Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Silver linings playbook]
[eng. Silver linings playbook]
Pat Peoples vraća se kući nakon što je proveo neko vrijeme na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. Dok je bio tamo zaboravio je pojam o vremenu i zaboravio razlog zbog kojeg se tamo uopće našao. No, ono što zna je da ga je za vrijeme dok je boravio na psihijatriji ostavila supruga Nikki, te je Pat odlučan u svom cilju da ju nekako vrati - zbog toga pazi na prehranu, redovito vježba, svakog dana trči oko kvarta, čita Nikkine omiljene knjige i pokušava biti ljubazan prema ljudima (jer je važno biti ljubazan prema drugima, a ne biti uvijek u pravu). Radeći na sebi, i fizički i psihički, Pat je uvjeren da će uskoro doći do svog cilja - da mu se Nikki vrati - jer Pat više od svega vjeruje u sretne svršetke.
Nakon povratka iz "one grozne ustanove", Patova majka trudi se uklopiti ga u normalan svakodnevni život, te ga potiče da se druži sa starim prijateljima i poznanicima. Tako ga Danny, njegov stari prijatelj, pozove na večeru, gdje Pat upozna Tiffany, sestru Dannyeve žene. Tiffany, kao i Pat, ima nekih psihičkih problema, a njihovo na početku čudnovato poznanstvo postepeno prerasta u pravo prijateljstvo, u tolikoj mjeri da Tiffany Patu ponudi svoju pomoć u vraćanju Nikki, ako zauzvrat i on pomogne njoj - pobijediti na natjecanju u plesu. Obostrano si pomažući, Pat i Tiffany - dvoje ljudi kojima se teško uklopiti u 'normalni' svijet oko sebe - shvaćaju da bi se možda mogli savršeno uklopiti - u par.
Ova neobična priča o prijateljstvu dvoje ljudi koji se teško uklapaju u svoju okolinu odmah me osvojila. Mislim da je tema o kojoj piše važna, jer većina ljudi ne razumije koliko je teško nekome s psihičkim bolestima uklopiti se u 'normalni' svijet. Takvi ljudi drugačije reagiraju na svakodnevne stvari oko sebe, a te reakcije promatrane očima 'normalnih' ljudi onda djeluju kao ispadi, nešto čudno i možda čak šokantno, zbog čega zaziru od društva ljudi s psihičkih bolestima time ih samo još više isključujući i naglašavajući njihovu različitost, pred kojom je većini lakše zatvoriti oči i odijeliti se od nje (i njih) zidom - bilo imaginarnim, bilo onim stvarnim zidom neke psihijatrijske ustanove.
Patovu priču priča nam on sam, time nam dajući priliku da vidimo kako izgleda svijet iz njegovog kuta gledanja i kako ga on doživljava. Pat je osoba koja je upravo prošla kroz jedno teško životno razdoblje, koji je proveo znatnu količinu vremena odvojen od svijeta, zatvoren u "onoj groznoj ustanovi", a za to je vrijeme izgubio i ženu koju voli. No unatoč svemu tome, Pat nije ni depresivan ni pesimističan, več odlučan u namjeri da popravi stvari u svojem životu i nadoknadi vrijeme koje je izgubio, jer Pat čvrsto vjeruje da nakon svake oluje dolazi ona srebrna crta iznad oblaka, koja najavljuje promjenu na bolje, i vjeruje da će se ta crta sada pojaviti i nad oblacima njegovog života.
Svidjet će vam se Pat, kao što se i meni svidio: njegov nepokolebljivi optimizam, njegova odlučnost i pozitivan stav, čak i njegove male neobičnosti koje ga činim takvim kakav je. Navijat ćete za njega da uspije u svom naumu i bodriti ga na svakoj stepenici tog puta.
Patova priča u biti je priča o resocijalizaciji nakon institucionalizacije i pokazuje nam koliko je za nečiji oporavak važan ne samo stav te osobe prema svom životu i oporavku, već i stav njegove okoline, razumijevanje i potpora obitelji i prijatelja. Dok se njegova majka strašno trudi olakšati mu povratak u normalan svakodnevni život, pazeći na stvari koje bi mogle potaknuti njegovu bolest, njegov otac ponaša se slično kao i većina ljudi u takvim situacijama - ignorira ga i drži se na odstojanju. Mislim da je upravo zato ovu knjigu važno pročitati - jer podiže svijest o ljudima s psihičkim bolestima i govori nam da ograđivanjem od njih i odvajanjem ih od svijeta zatvarajući ih u institucije zapravo više pomažemo sebi zatvoriti oči pred onim s čim se ne želimo nositi nego što to pomaže njima.
