Izdavač: Algoritam, 2012.
[eng. Extremely loud & incredibly close]
Glavni lik ovog romana je dječak Oskar, čiji je otac poginuo u
terorističkom napadu na njujorške Blizance (WTC), a dvije godine nakon
njegove smrti Oskar u očevom ormaru pronalazi plavu vazu u kojoj je
skrivena omotnica s tajanstvenim ključem. Kako je s ocem često igrao
raznorazne igre skrivanja i traženja određenih predmeta, Oskar je
uvjeren da je i ovaj ključ svojevrsna zagonetka namjenjena njemu da je
odgonetne. Ipak, u gradu New Yorku nalazi se preko 160 milijuna
potencijalnih brava koje bi ovaj ključ mogao otključavati, a jedini trag
koji Oskar ima je riječ 'Black' napisana na poleđini omotnice u kojoj
je pronašao ključ. Pretpostavivši kako se radi o prezimenu Black, Oskar
kreće u potragu posjećujući jednog po jednog Blacka u čitavom New Yorku,
nadajući se da će mu jedan od njih na koncu otkriti tajnu koja se krije
iza ključa...
Već mi je na prvi pogled bilo jasno da će ovo biti
jedna jako zanimljiva knjiga. Sam način na koji su pisana pojedina
poglavlja odmah vam privuče pažnju: čudnovati razmaci, gusto zbijena
slova koja počnu ići i jedna preko drugih, popratne slike koje ne prate
toliko radnju koliko služe kao asocijacije na neka zbivanja unutar
nje... Ovakav, prilično maštovit, način pisanja ima i svoju svrhu -
svako poglavlje priča je drugog lika, njih sveukupno tri: Oskar,
Oskarova baka i Oskarov djed; te prema načinu na koji je to poglavlje
pisano odmah možemo vidjeti koji nam je lik u njemu spreman otkriti još
jedno poglavlje svog života.
Priče svakog od likova plutaju u
različitim vremenskim vodama i razlikuju se ne samo stilom pisanja, već i
osobom kojoj se obraćaju. Oskarova priča smještena je u sadašnjost i
pisana na onaj 'uobičajeni' način, koji nam pruža dojam da stojimo sa
strane i slušamo ono što nam Oskar govori i promatramo ono što on radi.
Oskarova baka i Oskarov djed svoje priče iznose u obliku pisama, odnosno
svojevrsnih dnevnika, u kojima se Oskarova baka obraća upravo Oskaru,
dok se Oskarov djed obraća svojem sinu, Oskarovu ocu Thomasu, a oboje
putem tih pisama iznose svoje životne priče i stvari iz svoje prošlosti.
Vrlo je zanimljivo na ovaj način pratiti komunikaciju između čak tri
generacije jedne obitelji i malo-pomalo uočavati i nevjerojatne načine
na koje su se njihove priče jedna s drugom povezale da bi stvorile
njihovu trenutnu sadašnjost.
Ono što također povezuje sva tri
pripovjedača ovog romana je činjenica da svaki od njih u sebi nosi neku
osobnu patnju, nešto što im sjedi na duši i što ih muči. Kod Oskara to
je gubitak njegovog oca, s kojim je povezana i mala tajna o očevom
posljednjem pozivu na dan kad je umro koju Oskar nije otkrio ni majci ni
baki, nego ju je zakopao duboko u sebi i čiju težinu mora neprestano
nositi sa sobom. Upravo zbog te tajne, kao i činjenice da mu otac
strašno nedostaje, Oskar ne posustaje u potrazi za otkrivanjem tajne
ključa - jer se tako osjeća bližim ocu, kao da je još uz njega, i jer mu
je, dok traga, teret koji nosi mrvicu lakši.
Oskarova baka i
djed, pak, sa sobom nose svoje vlastite demone iz prošlosti, koji ih još
uvijek proganjaju. Uz činjenicu da su oboje preživjeli drugi svjetski
rat i oboma im ožiljci iz tog razdoblja nisu još sasvim zacijeljeli,
prate ih i neke pogreške i udarci koje su jedno drugome u prošlosti
nanijeli, a koje si još uvijek nisu u stanju oprostiti i preko kojih im
možda nije ni moguće prijeći. Čitajući njihove priče, imala sam dojam
kao da ih oboje, svakog zasebno, obavija neka tjeskoba iz koje im je
teško iskoračiti. Roman ne odaje u potpunosti zašto su njih dvoje takvi,
ali nam oni sami, kroz vlastite priče, pokušavaju objasniti svoje
životne izbore i opravdati neke svoje loše postupke. Iako ih se ne može
baš zavoljeti kao likove, kroz njihove ih je priče ipak moguće
razumjeti.
Oskar mi se kao lik veoma svidio, on je iznimno
pametan za svoju dob i beskrajno znatiželjan. Sve mu je zanimljivo i sve
ga zanima, posebno znanost, a ima i naviku pisanja pisama poznatim
osobama - znanstvenicima i filozofima - postavljajući im pitanja na koja
želi doznati odgovore ili želeći podijeliti s njima neku svoju ideju za
neki novi izum. Premda je tek mali dječak, iz njegovog se pričanja
stječe dojam da se radi o puno starijoj osobi, koja vrlo dobro razumije
kako funkcionira svijet u kojem se nalazi, a što dijete njegovih godina
teško da bi bilo u stanju razumjeti, barem ne na toj razini, no ta
nekonzistentnost mi nije smetala u čitanju, a u nekim je dijelovima i
umanjena tipičnim dječjim 'mušicama' i 'ispadima' zbog kojih Oskar
djeluje bliže svojoj pravoj dobi.
Teroristički napad na WTC, u
kojem je poginuo Oskarov otac, središnji je Događaj koji je obilježio
živote svakog od protagonista romana, ali o samome tome događaju ovdje
nije riječ. Veći je naglasak na to kako se jedna obitelj, odnosno pomalo
otuđeni članovi jedne obitelji, nose s gubitkom voljene osobe - osobe
koja je bila taj kamen temeljac koji je spomenutu obitelj držao na okupu
i čijim se gubitkom ona počela, ne toliko raspadati, koliko dobivati
napukline na mjestima gdje je do tada stajao čvrst i neprobojan zid.
Ovaj nam roman, također, govori i o tome koliko teško gubitak pada djeci
i koliko ga intenzivno ona doživljavaju; te o tome kako se život kakav
poznajemo može promijeniti u trenutku.
Tajna ključa je misterij
koji glavni lik ovog romana, Oskar, pokušava riješiti ne zato jer ga
zanima koje je rješenje misterija, nego zato jer mu samo trajanje
potrage za rješenjem pruža svrhu i omogućuje mu da zaboravi na
sveprisutnu bol zbog gubitka oca. Ispod priče o ključu krije se jedna
potresna i ozbiljna priča puna osjećaja zbog koje ovaj roman zaista
vrijedi pročitati. A što se tiče ključa, neću vam otkriti koja tajna
stoji iza njega, ali ne brinite, Oskar će ju na kraju dokučiti - iako
ona možda neće biti baš ono što ste očekivali.
