dok je drugi bio potpuno zanesen mogućnošću da izmjeri i određuje vrijeme.
Kada je Nim, shvativši da Dor ima određeni izumiteljski dar, pozvao Dora da mu pomogne u gradnji kule, Dor ga je odbio i zajedno sa svojom ljubavi iz djetinjstva, Alli, pobjegao u planine kako bi izbjegao eventualnom Nimovom bijesu. No, Dorova i Alliena sreća imala je, nažalost, ograničen vijek trajanja, jer uskoro je Alli podlegla nekakvoj bolesti, a Dor je pohitao popeti se na Nimovu kulu ne bi li zamolio bogove da zaustave vrijeme dok on ne pronađe načina da spasi Alli.
Želeći ga naučiti vrijednu lekciju, bog koji se Doru ukazao, dodijelio mu je kaznu: Dor je proveo tisuće godina slušajući ljudske vapaje vezane uz vrijeme ili nedostatak istog, a da sam pritom nije ostario ni dana. Nakon sveg tog vremena, Dor je dobio zadatak: izdvojiti dvoje ljudi, od kojih je jedan tražio više vremena, a drugom je želja bila okončati svoje vrijeme, i spasiti ih oboje. Dorova sreća i mogućnost da se vrati i završi svoj život ovisili su o tome hoće li uspjeti...
Ova priča o vremenu kratka je, jezgrovita i u sebi nosi važnu poruku: da teba cijeniti svaki trenutak života, jer svaki je dragocjen, a ne tratiti vrijeme neprestano ga mjereći, žureći, gledajući na sat. Načinom na koji je ispričana, ova priča podsjeća na bajku, jednu od onih poučnih bajkovitih priča u kojima ljudi prolaze kroz određenu kušnju ne bi li shvatili određene životne činjenice koje su im zapravo cijelo vrijeme bile pred nosom.
Ova priča o vremenu kroz isto to vrijeme neprestano vijuga: proteže se u prošlost, opisujući početke mjerenja vremena i ljudskog shvaćanja da vrijeme prolazi, vraća se u sadašnjost u kojoj vrijeme za dvoje ljudi u fokusu priče sve brže istječe, te u par navrata ulazi i u budućnost, pokazujući utjecaj koje će pojedine odluke donesene danas imati na vrijeme koje tek dolazi. Ovakav način pričanja pomalo podsjeća na Dickensovu 'Božićnu priču', samo što ovdje u ulozi duhova Božića prošlih, sadašnjih i budućih imamo Oca Vrijeme.
Pogled na vrijeme koji u ovoj knjizi iznosi njen autor vrlo je intrigantan i daje vam puno materijala za razmišljanje. Pročitavši Dorovu priču, zapitat ćete se ne činite li i vi ponekad isto ono što je činio i Dor i drugi likovi u ovoj knjizi: neprestano žrtvujete vrijeme koje imate radi nekog budućeg vremena koje možda zapravo nikada nećete niti imati prilike iskusiti.
Albom nam ovom knjigom želi poručiti da je možda vrijeme da prestanemo živjeti u prošlosti, ili za budućnost, već da počnemo živjeti u sadašnjosti, u svakom trenutku u kojem se nalazimo i da svaki taj trenutak počnemo cijeniti.
O ovoj priči promišljat ćete dugo nakon čitanja, pitajući se ne bi li nam, zaista, bilo ljepše da nikada nismo shvatili kako vrijeme prolazi i naučili kako tu prolaznost mjeriti; da nismo postali ovisni o vremenu, zarobljeni u njemu, trčeći uvijek sve brže samo da ga prestignemo, svjesni da nam to nikada neće zaista uspjeti. Vrijeme nam je, istina, na ovom svijetu i u ovom obliku ograničeno, ali ono što činimo s njim samo je na nama da odredimo. Ponekad nam je potrebno nešto da nas na to podsjeti, a ova je knjiga upravo jedan takav podsjetnik.
