nedjelja, 7. lipnja 2015.

JAKO GLASNO I NEVJEROJATNO BLIZU, Jonathan Safran Foer

Izdavač: Algoritam, 2012.
[eng. Extremely loud & incredibly close]


Glavni lik ovog romana je dječak Oskar, čiji je otac poginuo u terorističkom napadu na njujorške Blizance (WTC), a dvije godine nakon njegove smrti Oskar u očevom ormaru pronalazi plavu vazu u kojoj je skrivena omotnica s tajanstvenim ključem. Kako je s ocem često igrao raznorazne igre skrivanja i traženja određenih predmeta, Oskar je uvjeren da je i ovaj ključ svojevrsna zagonetka namjenjena njemu da je odgonetne. Ipak, u gradu New Yorku nalazi se preko 160 milijuna potencijalnih brava koje bi ovaj ključ mogao otključavati, a jedini trag koji Oskar ima je riječ 'Black' napisana na poleđini omotnice u kojoj je pronašao ključ. Pretpostavivši kako se radi o prezimenu Black, Oskar kreće u potragu posjećujući jednog po jednog Blacka u čitavom New Yorku, nadajući se da će mu jedan od njih na koncu otkriti tajnu koja se krije iza ključa...

Već mi je na prvi pogled bilo jasno da će ovo biti jedna jako zanimljiva knjiga. Sam način na koji su pisana pojedina poglavlja odmah vam privuče pažnju: čudnovati razmaci, gusto zbijena slova koja počnu ići i jedna preko drugih, popratne slike koje ne prate toliko radnju koliko služe kao asocijacije na neka zbivanja unutar nje... Ovakav, prilično maštovit, način pisanja ima i svoju svrhu - svako poglavlje priča je drugog lika, njih sveukupno tri: Oskar, Oskarova baka i Oskarov djed; te prema načinu na koji je to poglavlje pisano odmah možemo vidjeti koji nam je lik u njemu spreman otkriti još jedno poglavlje svog života.

Priče svakog od likova plutaju u različitim vremenskim vodama i razlikuju se ne samo stilom pisanja, već i osobom kojoj se obraćaju. Oskarova priča smještena je u sadašnjost i pisana na onaj 'uobičajeni' način, koji nam pruža dojam da stojimo sa strane i slušamo ono što nam Oskar govori i promatramo ono što on radi. Oskarova baka i Oskarov djed svoje priče iznose u obliku pisama, odnosno svojevrsnih dnevnika, u kojima se Oskarova baka obraća upravo Oskaru, dok se Oskarov djed obraća svojem sinu, Oskarovu ocu Thomasu, a oboje putem tih pisama iznose svoje životne priče i stvari iz svoje prošlosti. Vrlo je zanimljivo na ovaj način pratiti komunikaciju između čak tri generacije jedne obitelji i malo-pomalo uočavati i nevjerojatne načine na koje su se njihove priče jedna s drugom povezale da bi stvorile njihovu trenutnu sadašnjost.

Ono što također povezuje sva tri pripovjedača ovog romana je činjenica da svaki od njih u sebi nosi neku osobnu patnju, nešto što im sjedi na duši i što ih muči. Kod Oskara to je gubitak njegovog oca, s kojim je povezana i mala tajna o očevom posljednjem pozivu na dan kad je umro koju Oskar nije otkrio ni majci ni baki, nego ju je zakopao duboko u sebi i čiju težinu mora neprestano nositi sa sobom. Upravo zbog te tajne, kao i činjenice da mu otac strašno nedostaje, Oskar ne posustaje u potrazi za otkrivanjem tajne ključa - jer se tako osjeća bližim ocu, kao da je još uz njega, i jer mu je, dok traga, teret koji nosi mrvicu lakši.

Oskarova baka i djed, pak, sa sobom nose svoje vlastite demone iz prošlosti, koji ih još uvijek proganjaju. Uz činjenicu da su oboje preživjeli drugi svjetski rat i oboma im ožiljci iz tog razdoblja nisu još sasvim zacijeljeli, prate ih i neke pogreške i udarci koje su jedno drugome u prošlosti nanijeli, a koje si još uvijek nisu u stanju oprostiti i preko kojih im možda nije ni moguće prijeći. Čitajući njihove priče, imala sam dojam kao da ih oboje, svakog zasebno, obavija neka tjeskoba iz koje im je teško iskoračiti. Roman ne odaje u potpunosti zašto su njih dvoje takvi, ali nam oni sami, kroz vlastite priče, pokušavaju objasniti svoje životne izbore i opravdati neke svoje loše postupke. Iako ih se ne može baš zavoljeti kao likove, kroz njihove ih je priče ipak moguće razumjeti.

Oskar mi se kao lik veoma svidio, on je iznimno pametan za svoju dob i beskrajno znatiželjan. Sve mu je zanimljivo i sve ga zanima, posebno znanost, a ima i naviku pisanja pisama poznatim osobama - znanstvenicima i filozofima - postavljajući im pitanja na koja želi doznati odgovore ili želeći podijeliti s njima neku svoju ideju za neki novi izum. Premda je tek mali dječak, iz njegovog se pričanja stječe dojam da se radi o puno starijoj osobi, koja vrlo dobro razumije kako funkcionira svijet u kojem se nalazi, a što dijete njegovih godina teško da bi bilo u stanju razumjeti, barem ne na toj razini, no ta nekonzistentnost mi nije smetala u čitanju, a u nekim je dijelovima i umanjena tipičnim dječjim 'mušicama' i 'ispadima' zbog kojih Oskar djeluje bliže svojoj pravoj dobi.

Teroristički napad na WTC, u kojem je poginuo Oskarov otac, središnji je Događaj koji je obilježio živote svakog od protagonista romana, ali o samome tome događaju ovdje nije riječ. Veći je naglasak na to kako se jedna obitelj, odnosno pomalo otuđeni članovi jedne obitelji, nose s gubitkom voljene osobe - osobe koja je bila taj kamen temeljac koji je spomenutu obitelj držao na okupu i čijim se gubitkom ona počela, ne toliko raspadati, koliko dobivati napukline na mjestima gdje je do tada stajao čvrst i neprobojan zid. Ovaj nam roman, također, govori i o tome koliko teško gubitak pada djeci i koliko ga intenzivno ona doživljavaju; te o tome kako se život kakav poznajemo može promijeniti u trenutku.

Tajna ključa je misterij koji glavni lik ovog romana, Oskar, pokušava riješiti ne zato jer ga zanima koje je rješenje misterija, nego zato jer mu samo trajanje potrage za rješenjem pruža svrhu i omogućuje mu da zaboravi na sveprisutnu bol zbog gubitka oca. Ispod priče o ključu krije se jedna potresna i ozbiljna priča puna osjećaja zbog koje ovaj roman zaista vrijedi pročitati. A što se tiče ključa, neću vam otkriti koja tajna stoji iza njega, ali ne brinite, Oskar će ju na kraju dokučiti - iako ona možda neće biti baš ono što ste očekivali.