Zbog svega navedenog, ova knjiga ima moju veliku preporuku. Vedra je i optimistična, i priča o važnoj temi. Pogledajte i vi kroz Patove oči, i neka i vas osvoji njegova priča.
Nakon povratka iz "one grozne ustanove", Patova majka trudi se uklopiti ga u normalan svakodnevni život, te ga potiče da se druži sa starim prijateljima i poznanicima. Tako ga Danny, njegov stari prijatelj, pozove na večeru, gdje Pat upozna Tiffany, sestru Dannyeve žene. Tiffany, kao i Pat, ima nekih psihičkih problema, a njihovo na početku čudnovato poznanstvo postepeno prerasta u pravo prijateljstvo, u tolikoj mjeri da Tiffany Patu ponudi svoju pomoć u vraćanju Nikki, ako zauzvrat i on pomogne njoj - pobijediti na natjecanju u plesu. Obostrano si pomažući, Pat i Tiffany - dvoje ljudi kojima se teško uklopiti u 'normalni' svijet oko sebe - shvaćaju da bi se možda mogli savršeno uklopiti - u par.
Ova neobična priča o prijateljstvu dvoje ljudi koji se teško uklapaju u svoju okolinu odmah me osvojila. Mislim da je tema o kojoj piše važna, jer većina ljudi ne razumije koliko je teško nekome s psihičkim bolestima uklopiti se u 'normalni' svijet. Takvi ljudi drugačije reagiraju na svakodnevne stvari oko sebe, a te reakcije promatrane očima 'normalnih' ljudi onda djeluju kao ispadi, nešto čudno i možda čak šokantno, zbog čega zaziru od društva ljudi s psihičkih bolestima time ih samo još više isključujući i naglašavajući njihovu različitost, pred kojom je većini lakše zatvoriti oči i odijeliti se od nje (i njih) zidom - bilo imaginarnim, bilo onim stvarnim zidom neke psihijatrijske ustanove.
Patovu priču priča nam on sam, time nam dajući priliku da vidimo kako izgleda svijet iz njegovog kuta gledanja i kako ga on doživljava. Pat je osoba koja je upravo prošla kroz jedno teško životno razdoblje, koji je proveo znatnu količinu vremena odvojen od svijeta, zatvoren u "onoj groznoj ustanovi", a za to je vrijeme izgubio i ženu koju voli. No unatoč svemu tome, Pat nije ni depresivan ni pesimističan, več odlučan u namjeri da popravi stvari u svojem životu i nadoknadi vrijeme koje je izgubio, jer Pat čvrsto vjeruje da nakon svake oluje dolazi ona srebrna crta iznad oblaka, koja najavljuje promjenu na bolje, i vjeruje da će se ta crta sada pojaviti i nad oblacima njegovog života.
Svidjet će vam se Pat, kao što se i meni svidio: njegov nepokolebljivi optimizam, njegova odlučnost i pozitivan stav, čak i njegove male neobičnosti koje ga činim takvim kakav je. Navijat ćete za njega da uspije u svom naumu i bodriti ga na svakoj stepenici tog puta.
Patova priča u biti je priča o resocijalizaciji nakon institucionalizacije i pokazuje nam koliko je za nečiji oporavak važan ne samo stav te osobe prema svom životu i oporavku, već i stav njegove okoline, razumijevanje i potpora obitelji i prijatelja. Dok se njegova majka strašno trudi olakšati mu povratak u normalan svakodnevni život, pazeći na stvari koje bi mogle potaknuti njegovu bolest, njegov otac ponaša se slično kao i većina ljudi u takvim situacijama - ignorira ga i drži se na odstojanju. Mislim da je upravo zato ovu knjigu važno pročitati - jer podiže svijest o ljudima s psihičkim bolestima i govori nam da ograđivanjem od njih i odvajanjem ih od svijeta zatvarajući ih u institucije zapravo više pomažemo sebi zatvoriti oči pred onim s čim se ne želimo nositi nego što to pomaže njima.
Zbog svega navedenog, ova knjiga ima moju veliku preporuku. Vedra je i optimistična, i priča o važnoj temi. Pogledajte i vi kroz Patove oči, i neka i vas osvoji njegova priča.
