Izdavač: VBZ, 2012.
[njem. Therapie]
[njem. Therapie]
Viktor Larenz ugledni je psihijatar koji je prestao prakticirati nakon obiteljske tragedije koja ga je zadesila prije nekoliko godina - nestanka svoje kćeri Josephine. Iako je uposlio i privatnog istražitelja, uz one policijske koji su istraživali slučaj nestanka, djevojčica nikada nije pronađena, niti se o njoj saznao ikakav trag. Povukavši se u osamu, u obiteljsku vikendicu na otoku Parkumu, Viktor Larenz odlučio je još jednom proći kroz čitav slučaj, čitavu tragediju, u sklopu intervjua za njemački list Bunte. Dok pokušava odgovoriti na pitanja Bunte-a, Viktora iznenada posjećuje jedna žena, Anna Spiegel, koja se predstavlja kao potencijalna pacijentica koja želi da baš Viktor preuzme njen slučaj, te koja mu ispriča prilično neobičnu priču o sebi i svojoj bolesti, shizofreniji, priču u kojoj se pojavljuju uznemirujuće poveznice s nestankom Viktorove kćeri...
Terapija je zaista fascinantan psihološki triler koji nas, prikazujući nam slučaj neriješenog nestanka jedne djevojčice, zapravo uvodi u svijet shizofrenije i daje nam uvid u to kako izgleda svijet promatran kroz oči osoba oboljelih od te opake psihičke bolesti.
Radnja je napeta i puna misterija koji nas tjeraju da, zajedno s Viktorom, tragamo za odgovorima, a kako se kojem odgovoru uspijemo približiti, još više pitanja potom iskoči. Neke stvari uspijete naslutiti, neke vas u potpunosti iznenade, i tako, preokret za preokretom, nastavite tragati za odgovorima do samog kraja. A kraj, iako će vam donijeti razriješenje u smislu da ćete shvatiti sve što se dogodilo, neće biti jedan od onih a-ha! krajeva nakon kojih čitatelj ostane zadovoljan rješenjem misterija, već, zbog teme (koja je sama po sebi uvijek mučna kada se radi o slučajevima u koje su uključena djeca) i onoga što otkrijete, ostavlja i jedan malo gorči okus u ustima, zbog čega ova knjiga možda neće dobro sjesti baš svakom čitateljskom 'želucu'.
Postoji i jedan osjećaj nemira koji prati čitanje ove knjige, koji je usko vezan za činjenicu da čitamo o svijetu paranoje i iznenadnih misli i osjećaja koje iz čista mira zaskaču osobe oboljele od shizofrenije, u čijem se svijetu, čitajući, nalazimo. Budući da mislim da u našem društvu postoji nekakva stigma, nekakvo podsvjesno zaziranje od psihički oboljelih bolesnika i mentalna slika ljudi u luđačkim košuljama zatvorenih u bijelim sobama bez prozora koja nam se stvara u glavama pri pomisli na psihički oboljele, smatram ovaj roman dobrim sredstvom koje nam može pomoći u boljem razumijevanju psihičkih bolesnika, odnosno konkretno osoba oboljelih od shizofrenije, i toga kako se oni, zatvoreni u svom umu unutar granica koje im je nametnula bolest, osjećaju.
Svijet promatran kroz oči shizofreničara najbolje dolazi do izražaja dok promatramo tijek radnje, koji ne prati neku kontinuiranu, logičnu crtu, već je podložan iznenadnim skretanjima i digresijama u koje ga povuče neka iznenadno isplivala misao, koja je nerijetko u stanju čak i povući nas u nekom sasvim drugom smjeru od ovog u kojem smo, prije nego što se ta misao pojavila, pošli. Takav način pisanja daje vam, dok čitate, osjećaj kao da se nalazite u koži tog shizofreničara i zajedno s njim proživljavate sve sumanutosti koje njegova bolest u njegovom umu izaziva, do te mjere da se ponekad i sami nađete izgubljeni i ništa vam nije jasno, te počnete sumnjati u mentalno zdravlje svakog od likova, pa čak i njihovo postojanje. Uz početnu napetost koju izaziva sama radnja, ovo će vas još dodatno 'držati na iglama' tijekom čitanja.
Naslov romana, 'Terapija', vrlo ga dobro sažima u jednu riječ, ali da vam ne bih previše toga otkrila, ostavit ću vam da sami otkrijete zašto. 'Terapija' je drugi roman Sebastana Fitzeka koji sam imala prilike pročitati, a iako mi se prvi, 'Sakupljač očiju', više svidio kao triler, 'Terapija' je ta koja pokazuje iznimnu vještinu Fitzekovog pisanja onog 'psihološkog' dijela njegovih psiholoških trilera.
Terapija je zaista fascinantan psihološki triler koji nas, prikazujući nam slučaj neriješenog nestanka jedne djevojčice, zapravo uvodi u svijet shizofrenije i daje nam uvid u to kako izgleda svijet promatran kroz oči osoba oboljelih od te opake psihičke bolesti.
Radnja je napeta i puna misterija koji nas tjeraju da, zajedno s Viktorom, tragamo za odgovorima, a kako se kojem odgovoru uspijemo približiti, još više pitanja potom iskoči. Neke stvari uspijete naslutiti, neke vas u potpunosti iznenade, i tako, preokret za preokretom, nastavite tragati za odgovorima do samog kraja. A kraj, iako će vam donijeti razriješenje u smislu da ćete shvatiti sve što se dogodilo, neće biti jedan od onih a-ha! krajeva nakon kojih čitatelj ostane zadovoljan rješenjem misterija, već, zbog teme (koja je sama po sebi uvijek mučna kada se radi o slučajevima u koje su uključena djeca) i onoga što otkrijete, ostavlja i jedan malo gorči okus u ustima, zbog čega ova knjiga možda neće dobro sjesti baš svakom čitateljskom 'želucu'.
Postoji i jedan osjećaj nemira koji prati čitanje ove knjige, koji je usko vezan za činjenicu da čitamo o svijetu paranoje i iznenadnih misli i osjećaja koje iz čista mira zaskaču osobe oboljele od shizofrenije, u čijem se svijetu, čitajući, nalazimo. Budući da mislim da u našem društvu postoji nekakva stigma, nekakvo podsvjesno zaziranje od psihički oboljelih bolesnika i mentalna slika ljudi u luđačkim košuljama zatvorenih u bijelim sobama bez prozora koja nam se stvara u glavama pri pomisli na psihički oboljele, smatram ovaj roman dobrim sredstvom koje nam može pomoći u boljem razumijevanju psihičkih bolesnika, odnosno konkretno osoba oboljelih od shizofrenije, i toga kako se oni, zatvoreni u svom umu unutar granica koje im je nametnula bolest, osjećaju.
Svijet promatran kroz oči shizofreničara najbolje dolazi do izražaja dok promatramo tijek radnje, koji ne prati neku kontinuiranu, logičnu crtu, već je podložan iznenadnim skretanjima i digresijama u koje ga povuče neka iznenadno isplivala misao, koja je nerijetko u stanju čak i povući nas u nekom sasvim drugom smjeru od ovog u kojem smo, prije nego što se ta misao pojavila, pošli. Takav način pisanja daje vam, dok čitate, osjećaj kao da se nalazite u koži tog shizofreničara i zajedno s njim proživljavate sve sumanutosti koje njegova bolest u njegovom umu izaziva, do te mjere da se ponekad i sami nađete izgubljeni i ništa vam nije jasno, te počnete sumnjati u mentalno zdravlje svakog od likova, pa čak i njihovo postojanje. Uz početnu napetost koju izaziva sama radnja, ovo će vas još dodatno 'držati na iglama' tijekom čitanja.
Naslov romana, 'Terapija', vrlo ga dobro sažima u jednu riječ, ali da vam ne bih previše toga otkrila, ostavit ću vam da sami otkrijete zašto. 'Terapija' je drugi roman Sebastana Fitzeka koji sam imala prilike pročitati, a iako mi se prvi, 'Sakupljač očiju', više svidio kao triler, 'Terapija' je ta koja pokazuje iznimnu vještinu Fitzekovog pisanja onog 'psihološkog' dijela njegovih psiholoških trilera.
